Ogromna produkcija knjiga ide na ruku čitateljima, daje im se veća ponuda pri samom izboru knjiga. Pozitivan je pomak pojava specijaliziranih, profesionalnih nakladnika koji su svoju izdavačku djelatnost usmjerili na točno određen krug ljudi pa se tako bolje zna koji je izdavač posve posvećen znanstvenoj fantastici, stripu ili dječjoj književnosti.

Nove struje stvaraju nove tendencije, nakladnički zanesenjaci iznjedre nova djela, potiču neafirmirane autore, guraju manje naslove za koje veliki nakladnici ne mare jer ne donose siguran profit. Kad je u pitanju književnost za djecu, nakladnici su pretežno nepopravljivi zanesenjaci, čistokrvni entuzijasti, baš kao i autori knjiga za djecu.

Predugačke knjige

Posvetiti se dječjoj književnosti nije nimalo lagan zadatak jer, prije svega, autor mora shvaćati dječje poimanje stvarnosti, uživjeti se u ulogu djeteta kojem se obraća, ali i zadržati u sebi osnovne karakteristike djeteta. Autor za djecu i mlade mora se kloniti potpunog odrastanja kao vrag tamjana i (sa)čuvati želju za znanjem, njegovati vrckavost i mladolikost duha.

Lektirizmu

 

Koje bi se knjige možda trebale maknuti ili uvrstiti na popis lektire? Što čitaju mladi u 21. stoljeću? Kako učenici doživljavaju lektiru? O tim i srodnim pitanjima raspravlja se u Lektirizmu, seriji tekstova o školskoj lektiri za znatiželjne učenike, učitelje i ostale dobronamjernike.

Opet, autor za djecu i mlade treba biti pronicljiv, pametan, oštrouman i zanimljiv mladoj publici. Poput kvalitetnog učitelja, autor mora kroz svoje pisanje čitatelje nečemu poučiti i naučiti, pripremiti ih za životne situacije, učiniti od njih smjele i poštene pojedince. No, kako će učitelj ili autor izgraditi smjelost u mladom čovjeku pomoću knjige?

Kombinirajući pouke i humor – i najneugodnija zvocanja zvuče bolje kad se upotrijebi pokoja pošalica. Zvuči jednostavno, a itekako je složeno. To će vam reći svaka osoba koja se ozbiljnije bavila ili makar pokušala baviti poslom učitelja ili spisatelja za djecu.

Opisivanje poznatih situacija u kojima se većina djece barem jednom našla, takve priče uvijek dobro prolaze. Recimo, naslov Petra uči plivati Željke Horvat Vukelja djeca odlično prihvaćaju, baš kao i priču Hrabrica iste autorice jer se u toj priči opisuje strah od bicikla. Popriličan strah koči dječaka Pericu, bicikl doživljava kao čudovište, a s tim su se strahom suočila mnoga djeca, da bi metodom pokušaja i pogreške, nakon pada, razderanih koljena uspjeli svladati vještinu upravljanja biciklom.

Budući da su mnogi književni naslovi na popisu lektire desetljećima, rijetki se staratelji, učitelji i pedagozi zapitaju u kojoj su mjeri knjige prilagođene dječjoj dobi i je li možda došlo vrijeme za konkretne promjene. Ako se i zapitaju, sve ostaje na pitanjima. Još nisam čuo da se netko upitao zašto bajke braće Grimm imaju centralnu ulogu u prvom razredu. Zašto ih uopće svi znaju i prepričavaju djeci unatoč prisutnosti nasilnih dijelova?

Brutalnost nije fora

Osobno bih izbjegavao Grimmove bajke u širokom luku jer smatram kako nemaju u sebi toplinu Andersenovih bajki (koje se čitaju nešto kasnije, u drugom razredu), niti razvijaju empatičnost kod djece u pretjeranoj mjeri. Istina, bajke braće Grimm imaju pouke koje djeca redovno uviđaju, no mene smeta prisutnost brutalnih elemenata. U Crvenkapici se jasno poručuje da skretanje s puta i pričanje sa strancima nije poželjno te da se roditelji moraju slušati jer nam žele samo dobro, no čemu proždiranje bakice i rasporeni trbuh? Kod Pepeljuge imamo situaciju u kojoj si jedna djevojka odreže palac, a druga petu, samo da bi nataknula cipelu i tako osvojila željenoga princa. Dok slušaju o rezanju palca i pete, djeca zamišljaju te prizore u svojim glavama, a kod nekih ti zamišljaji sigurno stvaraju uznemirujuće misli. Cenzorski um probudi se i kad čitam bajku Ivica i Marica. Razne primisli i pomisli padnu djeci na pamet tijekom slušanja/čitanja te bajke u kojoj se neizravno propagira mržnja prema staricama i odbojnost prema starim ljudima općenito.

Uglavnom, uznemirujuće su to priče za djecu, no problem je u tome što djeca jezovitost istovremeno odbija i privlači – strašne su priče slikovite, prodornije i upečatljivije, a narodne priče koje su braća Grimm bilježili redovno su bile sadržajno teže i mračnije. Grimmove bih bajke radije zamijenio, ne bih ih izbacio s popisa, ali ih ne bih ni forsirao i stavljao na prvo mjesto kao knjigu koja se mora pročitati u prvom razredu.

Bajke braće Grimm prvi su put objavljene 1812. godine u Njemačkoj pod imenom Bajke za djecu i dom. Brzo su došle na dobar glas kao provjereno i ustoličeno štivo, postale dio književnog kanona. Trebaju li se mijenjati novim pričama i postoje li uopće nove bajke? Ponuda je danas i više nego raznovrsna, ne manjka bajki koje razvijaju maštu i osjećaj za stvarnost, no tko će ih potražiti?

Traženje iziskuje uloženo vrijeme i trud, trud podrazumijeva promjene, a promjene su, naročito kad su školske knjižnice u pitanju, teško provedive ako ne postoji konkretna potpora u obliku financijskih injekcija. Novih kvalitetnih naslova ima napretek, ali tko će ih kupiti? Knjižničari, naravno, no ključno je pitanje kojim novcem? Odakle namaknuti sredstva za nabavu novih knjiga u vremenima kada se knjige kupuju sve manje? Knjiga nikada previše, složit će se knjižničari i korisnici svih uzrasta, ali nikad nema dovoljno novaca za potrebe kulture, stoga nedostaje i novac za nabavu novih knjiga.

Valja napomenuti kako nisu sve narodne priče neprikladne, ima literarnih primjera oko kojih se ne stvaraju moralne dileme. Primjerice, u ruskoj narodnoj bajci Duboko u šumi (Planetopija, 2016.), koju je prepričao i ilustrirao Christopher Corr (1955.), nema nimalo nasilja. Poput Battistove priče Figaro, mačak koji je hrkao, ruska bajka Duboko u šumi propagira složnost i zajedništvo, razvija osjećaj za međusobnu toleranciju i pomaganje. Po pitanju sadržaja, Duboko u šumi prava je poslastica za djecu koja tek ulaze u široki svijet književnosti, baš kao i Ježeva kućica Branka Ćopića, klasik dječje književnosti koji pojedinci u vrtićima i školama svjesno ignoriraju, najčešće iz ideoloških razloga.

Pamtim samo sretne dane... 

Ježevu kućicu osobno sam zapamtio po verbalnom sukobu između likova. Srećom, nitko nikoga nije nataknuo na naoštrenu šapu ili nož, sve su prijetnje ostale nerealizirane, tek jasno i nedvosmisleno izgovorene. Ostao mi je u lijepom sjećanju odlučni lik Ježurke Ježića kojemu je njegov životni kutak bio neprocjenjivo važan, a vjerujem da i ostale generacije pamte Ježurku samo po dobru, da mu ne zamjeraju na obrani vlastitoga doma.

Isto tako, pamtim da me Grimmove bajke u dječjoj dobi nisu previše dotaknule, mada sam ih rado slušao prije spavanja. Ne pamtim da sam zbog braće Grimm imao posebnih problema sa spavanjem, ali ne mogu reći ni da su me te priče primorale na razmišljanje, dok su mi se Andersenove bajke usjekle u trajno pamćenje. Možda pretjerujem. Možda su današnji naraštaji imuniji na brutalnosti što se mogu naći u bajkama braće Grimm. Možda spavaju čvrstim snom.

U međuvremenu se dogodilo da roditelji djeci ne moraju pričati priču za laku noć, već djeca uredno zaspu pod ispred ekrana televizora, tableta ili mobitela. Ako im se preko noći napune gaće, onda je to ponajviše zbog gledanja filmova svih rodova i žanrova koji nisu uvijek prikladni za dječju dob, nipošto zbog bajki braće Grimm ili neki sasvim trećih autora. Opet, upravo su autorske bajke za laku noć rijetki roditelji u stanju izmisliti, a sve su rjeđe bake i djedovi koji znaju kazivati vlastitu bajku ili kakvu zanemarenu priču uz koju su oni odrastali.

U mom slučaju, percepcija Grimma i Andersena nije se, eto, promijenila ni nakon gotovo trideset godina. Andersena još uvijek otvoreno preferiram, a Grimmove uredno ignoriram i čini mi se da nisam jedini koji tako razmišlja. Zaista, tko još (ne) voli Grimmove bajke?