Proglasiti kraj nečega (ili nekoga) vjerojatno je najuzvišenija, ali i najumišljenija radnja koju određeni autor može učiniti vlastitim tekstom. Ipak, posljednjih pedesetak, a posebno intenzivno dvadesetak godina, okidači su potpuno popustili te je publicistička i znanstvena literatura prepuna proglašavanja različitih svršetaka, završetaka, dovršetaka...

"Kraj" posebno snažno djeluje u naslovima, gdje je njegov smještaj ponekad doista motiviran dubokim autorovim vjerovanjima i argumentima koje će iznijeti u daljnjoj razradi dok je ponekad samo riječ o marketinškom potezu zbog nečijeg vjerovanja da pojam "kraj" privlači snažniju pažnju potencijalnog kupca. Vjerojatno je ista logika stajala i iza vjerovanja da će se cigarete Death (Smrt) spektakularno prodavati. O detaljima ne moramo, a možda nas priječi i neki zakon... Postoje pak i oni nešto "sramežljiviji" i "nesigurniji" krajevi koji se odaju upitnikom što ništa ne otkriva o tome je li autorova krajnja (očito smo beskrajno osuđeni na tu riječ) teza pozitivna.

Možda najpoznatiji i najsporniji kraj proglasio je ranih devedesetih Francis Fukuyama djelom Kraj povijesti i posljednji čovjek. Po mnogo čemu sporan, Fukuyamin je rad postao nezaobilazan u bilo kojem suvislom razmišljanju o budućim trendovima globalnog razvoja. Godina izdanja bila je 1992., a Fukuyami se kao uvjerenom pristaši Reagana učinilo da sam pad komunističkog sustava nije dovoljan, već da i teorijom treba dokazati kako nakon te točke ne slijedi više – ništa novo! Fukuyama je liberalnu demokraciju i neoliberalizam prepoznao kao konačni oblik društvenog razvoja čija je sudbina postajanje svakodnevicom apsolutno svih svjetskih društava. "Moguće je da će, ako se događaji budu razvijali onako kako su se razvijali posljednjih nekoliko desetljeća, ideja univerzalne i usmjerene povijesti koja vodi spram liberalne demokracije postati jasnija ljudima, i da će relativistički utjecaj moderne misli na neki način rastočiti samog sebe", zaključio je Fukuyama dižući kosu na glavi svim pobornicima alternativnih oblika razvoja. Zanimljivo, jedan "kraj" u karijeri Fukuyami nije bio dovoljan pa je djelom Kraj čovjeka – naša poslijeljudska budućnost zašao u potpuno novo područje postavivši pitanje kako će se nekontrolirano širenje biotehnologije manifestirati na ljudski razvoj i stanje. Naslov nam već sugerira – ne dobro.

No Fukuyama nije bio prvi koji je upravo na području društvenog razvoja uvidio kraj nekog relevantnog fenomena – učinio je to 1972. godine radom Kraj utopije i jedan od stupova Frankfurtske škole Herbert Marcuse proglasivši utopiju završenom. "Vjerujem da samo u posljednjem smislu možemo govoriti o utopiji, naime kad neki projekt društvenog obrata protuslovi zbiljski utvrđenim i utvrdivim znanstvenim zakonima. Samo takav projekt jest u striktnom smislu utopijski, to će reći izvanpovijestan", ustvrdio je Marcuse i zbunio studente naklonjene revoluciji.

Bauk kraja, konkretnije političko-društvene jedinice, donio je Todd Emmanuel, koji je djelom Kraj imperija ustvrdio da SAD ide prema svome kraju. Nije štedio na oštrim riječima: "Ostavimo sadašnju Ameriku, ako ona to želi, da ono što joj je ostalo od snage iscrpljuje u ratu protiv terorizma, nadomjesku za borbu za održavanje hegemonije, koja više ne postoji. Ako ona bude uporna u želji za pokazivanjem svoje svemoći, ona će uspjeti samo svijetu pokazati svoju nemoć." A da to nije samo još jedna u nizu spekulacija, dokazuje Toddov kredibilitet koji je stekao još 1976. godine kada je kao dvadesetpetogodišnjak na temelju ozbiljnih argumenata ustvrdio da će SSSR nesumnjivo propasti.

Krajeve vole i suvremeni teoretičari znanosti. Daniel Dennett, jedan od tzv. četiri jahača "novog ateizma" ustvrdio je tako djelom Kraj čarolije kako je religija prirodna pojava, no ne da bi ju obranio, već uputio vrlo oštar udarac. "Pretpostavljajući kako je religija prirodna pojava, ne želim suditi unaprijed o njezinoj vrijednosti za ljudski život na ovaj ili onaj način. Religija je, poput ljubavi i glazbe, prirodna. Ali to su i pušenje, rat i smrt", kaže Dennett. Neki su, poput uglednog znanstvenog novinara Johna Horgana, proglasili i cjelokupnu znanost završenom. Ime djela ne morate pogađati – Kraj znanosti. Horgan utvrđuje da je upravo sama znanost s teorijama koje su ustvrdile postojanje linija iza kojih ne možemo doći do sigurnijih znanja sebe osudila na nestanak velikih proboja.

Društvena humanistika ne pleše u nimalo drugačijem ritmu. Hans Belting napisao je Kraj povijesti umjetnosti? zanimljivo ustvrđujući da "govoriti o kraju ne znači da je sve završeno, nego je to zahtjev za promjenom diskursa, jer se promijenio predmet i više ne odgovara starome okviru". Pritom valja reći da je Belting okrznuo i sam fenomen govora o kraju pa kaže da je "spominjanje kraja zapravo suvremeni oblik uvođenja argumenta koji je takvom ogradom zaštićen od vlastite patetike". Patetičan ili ne, za krajem je posegnula i legenda hrvatskog jezikoslovlja Dubravko Škiljan, koji se zapitao o Kraju lingvistike. "Može li se lingvistika s tog putovanja prema vlastitu završetku – putovanja na kojem nije usamljena jer se na sličan način mijenjaju i druge nauke – vratiti dovoljno neoštećena da bi ponovo u svojem žarištu imala nešto što bi opravdalo njezino postojanje?" traži odgovore Škiljan. A da se s pismenošću nešto zbiva, potvrdio je iz drugog kuta i Chris Hedges djelom Carstvo opsjena – kraj pismenosti i trijumf spektakla, smatrajući da "što se više udaljavamo i raskidamo veze sa svijetom pismenosti, svijetom napisane riječi, svijetom složenosti i nijanse, svijetom ideja i pojmova, i zamjenjujemo ga oku ugodnim, umirujućim slikama, fantazijama i sloganima, celebritiyjima i pohlepom za nasiljem, to smo sve bliži urušavanju i imploziji".

"Kraj" nije motivirao samo nastanke knjiga, već brojnih članaka čiji autori nisu odoljeli karizmi svršetka pa se arhitekt Hrvoje Njirić pozabavio krajem moderniteta, teolog Ivica Pažin krajem odgoja, cijeli okrugli stol krajem oglašavanja, a oni nekonvencionalniji poput Alexandra Leupina krajem seksa! "Kada znanost ukine kontigenciju naših tijela, odnosa će i dalje biti, ali oni neće biti seksualni. Više nećemo umirati (a tada nema potrebe za seksualnim odnosom u svrhu razmnožavanja); kada postanemo vječnima i besmrtnima, zauvijek ćemo umrijeti kao žudeći subjekti. Voditi ljubav? Ali čemu? " kaže Leupin sijući potpunu depresiju.

Dok svi ovi znanstvenici i intelektualci zanimljivo zbore i analiziraju, osobno me se najviše dojmio jedan znanstvenofantastični svršetak iz pedesetih godina kojim je Arthur C. Clarke predvidio Kraj djetinjstva. Ali temu o "kraju" u književnosti ostavljamo za drugu priliku.

Dovoljno za danas. I treba li reći da ste dočekali – kraj članka? :)

Kraj svih krajeva
Kraj čovjeka

Kraj čovjeka

Francis Fukuyam
Carstvo opsjena: kraj pismenosti i trijumf spektakla

Carstvo opsjena: kraj pismenosti i trijumf spektakla

Chris Hedges
Kraj čarolije

Kraj čarolije

Daniel C. Dennett
Kraj ekologije

Kraj ekologije

Milan Galović
Kraj imperija

Kraj imperija

Zvonimir Baletić
Kraj povijesti umjetnosti?

Kraj povijesti umjetnosti?

Hans Belting
Kraj povijesti i posljednji čovjek

Kraj povijesti i posljednji čovjek

Francis Fukuyama
Kraj utopije

Kraj utopije

Herbert Marcuse
Kraj znanosti

Kraj znanosti

John Horgan