Posve je pouzdano da se uzročno-posljedične veze u pop-kulturi ne iscrpljuju kontekstualnim korištenjem književnih termina u skladbama (npr. korištenje imena Stephena Kinga u stihu skladbe Iťs not my Place in the 9 to 5 World Ramonesa), kao ni prijenosom sižea određenoga književnog djela u skladbu, odnosno njegovom uglazbljenom poetizacijom. Klasičan je primjer skladba Killing an Arab skupine The Cure gdje je očit motiv iz Stranca Alberta Camusa; nažalost na nedavnome koncertu u Zagrebu, na INmusicu, tu pjesmu s prvog singla grupe nismo čuli.

Kad u romanu Stephena Kinga Vidovitost čitamo da je Jack Torrance prodao kolekciju od dvije stotine rythm'n'blues ploča, to ne  znači da mu se počela sviđati klasična glazba.

Također, s druge strane, nije dovoljno ubaciti ime nekog pop-izvođača u književno ostvarenje, kako bi se za njega zadovoljno uskliknulo: 'To je rock-književnost!' Na primjer, Clive Barker u priči Knjiga krvi spominje Johna Lennona i Janis Joplin. No, priča nema nikakve veze ni s rockom niti s pop-senzibilitetom. Jednostavno, klasična horor-proza tumači kako spodobe s onoga svijeta povremeno posjećuju ovdašnji, te se na određenom mjestu potpisuju, pa ni slavni nisu izuzeti, dakle, ni Janis ni Lennon.

Isto tako, kad u romanu Stephena Kinga Vidovitost čitamo da je Jack Torrance prodao kolekciju od dvije stotine rythm'n'blues ploča, to ne  znači da mu se počela sviđati klasična glazba, jer jedino s pomoću takve glazbe ima određene vizije. To je samo usputna natuknica kojom King ličnost Jacka Torrancea smješta u određeno vrijeme. Drugim riječima,  takvi podaci postali su posve prirodni u suvremenoj književnosti i izlišno je od njih stvarati famu interakcije rocka i književnosti. 

Stoga, takvi formalni primjeri nedostatni su kao pojmovne odrednice, veza između rocka i književnosti svakako je posljedica suvremenosti, no više je to po senzibilitetu ili strukturi književnog djela, negoli po laganom začinjavanju literarnih uradaka terminima kao što su: rock'n'roll, solo na gitari, Led Zeppelin, MTV, Nick Cave, crni vinil i slično. Dapače, da bi se uočila povezanost između pop-senzibiliteta i književnosti, uopće nije nužno ikakvo spominjanje velikih imena rocka ili smještanje fabule u kakav klub ili na rock-koncert.

Intertekstualne i intermedijalne veze

Stoga je bolje objašnjavati intertekstualne i intermedijalne veze između rocka i književnosti zahvaćajući cjelokupnu pop-kulturu koje je glazba tek segment, doduše najvažniji. Osvrnemo li se na druga područja umjetničkog izražavanja, zapazit ćemo da, na primjer, kvalitetni filmovi takvog senzibiliteta ne moraju nužno koristiti rock-glazbu kao podlogu.

Zorni su primjeri ostvarenja Jeana-Jaquesa Beineixa Diva i Betty Blue koji odišu pop-senzibilitetom, ali ne temeljenom na kakvoj rock-glazbi. Od rocka tu nalazimo jedino poskočicu Lisa Rock što ju je potpisao Gabriel Yared, autor sjajne filmske glazbe za Betty Blue. Slično je i s likovnošću i ostalim oblicima izražavanja u koje se rock može inkorporirati. Bjesomučno korištenje rock-motiva ne znači istodobno da se to stvaralaštvo može okititi rock-prefiksom.

Iscrpljivati rock u rečenicama kao što je: 'Pušili smo travu, a sa zvučnika je treštao Grateful Deaď sasvim je providno. Takva rečenica, doduše, nije nepotrebna (čitati autore brat-packa: Breta Eastona Ellisa, Davida Leavitta, Tamu Janowitz; u nas prevedena prva dva romana Breta Eastona Ellisa Manje od nule i Pravila privlačnosti, Stanovite godine Tame Janowitz i Čovjek koji je suviše znao Davida Leavitta), ali pod uvjetom da nije naglasak na drugom dijelu rečenice.

Kibernetički punk posjeduje svu energiju što je imaju suvremeni pop-izvođači. Bez kompromisa, s kratkim i britkim rečenicama, s mnogo akcije i tehnologije.

Prijespomenuti autori pokazali su kako je ta rečenica zapravo esencija cjelokupnoga njihovog stvaralaštva - tupa i ogoljela, realistička istina. U ostalim rečenicama oni pokazuju hladni odmak od vlastitoga spisateljstva, što se sugerira i čitateljima, a oni to dakako prihvaćaju. Ne mogu se, naime, poistovjetiti s nijednim od likova, Problem je u autorima koji takvu rečenicu pišu s mnoštvo strasti, želeći svima dokazati kako oni smatraju da je Greatful Dead najbolja glazba za akustično popunjavanje prostora u kojemu se uživaju narkotici.

I time smatraju da su ispunili svetu dužnost rock-autora, osobito ako je rečenica koja slijedi, na primjer: "Tvoje tijelo trzalo se u ritmu glazbe, narušavajući taj ritam samo kad je trebalo uvući dugi, opijajući dim.” l, eto, rock-proza se stvara. Sve je tu - strast, droga i glazba. A sveto pravilo je, dakako - sex'n'drugs'n'rock'n'roll.

Krug je uspostavljen i tako je očito da i rock-romani ili rock-priče kojima je tržište vani preplavljeno, a i u nas se redovito mogu naći takvi primjeri (npr. zbirke priča Zvučni zid: vinilne priče), trebaju biti zamijenjeni nečim odgovarajućim. Ili su to grandiozna ostvarenja kao što posveta mladosti, ljubavi, automobilima i smrti kroz prizmu rock'n'rolla - Christine Stephena Kinga, duboki zahvati u psihu pojedinca kroz zanimljivo formativno obličje: Vrijeme je opak igrač Jennifer Egan ili hladna ostvarenja bratpacka (Bret Easton Ellis: Manje od nule, Američki psiho; Tama Janowitz: Robovi New Yorka; Jay Mclnnery: Sjajna svjetla, veliki grad) ili, pak, psihotična ostvarenja autora kao što je Barry Gifford (najpoznatiji po romanima Divlji u srcu: priča o Mornaru i Luli te Priča iz Sinaloe).

Beat i njegove heroje, prije svih, neuništivog i neponovljivog Williama S. Burroughsa valja navesti kao preteču veze između pop-kulture i književnosti (uključujući svakako možda prvo ostvarenje u kojemu se ta veza osjeća - Lovac u raži J.D. Salingera).

Posebnu kategoriju čine ostvarenja znanstvene fantastike, osobito cyberpunk nastao prije tridesetak godina. Kibernetički punk posjeduje svu energiju što je imaju suvremeni pop-izvođači. Bez kompromisa, s kratkim i britkim rečenicama, s mnogo akcije i tehnologije, cyberpunk zapravo je fuzija imaginacije, vizualno poznate iz esencijalnog filma osamdesetih Blade Runner te računalnih programa, odnosno brzine Kirina i Snapdragona.

Postmodernistički postupci

Korištenje motiva i termina iz sadašnjosti kojim se navješćuje bliska, tehnološka budućnost odlika je pankera za računalom kao što su William Gibson, Walter Jon Williams, Pat Cadigan, Michael Swanwick, Gardner Dozois, Melissa Scott, Greg Egan, Richard Morgan i Charles Stross. Kritičari su cyberpunk proglasili i za hardcore pravac znanstvene fantastike, što je još jedan dokaz da se struktura rocka može primijeniti na strukturu književnosti, bez da se koriste standardni rockonimi.

Bilo je tu i ovdašnjih autora. U Siriusu broj 142 objelodanjenom ožujka 1988, izašao je izbor priča cyberpunka s dotad aktivnim autorima, a uključivao je i priču Vladimira Lazovića Golo sečivo. Također, kod nas su prevedeni Gibsonovi roman Neuromancer, Svjetlost prividne stvarnosti, Zemlja špijuna, Mona Lisa Overdrive i Count Zero.

Cyberpunk nije zabilježen kao neka velika stvar u književnosti, ali u znanstvenoj fantastici svakako jest, a rubno i u onome što bi se trebalo nazvati rock-književnošću. 

Kritičari su se uglavnom osvrtali na odnos između cyberpunka i tadašnje znanstvene fantastike, gledajući u cyberpunku nužno osvježenje. No, rijetki su pokušali objasniti ono "punk" u izrazu nalazeći samo da njihov stil pisanja podsjeća na tu vrstu glazbe. Sami autori mnogo bolje su odredili taj odnos. Tako Rudy Rucker, autor romana Master of Space and Time i The Fourth Dimension objašnjava: 'Slušajući koncert Rolling Stonesa u Buffalu 1975. godine, odlučio sam postati pisac. Tamo se osjećala takva energija, da sam osjetio kako želim izraziti isto tako nešto snažno. Pošto ne znam svirati nikakav instrument, odlučio sam pisati, i to pisati znanstvenu fantastiku, jer to cijeli svijet može čitati..."

Michael Swanwick već u naslovu djela Saint Janis Blues dokazuje koliko su mu bitni postmodernistički postupci: "Postmodernizam je još uvijek nedovoljno značajna pojava u SF-u da bi se mogao nazvati pokretom ili školom mišljenja." Bruce Sterling napisao je romane The Sand Whale i Schismafrix te kaže: "Mislim da sam tip pisca kakvi su glazbenici bandova iz garaža. Kad smo se mi pojavili na sceni, znanstvena fantastika je bila toliko iznemogla da nam je bilo vrlo lako izbiti na čelo. Naš je pokret dio postmodernističkog pokreta i u sebi sadrži dvije različite struje: cyberpunkere i humaniste. Cyberpunkeri pišu uglavnom o vrhunskoj tehnologiji, dok se humanisti zanimaju za probleme u vezi s jezikom."

Bjelodano je na temelju ovih izjava koliko se, zapravo, prožimlju pop-kultura i književnost i na koji se način koriste intermedijalni postupci. Cyberpunk nije zabilježen kao neka velika stvar u književnosti, ali u znanstvenoj fantastici svakako jest, a rubno i u onome što bi se trebalo nazvati rock-književnošću. Možda sex'n'app'rock'n'roll.