Jednoga su dana Jamesovi roditelji otišli u London obaviti kupovinu, a po povratku ih je zadesila strašna sudbina.

Pojeo ih je odbjegli nosorog iz zoološkog vrta.

U glavu, čovječe, u glavu! Odmah u sedmom retku njegova prvog romana za malce, James i divovska breskva, ekscentrični Welšanin, Roald Dahl, koknuo je mamu i tatu jer što bi se sad on s njima gnjavio na slijedećih sto i četrdeset stranica.

Došlo je i meni par puta da to napravim.

Volim ih do neba i nazad pa još jedan krug, ali ipak su oni mama i tata. Svjetovi tako bliski, a nekad taleko daleki od mojega. I sasvim je u redu da, unatoč svoj ljubavi, a vjerujem da je i barba Dahl obožavao svoje starce, ponekad moraš potegnuti okidač i na njih.

S time se, vjerujem, svi slažemo.

Ono što je mene pak izbacilo iz japanki jest taj nosorog. Kakav sad nosorog u centru Londona i kakva sad manjkava sigurnost tog zoološkog vrta i od svih realnih ozljeda koje su u takvom okršaju mogli zadobiti, on ih baš smaže. Jer eto, marenda je.

S Dahlom sam se prvi put susrela u najosjetljivijim godinama, onim srednjoškolskim kad sam se pravila važna čitajući Voltairea na plaži jer eto, u drugom srednje oblikuješ filozofski dio mozga koji onda silinom krene padati kako ti kreneš rasti.

Znala sam za Dahla još od filma Charlie i tvornica čokolade za koji nisam sigurna jesam li više slinila za Deppom ili Wonka čokoladicama. Tad mi je već bilo prilično jasno da netko tko ovakvu priču umije izmisliti ne broji baš sve daske u glavi.

Film sam pogledala bezbroj puta, uvijek jednako fascinirana umom koji je do ovako savršeno blekaste ideje došao.

Kako sam rasla, vrlo sam brzo prerasla Voltairea i Tolstoja i bacila se na pravo štivo. Dahlove sam prijevode (mizeran broj o kojemu bih rado raspravila s velikanima hrvatskog izdavaštva) pročitala u dahu, a uslijedile su i ekranizacije Matilde, Vještica, BFG-a i spomenutnog Jamesa i breskvetine.

Ono što nisam našla u knjižnici, preslušala sam i pročitala na internetu, a opsesija Dahlovim uratcima nije se mogla zaustaviti samo na literaturi pa sam o njegovu životu pogledala nekoliko dokumentaraca, preslušala sve dostupne zvučne zapise njegovih intervjua i usput istražila sve o životu ilustratora Quentina Blakea koji je ukrasio gotovo sve njegove knjige.

Inače sam takva, kad navalim na pisca, glazbenika ili slastičarnicu koja mi se sviđa, onda ih ne puštam dok mi se ne zgade.

Ali Dahl mi se nikada nije zgadio.

Čini se kako je u njemu živio čovječuljčić sličan onome koji stanuje u meni. Pa se svako malo pitao kako da ovoj, ponekad besmislenoj priči u kojoj živimo, podari neki smisao.

I onda je, svaka mu čast i dika, to napravio najvećim mogućim besmislom.

I pogodio je bit.

Rođeni uz ljude, odgajani uz ljude, vezani za ljude, naučeni na ljude, stvarani smo da ništa ne radimo sami. Čak ni čovjek ne može nastati od samo jednog ljuda već su za to potrebna dva.

Valjda nam je zato tako neobično teško nešto učiniti samostalno.

Mislimo da ne trebamo. Ne vjerujemo da možemo.

Jadna ona, ostavio ju je dečko.

Jadan on, sam je u smjeni, pa tko će mu sav taj posao odraditi bez pomoći.

Jadni oni, dijete im je otišlo na maturalac, kako će sedam dana bez njega?

Laž. Nečista je i smrdljiva i dlakava laž da ne možemo sami. Ne kažem ja, društvance je najpredivniji dar na svijetu, ali samostalnost je ono što i društvancu daje smisao.

Barba Dahl je brzo prokljuvio priču. Pogođen tornadom zvanim život, rano je okusio što znači biti sam u svojoj boli, a njegovu je tugu potpirila i tragedija kakvu roditelj nikada ne bi trebao doživjeti.

Sve je to u njemu dugo kuhalo gulaš spoznaja koje su jednoga dana odlučile izaći na površinu i razliti se u nekoliko najvećih romana suvremene književnosti za djecu.

Upravo je zato na prvoj stranici knjige o breskvetini odlučio koknuti mamu i tatu. Isto kao što je mudrici Matildi podario mameka i tateka čiji je kvocijent inteligencije (pa i emocionalne) manji od mravljeg zgloba. Njegova mezimica i junakinja romana o velikom dobroćudnom divu, BFG-u, djevojčica Sophie, siroče je, a roditelje nema ni dječačić iz popularnih Vještica.

I sad bi se neki nadričitatelj našao pametovati kako je Dahl patološki mamotatomrzac, ali zeznuo bi se, o kako bi se samo zeznuo.

Imam osjećaj da ga sada zvrcnem na onaj svijet i upitam zašto si pobio starce većini svojih likova da bi mi stari Dahl, smješten u improviziranu fotelju, nadrobio štošta osvrnuvši se na Drugi rat u kojem je sudjelovao, svoju neutaživu glad za čoksom, svoj trosatni ritam pisanja u kolibici pored kuće, a onda bi mi napokon odgovorio.

-Koknuo sam ih, my dear child, because every klinac i every čovjek needs to naučiti da everything može sam.

Dao im je šansu.

Šansu da ostanu bez svega i unatoč tome uspiju sve.

Znamo mi jako dobro, da je James imao mamu i tatu zasigurno ne bi okružio svijet u breskvetini. Koliko god da bi mama bila ponosna jer joj sin putuje svijetom u sezonskoj voćki, ne bi ga pustila samog jer breskva pa ni breskvetina u kakvoj je James putovao ipak ne pruža dovoljno sigurnosti kao i njezine skute.

Da su Matildini roditelji imali sluha za svoje dijete, ona nikada ne bi samostalno otkrila svijet književnosti koji joj je osigurao zasluženi život. Ne kažem da ne bi čitala, pa svaki, iole priseban roditelj dat će svojemu djetetu knjigu u ruku, ali teško da bi petogodišnjoj djevojčici itko dozvolio da čita Dostojevskog dok ni vezice na nogama još ne zna svezati.

Dahl je to shvatio, čini mi se, puno prije svojega, ali i mojega vremena.

• Dam li ja njima, my dear child, i mother i father i family i everything ok, onda no priče. No pustolovine. No života.

Koji je smisao pisati za djecu i ne pisati o sretnim obiteljima, skladnim odnosima i predivnim djetinjstvima?

Nema smisla.

U tome je barba Dahl velik.

Smisla nema jer bi pisanje o tome bila laž.

Ali pisanje o mami i tati koje je progutao nosorog ima smisla, pitaju se cinici?

Putovanje svijetom u breskvi koja je preko noći, pomoću krokodilskih jezika iz breskvice izrasla u breskvetinu i na put oko svijeta povela dječaka i njegove bliske prijatelje bube bi kao trebalo imati smisla?

Djevojčica koju otima dobroćudni div i hrani ju napitkom od kojeg veselo prducka ima smisla?

Odgovor je, dragi moji, jasan kao i ta breskvetina (koja mi se baš sad jede i evo sve joj osjećam sočnost i sok i dlakavu koru).

Smisla nema.

Život proveden tragajući za smislom pretvori se u potpuni gubitak vremena kad nam u jednoj milisekundi neki tako pobješnjeli nosorog pred očima pojede našu najdražu mamu ili našeg najdražeg tatu.

Svi planovi o zajedničkom putovanju s najboljim prijateljima padaju u vodu kad nas pred sam polazak pokosi šestometarska breskvetina i smlavi nas kao vinske mušice u rujnu.

Ono što zaista ima smisla jesu Dahlove priče.

Dahl je dječjoj književnosti dao ono što ni jedan drugi autor prije njega nije.

Istinu.

Bolnu i šugavu, ponekad pretešku, a ponekad vrckavu, ali uvijek i samo istinu.

Kao pravi roditelj, svojim je likovima dao život. Dao im je svijet bez ičeg, učeći ih kako da od njega izgrade baš sve što požele.

Dao im je gorku sudbinu, ali i sočnu breskvetinu od šest metara i izbor. Tugovati ili živjeti?

Unatoč i usprkos.

Put im je zasuo bolima, ali i čokoladama, žvakaćim gumama koje nikada ne gube okus i dobrodušnim kukcima, divovima i čudacima koji dolaze baš onda kada trebaju doći.

Ostavio im je slobodu da odaberu hoće li u brbljavom skakavcu vidjeti neprijatelja kojeg treba smaknuti jučerašnjom novinom ili putokaz za novo prijateljstvo.

Smisla nema. On nije neka velika i važna istina koju se očajnički mora otkriti prije nego nam sat otkuca.

Besmisao je jedino što imamo.

Tako trenutna i savršena. Potpuno neshvatljiva, ali itekako življiva.

Nezamislivo bolna, ali uvijek sočna.

Baš kao i Dahlova breskvetina.