Gospođa knjižničarka je čitala, čitala i čitala.
Okrenula je stranicu.
Čitala, ne osvrćući se na policajca i gospodina direktora.
Čitala.
I čitala…
A onda je policajac uzviknuo.
„Gospođo!“ zagrmio je strogo. „Gdje vam je lijeva noga?“
Lijeva noga gospođe knjižničarke, naime, nije se više mogla vidjeti. Gospođa knjižničarka bila je od onih malobrojnih ljudi koji uvijek zakorače lijevom nogom!
„Ulazim u knjigu!“ (…)
„Gospođo!“ uzviknuo je policajac. „Gdje vam je desna noga?“
„Pa, ulazim u knjigu!“ (…)
Policajac je trljao oči, a gospođe knjižničarke bivalo je sve manje i manje, na očigled je nestajala i tonula u knjigu.
(Melita Rundek: Psima ulaz zabranjen)

A što je u knjigama o sebi pronašla?

Osim stereotipa, naravno. Dakle, osim nezaobilazne punđe, naočala i osobe koja sjedi i čita na radnom mjestu, slika koje se najčešće ponavljaju i u knjigama za djecu i tinejdžere, kao i u svima ostalima, 

Izgledala je kao knjiški tip, ali kad je skinula naočale, Molly je primijetila da nije toliko stara kao što joj se činila. Dijelom prosijedu kosu je svezala u staromodnu punđu, ali joj je lice odudaralo od toga. Bilo je mlado i glatko, a kad se nasmiješila, oči su bljesnule blagošću.
(Georgia Byng: Molly Moon i nevjerojatni priručnik hipnoze)

knjižničarka (dakako, žena) ponekad plače nad ranjenim knjigama (Psima ulaz zabranjen Melite Rundek), drjemucka kraj uključenog kompjutora (Djevac ili patnje mladog Petra Silvije Šesto), a ponekad bogme i pošteno pije, zapravo, točnije, svako-toliko se nalije (Zaljubljen do ušiju Mire Gavrana). Miro Gavran, zapravo, ima čarobnu formulu kojom održava naklonost knjižničarki sve ove godine, iako je još prije dvadesetak godina objavio knjigu u kojoj čuči sljedeći ulomak:

To što se mama povremeno napije, mog oca jako rastužuje, a ja sam već navikao. Nije ona nikakav opasan alkoholičar, i uvijek to radi kod kuće, tako da je nitko ne vidi. Nezgoda je samo u tome što u takvim prilikama spava po petnaest sati ujednom, a mi ostanemo bez objeda.

Moja baka, tatina mama, za moju mamu često kaže: „Ona se ne napije, ona se nalije. To se lakše dade izliječiti nego kad netko pije neprestano iz dana u dan, malo-pomalo.“
„Srećom da ne radi kakav odgovoran posao. Zamisli da je kirurg, a ne knjižničar“, tješio bi nato tata i baku i sebe. 

Svakako, knjižničarke i knjižničari ne operiraju srca i ne presađuju bubrege, ali… vladaju nekim zanimljivim vještinama koje možemo naći u knjigama za djecu i tinejdžere, a ponekad i ozbiljno mijenjaju živote. 
U knjizi Molly Moon i nevjerojatni priručnik hipnoze knjižničarka posjeduje, ni manje ni više no moć hipnoze.
"Ja sam te uspavala. Hipnotizirala sam te kad sam te pozdravila. I dok si mislila da spavaš, zapravo sam ti sugerirala stvari. Hipnotizirala sam te kako bi mogla pronaći knjigu."
Molly razmišlja: „Da nije bilo knjižničarke, možda bih i dalje bila nesretna. Zahvaljujući njoj, naučila sam mnogo toga.“
Knjižničarka u knjizi Psima ulaz zabranjen „zna da prašina koju nalazi na knjigama u dječjem odjelu nije prašina s knjiga, već prašina s karaktera“. Zanimljivo razmišljanje.

Knjižničarke su diskretne i nenametljive. Uvjerava nas u to Roald Dahl u legendarnoj Matildi u trenutku kada knjižničarka svjedoči zastrašujućem popisu pročitanih knjiga četiriipogodišnje Matilde...

„Gotovo bi svatko drugi, vidjevši nevjerojatna postignuća toga djeteta, došao u iskušenje da to razglasi po cijelome selu, ali ne i gospođa Filipović. Ona je gledala svoja posla, jer odavno je shvatila da se u tuđu djecu ne treba previše petljati.“

…ali i Georgia Byng čija knjižničarka ima pametnija posla od zadiranja u privatnost korisnika: „Knjižničarka je uvijek bila previše zauzeta čitanjem ili slaganjem knjiga da bi im dosađivala.“

Tucker Woolf iz romana Štrklja Hockerica se fiksa M. E. Kerr dobro poznaje knjižničarke jer sve svoje slobodno vrijeme zapravo provodi po knjižnicama. Evo što je Tucker primijetio u tim pohodima:

„Bilo je raznovrsnih knjižničarki. Neke su iza svojih informacijskih šaltera pisale pisma, čitale najnovije časopise i zapanjeno ga gledale, kao da je bez poziva upravo ušao u njihovu sobu za dnevni boravak. Bilo je i takvih koje bi posjetioca podvrgavale pravom preslušavanju prije nego što bi ustale. Je li knjiga u katalogu? Jesi li potražio naslov u Šest stotina knjiga? Jesi li pogledao u naplatni popis?

Ali Tucker je znao da uvijek ima knjižničarki koje točno znaju gdje se što nalazi. Znaju odgovoriti na sva moguća pitanja, a umiju tako vješto pronaći stvari da bi zapanjile i Sokrata, i Platona, i Solomona, i dra Panglossa.

Popodne je u Donnellu radila jedna takva knjižničarka za stolom u referentnoj dvorani na drugom katu.
U tili čas našla mu je jednu veliku plavu knjigu, a u njoj odlomak u kojem je ukratko bilo objašnjeno sve što je zanimalo Tuckera.“

Kad pamet odluči otići

Knjižničarku Martu „koja je s obzirom na svoju životnu dob već odavno trebala biti u mirovini, ali na istu nije ni pomišljala“, na početku romana Da ti pamet stane Julijane Adamović srećemo u društvu njene („vlastite i jedine“) Pameti. Jedne jedine koju ima, točnije, koju je još donedavno imala. Jer, naime, knjižničarku Martu u ovom romanu Pamet napusti. I odluči otići. I dok Marta, knjižničarka s odjela za djecu zaposlena već više od 40 godina u velikoj gradskoj knjižnici odlučuje otići na posao koji naprosto obožava, njena Pamet uzima godišnji i odlazi u Slavoniju.

Kad pobijedi ljubav

Suhonjava knjižničarka „s prištićima po licu koje nije prikrio ni debeli sloj pudera“ iz knjižnice na periferiji grada pojavljuje se u romanu Maje Brajko-Livaković, Kad pobijedi ljubav. Ravna je kao daska i, naravno, nema sreće ni s tenom.

„A oni prištevi? Kao da je vršnjakinja Adriana Molea, a ima sigurno preko trideset banki. Zvat ćemo je debela Hokerica, moramo je malo uljepšati… grudi joj popuniti – i Dora se isprsi. Grudi su joj bile trostruko veće od knjižničarkinih.“

Kad knjižničarka poludi

Rad s ljudima donosi razne izazove. Iako vrlo često prikazane kao ljubazne, nasmiješene i blage osobe pune razumijevanja, znanja i istraživačkog duha, i knjižničarke su samo ljudi. Ponekad jednostavnu budu izbačene iz takta. Ponekad im dugački nokat zamalo bude zaboden u oko:

„Knjižničarka je nervozno pištala svojim ptičjim glasom. (…)
Knjižničarka je za stolom bjesomučno prevrtala kutiju s karticama, molećivo pregledavajući kartice kao da ih moli da joj objasne gdje je nestala tražena knjiga. Molly je znala kako se ona osjeća. (…)
„JA NEĆU SVOJ ČEK NATRAG!“ zagrmio je ružni muškarac. „KAKVA STE TO GLUPA KNJIŽNIČARKA KAD GUBITE KNJIGE!“
Profesor Nockman počeo je bijesno urlati: „Hoću tu knjigu. Platio sam tu knjigu. I imat ću tu knjigu!“ Odjurio je do odjela G do I. „Neki ju je idiot vjerojatno krivo spremio.“
Knjižničarka se nervozno meškoljila na svojoj stolici, a muškarac je kopao po policama, zapuhan i znojan. (…)
„Dobro“, odjednom je rekao. „Dobro. Očito nije ovdje, stoga ćemo učiniti sljedeće. Vi“, rekao je i uputio se do stola tako bijesno upirući prstom prema knjižničarki da joj je zamalo zabio dugački nokat među oči, „vi ćete sa svojom kolegicom provjeriti što se dogodilo s mojom knjigom. Čim saznate, nazovite me.“ (…)
Profesor je uzeo svoj kaput od ovčje kože i, bijesno režeći, izašao iz knjižnice.
Knjižničarka se ugrizla za usnicu i počela popravljati igle za kosu u svojoj punđi.“
(Georgia Byng: Molly Moon i nevjerojatni priručnik hipnoze)

A kako pisci vide knjižnice?

Dakako, vrlo često kao tihe, prazne, polumrtve stanke u vremenu i prostoru.

Dok Georgia Byng (u: Molly Moon i nevjerojatni priručnik hipnoze) svoju knjižnicu oslikava starom i neurednom, s podnim cijevima i jednom žaruljom koja se klati, Melita Rundek (u: Psima ulaz zabranjen) u svojoj knjižnici ima uredno posložene knjige, direktorovu fotelju usred knjižnice i fikus benjamin, a M. E. Kerr (u: Štrklja Hockerica se fiksa) uopće nema naplatni odjel, a ima klimatizaciju, kupaonice (?!), telefonske govornice i ormariće za odjeću.

„Knjižnica na kraju grada, toplo gnijezdo, možeš i umrijeti između polica i možeš tako danima mrtav ležati, nitko to ne bi registrirao. Čak ni ova ispred kompjutora. Ta se diže valjda samo na nuždu, a bojim se da joj sve to skupa uz ovakvu temperaturu i ne radi najnormalnije.“
(Silvija Šesto-Stipaničić: Djevac ili patnje mladog Petra)

„Molly je hodala uzbrdo prema gradskoj knjižnici.
Stara i neuredna knjižnica bila joj je uistinu prirasla srcu. Bila je mirna, a velike monografije otkrivale su Molly daleka mjesta o kojima je mogla snatriti. I ona i Rocky voljeli su zalaziti tamo. Zapravo, bilo je to jedino mjesto gdje Molly nitko nije opominjao. A u svojem tajnom skrovištu mogla se opustiti. (…)
Tiho je otvorila ulazna vrata knjižnice. (Tiho - valjda da ne probudi knjižničarku ... op.a.)
Slatkasti miris ulaštenog drvenog poda u trenutku je deseterostruko umirio Molly. (…)
Između police i zida bio je prostor koji je grijala podna cijev i osvjetljavala jedna žarulja. Sag je bio manje izlizan, jer tamo ljudi gotovo i nisu zalazili budući da nije bilo mnogo tema ili pisaca s tim početnim slovom.“
(Georgia Byng: Molly Moon i nevjerojatni priručnik hipnoze)

A zašto ljudi dolaze u knjižnicu?

Osim što izrezuju ilustracije, pljuckaju u prste prilikom listanja stranica…(„Stranice će se namočiti, a ti ćeš pobrati toliko zaraznih klica da će ti skočiti prištevi i prije kulminacije puberteta“) (Maja Brajko-Livaković: Kad pobijedi ljubav), griju se kraj radijatora (M. E. Kerr: Štrklja Hockerica se fiksa), a ponekad i padnu u san zavučeni među knjigama (Georgia Byng: Molly Moon i nevjerojatni priručnik hipnoze), dolaze se smiriti. Tucker Woolf, stručnjak za knjižnice dobro to zna:

„Kad se uzrujam, odem u knjižnicu i po njoj se motam. Knjižnice su pune uzrujanih osoba! Ondje se možemo među njih umiješati. U knjižnici uvijek susretneš nekog tko je uzrujaniji od tebe! I knjižničarke su ponekad uzrujanije od nas. Zbog toga ću vjerojatno postati knjižničar. Pa ako budem uzrujan na poslu, neće se vidjeti. Udarat ću žig u knjige i tražiti ljudima naslove, trčati u zbornicu i udisati dim dok se ne saberem. Knjižnica je divno mjesto da se sakriješ! (…)

Tucker bijaše stručnjak za knjižnice. Zalazio je u njih često, kao pijanci da se otrijezne i da u medicinskim udžbenicima pročitaju svoje simptome; često kao luđaci koji u kutu razgovaraju sami sa sobom i griju se uz radijator. (…)

Smatrao je da svi koji imaju problema, na kraju dolaze u javnu knjižnicu, a oni najproblematičniji redovito zalaze u knjižnice. Na licima im se čitalo razočaranje i strpljivost. Tucker ih je tražio u područnoj knjižnici Epiphany u Istočnoj dvadeset i trećoj ulici, pored vjerskih knjiga; u podrumskom referentnom odjelu područne knjižnice Jefferson u Greenwich Villageu; u atriju Donnela u Zapadnim pedesetim; u cijeloj biblioteci na Tompkinsovu trgu i u Gradskoj knjižnici u Četrdeset i drugoj ulici. Tucker je volio propala lica, tužne osmjehe i blage tonove kojima obiluju njujorške knjižnice.“
(M. E. Kerr: Štrklja Hockerica se fiksa)

„Molly je skinula jaknu i legla. Glava joj je bila uz U, a noge uz Ž. Pod glavu je stavila jastučić. Pod je bio topao, a daleko ritmično bubnjanje kotla centralnog grijanja zajedno s knjižničarkinim spokojnim glasom na telefonu pomoglo je Molly da počne disati mirno, te je ubrzo ležala na podu i zamišljala kako pluta u svemiru. Zatim je zadrijemala.
Probudila ju je buka. Spavala je otprilike pola sata.“
(Georgia Byng: Molly Moon i nevjerojatni priručnik hipnoze)

I na kraju: što je s muškaracima-knjižničarima?

„Tucker je pisao pjesmu o knjižnici i zato je nikad neće dovršiti i nikom je neće pokazati. Bio je posve svjestan da je za dječaka koji voli mačke i knjižnice najbolje da sve to drži za sebe. Nikom nije govorio da želi postati knjižničar. Maštao je da to jednog dana objavi u koledžu, kad u ragbiju postigne pobjednički zgoditak i dobije najbolju ocjenu iz nekog predmeta, na primjer, iz interplanetarne kartografije.
Pjesma je ovako započinjala:
Nisam mislio da će mi prirasti srcu
Nešto smješteno na Cadman Plaza West
u Brooklynu“.
(M. E. Kerr: Štrklja Hockerica se fiksa)

Mnogi su hrvatski (a i ne samo hrvatski) pisci barem nakratko bili knjižničari. Neki to jesu i danas. Neke od ovdje citiranih autorica to jesu. Svi koji niste, otkrijte koje. A Jadranko Bitenc u svojoj bilješci o piscu u knjizi Lana godina mačke za svoj kratki vijek knjižničarenja lijepo kaže: „Radiš kao novinar (…), iskušaš kako je biti (…) nastavnik. Onda se zaposliš kao knjižničar pa veliš: ,Cijeli život čitam ali mi nitko za to ne da lovu. Sada čitam i dobivam plaću. Što ćeš više.' "

Pa kad to bivši knjižničar kaže, kako da ne uđe u književni stereotip!

,Koji posao!'  pomislio sam. ,To je život! I još te plaćaju.'
(Silvija Šesto-Stipaničić: Djevac ili patnje mladog Petra)

„Molly nije trebala tražiti dalje. Tiho je zatvorila knjigu, zamotala je u jaknu te je, kad se knjižničarka sagnula potražiti nešto u ormariću, i ona napustila knjižnicu.“