... da je Laurence Sterne utro put suvremenom putopisu?

... da je John Steinbeck svojevremeno sročio naputke o pisanju dobrog putopisa?

... da je Jack Kerouac napisao jedan roman ceste koji je, po mnogima, kvalitetom i originalnošću bolji od onog svepoznatog Na cesti?

... da je Hunter Thompson napisao putopis i kroz tu formu "prošvercao" kritiku društva, politike, američkog sna?

Pitanje putopisa kao književne forme vrlo je kompleksno. Knjižničare također često zbunjuje granica putopisa kao stručne forme s jedne strane te književne kao druge. Zapravo, osobno nisam sigurna u postojanje tih granica uopće.

Putopis nikad nije puko iznošenje činjenica. U njega je uvijek involvirana motivacija autora za putovanjem; njegov život prije putovanja, traume, tuga, boljke koje u dodiru s prirodom ili drugim ljudima želi zaliječiti. Može ga motivirati i znatiželja, zanimanje za druge narode, njihovu kulturu, običaje. U sve to prožeto je i samooplemenjivanje kroz upoznavanje novoga ili vraćanje iskonskom. Putnik se s takvih putovanja redovito ne vraća isti. Tijekom cijeloga putovanja razmišlja o sebi, svojim životnim potezima i pogreškama i dovodi ih u odnos sa stvarnošću u kojoj se trenutno nalazi. Uzimajući sve to u obzir, putopis ne može biti isključivo stručna forma, jer je uvijek prisutan autorov subjektivni dojam.

Putopis autoru može poslužiti kao prikaz nekog vremena, podneblja, pa i kritika društva, politike.

Prva zanimljivost na koju sam naišla tragajući za dobrim putopisima djelo je Johna Steinbecka: Travels with Charley in search of America. Autor putuje po Americi u društvu svoga pudla Charleyja. Steinbeck odlučuje "osobno upoznati" Ameriku, s obzirom da je živio od pisanja o njoj. Svoje putovanja započinje na Long Islandu, a završava na Pacifiku. Upoznaje ljude jedući po restoranima uz cestu. Dolazi do zaključka da se ljudi od mjesta do mjesta poprilično razlikuju: po mentalitetu, pristupačnosti, srdačnosti, komunikativnosti, životnom optimizmu ili njegovu nedostatku. Čak se i prerušio kako ga ne bi prepoznali na ulici, jer tvrdi da se ljudi neprirodno ponašaju ako im je netko otprije poznat iz medija. Vrlo vjerojatno istina. Steinbeck dakle svoj identitet "ostavlja" kod kuće, živi nomadskim životom, poput kornjače, u svojoj prikolici koju naziva Rocinante (konj Don Quijotea). Ono što se mene posebno dojmilo jesu prve stranice putopisa, u kojima Steinbeck "glasno razmišlja" o putopisu. Po Steinbecku, svatko mora pronaći "dobar i zadovoljavajući razlog" za put. Zatim "mora isplanirati put u vremenu i prostoru, izabrati smjer i destinaciju". Nakon toga, putopisac mora odlučiti "kako će putovati, što će sa sobom ponijeti, koliko će ostati na putu". Vrlo praktično i istinito.

S obzirom da je putopis više književnost, a manje struka, odlučila sam se pozabaviti putopisima koji su u našoj knjižnici "utopljeni" u beletristiku pa korisnici za njima ne posežu često očekujući ih na polici 910.4 (koja označava putopise). Pa evo nekih:

Sterne, Laurence. Sentimentalna putovanja po Francuskoj i Italiji. Napisana su još 1765. godine. Autorov alter ego, Parson Yorick, putuje Francuskom i Italijom. Putopis je u tom trenutku (druga polovica 18. stoljeća) dominantan žanr. Sterne se više ne bazira na pukim činjenicama nego među prvima stavlja naglasak na osobni ukus, ponašanje ljudi koje upoznaje, njihov moral.

Chatwin, Bruce. U Patagoniji. Patagonija, jug Južne Amerike, mjesto hladnoće i nepreglednih stepa te nejasnih zemljopisnih granica autora navode na to da nejasne granice povuče između fikcije i nefikcije. Tako navodi niz literarnih istina, odnosno poluistinitih biografija. Iako je jasno zašto je ovakvo djelo u književnosti, a ne u struci, ono ipak podvlači bit putopisa: svojim je putovanjem kroz Patagoniju uspio prikazati ljude koji su se tu doseljavali, različitih narodnosti, predznanja, svjetonazora. U teškoj klimi i teškim žiotnim uvjetima oni svi postaju vrlo slični. Dakle, priroda kao jedan bitan čimbenik koji utječe na ljudsko biće. To je taj putopisni dio ovoga djela. Ako vas pak zanima onaj literarni, u ovoj ćete knjizi saznati kako su svoje patagonijske godine proveli Sundance Kid i Butch Cassidy (provjereno nefikcija).

Bryson, Bill. Ni tu, ni tamo. Amerikanac koji cijeli niz godina živi u Engleskoj. Europu je proputovao još kao student i sad se kao muškarac srednje životne dobi odlučio na putovanje od sjevera Europe pa sve do Istanbula. Zanimljivo je to što autor posjećuje neka manje poznata mjesta u pojedinim zemljama te da zaista "upija" sve što na putu susretne. Mrvicu iritantne za moj dojam njegove su predrasude s kojima on obilazi države (narode) Europe, a koje autor ima a priori i često ih i sam kasnije demantira.

Jon Krakauer. U divljini. U travnju 1992. godine Christopher Johnson McCandless odlučio se penjati Aljaskom. Dao je u dobrotvorne svrhe svoju ušteđevinu, zapalio svu gotovinu u svom novčaniku i krenuo u "novi život". U kolovozu je pronađen mrtav. Autor opisuje ljudski poriv prema prirodi i uzroke koji nas navode na bijeg od civilizacije. Pobjegao je od ljudi koji ga vole. Vodi li bijeg od ljubavi ka životu, možemo se pitati.

Auster, Paul. Glazba slučaja. Jima Nashea napustila je žena i ostavila samoga s četverogodišnjom kćerkicom. Nasljeđuje novac od oca kojeg nije vidio više od trideset godina. Daje otkaz (radio je kao vatrogasac), kupuje skupi Saab, ostavlja kćerkicu sestri Donni i vozi se besciljno po Americi. Veliku ulogu u atmosferi krajeva kroz koje prolazi i u knjizi uopće ima glazba.

Kerouac, Jack. Darma lutalice. Autobiografska novela poznatog autora. Događa se pedesetih godina prošloga stoljeća, nakon što se Kerouac počeo zanimati za budizam. Piše onako kako i putuje: donoseći brze odluke, spontano i duhovno istovremeno. Ray Smith kao alter ego autora putuje kroz SAD do Meksika, susreće obitelji, prijatelje, budiste, ali prije svega dolazi do spoznaje o čovjekovoj ljubavi prema biti prirode. "Knjiga nije za svakoga, ali bi nekome tko ju odluči uzeti u ruke čak mogla i promijeniti život", pročitala sam u jednoj kritici.

Thompson, Hunter S. Strah i prezir u Las Vegasu: divlje putovanje u srce američkog sna. U analima prozvano "najčudnijim putovanjem ikad". Novinar Gonzo odlučuje provesti vikend u Las Vegasu sa svojim odvjetnikom. U potrazi su za "Američkim Snom", što god to značilo. Autor koketira s drogama, ruga se gluposti i lošoj američkoj politici. Koristeći se putopisom kao formom, autor daje društveno angažiranu poruku.

Ovo je samo izbor dobrih putopisa na policama svjetske književnosti. Spomenut ću još Cheryl Strayed i njezinu Divljinu. Autorica planinari i kontemplira o svojem propalom braku, smrti majke, drogama o kojima je bila ovisna...

Nama zanimljiv svakako će biti putopis Juli Zeh: Tišina je šum. Njemica koja se odvažila na putovanje Bosnom. Tamo (bez predrasuda, ali i bez iskustva i znanja o tome gdje je došla) upoznaje različite mentalitete, svjetonazore, vjere, koji joj se čine tako blizu, a tako daleko...

Putopise pišu i hrvatski književnici, ne manje vrijedne i ne manje upečatljive, ali vrlo čitane pa stoga zanemarene u ovom pregledu.

Zaključak? Putopis se čini jednim vrlo zahvalnim žanrom, jer su i gore navedeni primjeri pokazali da njime možemo izreći velike količine svega ostalog. Višefunkcionalan, žanrovski kontaminiran, hibridan, razvio se u jednu specifičnu, ali ipak isključivo književnu formu. Knjižničarima ostavljam pitanje mora li on i dalje stajati na dvjema različitim policama.

Završit ću jednim divnim (teško prevedivim) citatom Johna Steinbecka: "We find after years of struggle that we do not take a trip; a trip takes us."

Fotografije: freedigitalphotos.net