Prije trideset godina mnoge škole nisu imale knjižnicu u kojoj bi učenici provodili odmor i slobodno vrijeme, a nije tada bilo ni toliko školovanih knjižničara, već su učiteljice nižih razreda donosile knjige u razred i zaduživale učenike. Učenici viših razreda sami bi posudili knjigu, a za posudbu je redovno bile zadužene učiteljice hrvatskog jezika kojima je posao u knjižnici bio dodatno zaduženje, nešto kao izvannastavna aktivnost. 

Lektirizmu

 

Koje bi se knjige možda trebale maknuti ili uvrstiti na popis lektire? Što čitaju mladi u 21. stoljeću? Kako učenici doživljavaju lektiru? O tim i srodnim pitanjima raspravlja se u Lektirizmu, seriji tekstova o školskoj lektiri za znatiželjne učenike, učitelje i ostale dobronamjernike.

Knjižničarski standardi bili su, kad se sve zbroji i oduzme, i više nego mizerni. Knjiga je bilo daleko manje i izbor poprilično tanašan, no onaj tko je htio čitati mogao je pronaći knjigu za sebe. Ipak, knjigoljupci pamte tren u kojoj se knjiga posudi i sprema u torbu, kada se jedva čeka dolazak kući da se knjiga izvadi iz torbe, otvori i da se krene u novi svijet što je ispunjen tekstom i, po mogućnosti, sa što više zamamnih ilustracija. Isključiti se iz svakodnevice, a uključiti u svijet literature…

"Oslobođenje"

Vratite li lektirni film kakvih trideset godina unatrag i usporedite ondašnja izdanja s današnjima, prisjetit ćete se da u školskim knjižnicama tada nije bilo 3D slikovnica, o tome su klinci mogli samo sanjati, no i onda su knjige imale vizualni identitet. Knjige za djecu redovno su bile bogato ilustrirane, a ilustrator je za svoj posao bio pošteno plaćen. I onda se određene knjige nisu pamtile samo po sadržaju, već i po kvaliteti ilustracija, naslovnici i sveukupnom dizajnu. Nije da knjige tada nisu imale svoj prepoznatljivi vizualni identitet, samo se o vizualnim aspektima manje govorilo i pisalo.

Jedna je knjižica, u kojoj su bile dvije priče (Snježna kraljica i Srebrni novčić), kod mene nedavno pokrenula davna, gotovo pa zaboravljena sjećanja na Hansa Christiana Andersena (1805-1875.). Knjigu je 1987. godine objavio sarajevski izdavač Oslobođenje, biblioteka se zvala Dragulj, dok je za ilustracije bila zaslužna Maria Pascual Alberich (1933-2011.). Ilustracije su bile preplavljene toplim bojama (crvena, žuta i narančasta), dok su hladne bile nešto manje prisutne. Crnila je bilo malo, u zanemarivim količinama. Upravo su autorske ilustracije M. P. Alberich učinile da lakše zapamtim Andersenove autorske bajke u drugom razredu.

Kod Andersena je vidljiv pomak u pripovijedanju - njegove su bajke autorske, nisu toliko pod utjecajem narodnih priča. Andersenove su bajke bile i umjetničke, i didaktičke, i moralne, i maštovite, i dirljive. Andersenovi su određeni protagonisti bili bez ideala, ali su njegove bajke razvijale ideale. Uvijek je bio prisutna moralna crta, vječni sukob dobra i zla što u konačnici redovno završavaju pozitivno. Ružno pače nosi u sebi univerzalnu pouku kako vanjski izgled nije važan, njome se poručuje kako bića mogu biti okrutna prema različitima samo zato jer se, eto, po nečemu razlikuju. Carevo novo ruho stalno se ponavlja kroz povijest u sličnim verzijama, stalno neka hrabra duša dobaci moćnicima ono što svi zapravo u sebi misle, ali mudro šute da ne bi bili obilježeni pa zbog toga nastradali. Zatim Postojani kositreni vojnik... pa tko se poput vojnika nije zaljubio u neku nedostižnu ljepoticu? Svakoj duši, koja je jednom okusila gorčinu nesretne zaljubljenosti, poznato je vojnikovo unutarnje stanje. Zamjera lijepoj balerini, a iskreno žali vojnika, dolazi do željene empatije.

Tko ne pamti bajku Djevojčica sa šibicama (ili Djevojčica sa žigicama, oba su naslova ispravna) u kojoj djevojčica umre, ali dobije zasluženo mjesto uz voljenu baku u raju? U toj su bajci prisutni kršćanski elementi na nenametljiv način jer, govori se o socijalnoj nejednakosti i društvenoj bešćutnosti zbog koje je nedužno dijete umrlo. Spoj fantastike i realnosti prisutan je u Andersenovim bajkama, još zarana, ali i kasnije, brzo prihvaćamo autorovu igru. U Djevojčici sa šibicama otvorio je tabu temu – u njoj imamo smrt djevojčice, a smrt se ne spominje baš prečesto u pričama za mlade i najmlađe. Dobro, kod Grimma je smrt itekako čest motiv, no u njihovim bajkama nema katarze i otriježnjenja, dok Andersen svjesno nastoji dirnuti čitatelja, utjecati na njegove misli. Andersen je, ako se mene pita, dirljiviji, topliji, tužniji, prijemljiviji i uvelike pristupačniji djeci, pomaže u procesu sazrijevanja.

Funkcija Djevojčice sa šibicama nije samo nakratko rasplakati čitatelja, već ga snažno senzibilizirati, educirati i trajno socijalno osvijestiti, ukazati mladim čitateljima kako nemaju svi tu sreću da imaju uvijek na raspolaganju topao i siguran dom; da su brižni roditelji i ljudska toplina blagoslov koji se mora cijeniti, poštovati i čuvati. Andersenova bajka predočava mladima kako nemaju svi jednako sreće u životu i da je mnogima puno teže nego što je nama.

Sentimentalnost i plačljivci

Andersen je, kombinirajući poučnost i sentimentalnost, stvarao autorske priče s potpisom što su postale prepoznatljive u cijelome svijetu jer se temelje na univerzalnim idejama. U svakodnevnom je životu Andersen bio osobenjak poznat po živopisnim fobijama (imao bi uz sebe uže jer se bojao požara, a uže bi mu trebalo pomoći u slučaju požara, ako bi se kojim slučajem morao spuštati i spašavati od vatre), nije mu podarena vanjska ljepota, ali mu je možda zato udijeljen spisateljski talent koji nije zanemario, već ga mudro iskoristio u dobre svrhe tako što je sastavljao poučne i dirljive bajke pomoću kojih je stvarao sjetnu sreću kod mladih čitatelja koji su nastojali pomoću priča proširiti životne horizonte, steći potrebne vještine i usvojiti pravilne obrasce ponašanja. Neki su zamjerali Andersenu što su mu bajke sentimentalne, no nije to bila jeftina sentimentalnost što stvara plačljivce, već sentimentalnost iz koje nastaju senzibilizirani pojedinci, sentimentalnost iz koje se razvijaju ispravni stavovi, čvrsta mišljenja, odluke i konkretna djela.

Andersenove su bajke, pisane pod utjecajem tadašnjeg romantizma, u Danskoj prvi put objavljene 1835. godine, a u Hrvatskoj se Andersenove priče prvi put pojavljuju u prvom broju časopisa Smilje 1873. godine, dok je prva zbirka Andersenovih priča na hrvatskom jeziku objavljena već 1877. godine. Mnogi su ga domaći autori tada otvoreno imitirali i revno pisali svoje verzije bajki (redovno su prerađivali Djevojčicu sa šibicama). U ono vrijeme prerade nisu doživljavane kao neprikladan ili nepristojan spisateljski čin, već znak pozitivne recepcije, posebice ako su prerađene bajke služile u plemenite i odgojne svrhe, dok bi danas ti isti prerađivači brzo došli na loš glas kao kradljivci ili, u najmanju ruku, oni koji (ne)svjesno potkradaju ili kopiraju prethodne autore. 

Pokazalo se da su Andersenove bajke bile (i ostale) presudan faktor u razvoju dječje književnosti. Bajka je krenula u dobrom smjeru. Andersenove priče za djecu i danas svi najviše hvale, a manje je poznato da se Andersen okušao i u drugim književnim žanrovima i rodovima, ali mu je, eto, stvaralaštvo za djecu najbolje išlo te je po njemu i (p)ostao planetarno poznat. Plemenite ideje njegovih priča ostale su na sigurnom, između korica, ali i izvan korica, u dječjim umovima i srcima što, pokazalo se, funkcioniraju na univerzalan način, sasvim neovisno o mjestu prebivališta ili datumu rođenja.