Iako veza produkt dizajna i knjige, odnosno knjižnice, nije na prvi pogled očita, ona je izrazito duboka jer još se nije rodio pravi profesionalac iza čijega uspjeha ne leži puno učenja i čitanja. 

Pitamo li te kako je nastala ova stolica ili tepih sigurno nam možeš jednostavno objasniti, ali kako je "proizvedena" Svjetlana Despot?

Ja uvijek kažem – temelj je svega moja mama. Ona je usadila u mene to da do dana današnjeg imam sklonost pružiti, volontirati, pomoći... To mi je jednostavno u krvi i nije mi previše jasno kako i zašto se to sve jače gubi s novim generacijama. Ljudi su uvijek isti, a netko je to jednostavno izbio iz njih. Moja je majka prije rata bila iz imućne obitelji, a udala se za tatu partizana. Unatoč tomu što su joj poslije rata sve uzeli, moja se mama i dan danas hvali koliko je udarničkih znački dobila gradeći ceste! Pitam li ju čime je bila motivirana s obzirom na to da su joj sve oduzeli (imala je sluškinju u bijelim rukavicama, a ostala na cesti), ona samo kaže – išla sam graditi svoju zemlju! To je duh koji smatram normalnim.

S obzirom na generaciju i ti zasigurno dosta duguješ riječkom kreativnom buđenju osamdesetih?

Naravno, osamdesetih smo svi mi kreativci koji smo izgledali potpuno drugačije bili antidržavni elementi. Ali stvarali smo, a da to nismo ni znali, neku novu scenu. Društvu smo zapravo smetali, policija te tada legitimirala na svakom koraku. Ono što mi nikada nije bilo jasno jest to otkuda su bili novci za sve te naše aktivnosti i male projekte. Svi ti klinci lupali su u neke bubnjeve, imali tkaninu od koje su šivali... Ni iz čega i ni s čim. Bitno je napomenuti da se sve odvijalo bez očekivanja nagrade. To si jednostavno radio!

Djeluje kao igra... 

Pa da, tako mlad ne bojiš se ni procjene. I malo dijete, kada uči hodati, ne boji se procjene. Hoda – padne – hoda – padne. Takav pristup treba zadržati cijeli život. Sad mi ponekad nedostaje toga entuzijazma u okolini. I važno je da uživaš u tome procesu. Ako si s dobrom ekipom, naravno. Inače je cijeli proces gnjavaža. Nisu naplata rezultat i nagrada. Igra i zabava daleko su bitniji. Proces je također gušt. Kao kad posadiš jabuku i onda se brineš oko njezinog razvoja. Ne zanima te samo plod, već i svaki list, kora...

Ovako govoreći zvučiš pomalo nostalgično...

Nisam nostalgična, ali ne razumijem odakle je i iz čega kasnije došla ta jedna ljutnja. U krizi smo od kada znam za sebe. I tek kada shvatimo da nam nitko neće pomoći, ako sami sebi ne pomognemo, počevši od svoga doma pa šire, ako ne izvučemo ono malo snage što nam je preostalo, past ćemo još dublje u ponor. Trebamo se više družiti, povezivati i kreativno djelovati. Izvući neku pozitivu i cilj prema kojem idemo.

A riječka je publika uvijek bila distancirana. Svima je bio ispit stati pred riječku publiku. Pazi ovo -  čekamo jednom ispred Mildea gdje je Bole Bolesnik bio izbacivač. I stiže Oliver Mandić te mu govori – “Mogu li ja unutra?“ A Bole mu govori hladno – „Ja sam Bole Bolesnik, ne možeš!“ Mandić je tada bio na vrhuncu slave. To je ponekad i simpatično, kao tipa boli me briga za autoritete, no samo do jedne mjere... Onda postane kontraproduktivno.

Kako je izgledao tvoj ulazak u profesionalni posao?

Oduvijek sam htjela biti dizajner, ali majka mi je govorila neka uzmem nešto čvrsto. A shvatio si koliko mi znače njezini savjeti. Ona je i sama imala neostvarene kreativne snove – htjela je biti kazališni kostimograf. Ja sam doista uzela to čvrsto i bavila se betonima u IGH-u. No to me je činilo nesretnom. Imala sam 24 godine... Iz čiste zanimacije napravila sam tada cijelu liniju haljinica za Barbie lutke, a to je bilo '82, '83. godine. Moje su barbike bile pankerice i moderne curke, a to je sve izvezeno u Kanadu! To je bio moj prvi izvoz! No nisam imala ni znanja ni snage tada za cijelu proizvodnju – sve je to bila  kućna radinost. Još dok sam radila u IGH-u, upisala sam dizajn interijera u Beogradu, a u međuvremenu počinje i rat... Usred rata, 1992. godine, dajem otkaz i pokrećem svoju firmu! Projektiranjem interijera uvijek mi je nedostajalo ono nešto i onda sam to počela dizajnirati i izrađivati.

Kako je bilo krenuti u ta nesretna vremena u kojima je mahom vladalo propadanje?

Usred toga rata zarađivala sam bolje! Pokreću te adrenalin i entuzijazam – koliko sam samo puta vozila kroz ratno područje! To je bila neka snaga poleta. Još nas tada nije izlupalo! A u ono doba bio si prvi, dok danas svašta postoji...  Lijepo je to znalo ići. Doduše, ja sam bila prva s tom forom u Rijeci 1992. godine! Dizajn nečega – uporabnih predmeta. "Majke ti mile, tko to treba", to je bila reakcija. Radili smo i lijepa zbivanja. Za Valentinovo je npr. trebalo urediti Filodrammaticu, a mi smo donijeli pravu travu, stabla, bršljane...

Pitanje je vjerojatno bilo što produkt dizajner zapravo radi i čemu služi?

A čuj, industrijska proizvodnja uporabnih predmeta ne može opstati bez dizajnera. Dizajner ne daje samo estetsku vrijednost, već i uporabnu vrijednost – je listolica udobna, sjedi li upaljač u ruci... Dobar je dizajn spoj individualnosti, estetike i funkcionalnosti proizvoda. Predmetima nije potrebno nadodavanje ukrasa koji skrivaju nefunkcionalnost ili ružne i bezoblične dijelove. Dovoljno je te dijelove, bitne za funkcionalnost, stvoriti dovoljno lijepima samima po sebi. U komercijalnome svijetu to je dodana vrijednost. Zašto kupiti ovu pepeljaru? Prvo je lijepa, pa praktična...

Gdje se kod nas može uopće pronaći mjesto za takvog kreativca?

Kod nas na lokalnoj razini gotovo nigdje. Bilo je tih naših izvrsnih ljudi, već pokojnih, poput Magaša, Bernardija, Emilija te nešto mlađih, poput Mladena Orešića osamdesetih... Ali krajem je osamdesetih nastala gomila uvoza s propadanjem svega, tako da je tu nastala ogromna šteta od koje se do danas nismo skroz oporavili. Studiji su se otvarali, industrija propadala, što je paradoksalno. Posebice je to izraženo u Rijeci jer mi nismo ni bili industrijski grad robe za potrošnju.

Ti si ipak uspjela...

Gle, 2004. godine u Finvestu sam napravila biblioteku Fractals jer sam imala uredu pristup. Dizajner uvijek mora poduzeće u koju dođe tretirati kao kuhinju pred kuhanje ručka – prvo moraš vidjeti što imaš od sastojaka - komad mesa, luka, začine, a onda vidjeti i što možeš od toga. Dakle kojim resursima raspolaže. Ta je biblioteka  digla 2004. god. prašinu i  Finvest... No iako sam ja i tada krenula s entuzijazmom, Finvest nije znao ići dalje unatoč ogromnom uspjehu. Prodavač je tada bio u plavoj kuti, nisu znali što je to Fractals uopće... A ti, da bi jedan proizvod bacio na tržište, moraš misliti o sto stvari.

Kreneš razvijati prototip. Uspostaviš kontakt s tvornicom. Onda s tamošnjim tehnologom razvijaš proizvod. Moraš imati savršene fotografije. Pitati se koju poruku šalješ, što ti želiš reći...Fotografije, internet, katalog, standard izlaganja, izjave i onda na kraju prodavač... I onda, opet možda nemaš ništa. Sve je to jedan paket. I što je ključno – ne smiješ lagati. Moraš imati svoju istinu; laž se jako dobro kuži. Netko okrene jednu stranicu – shvatiš da je istina. Ali, netko okrene tri i shvatiš da je laž. Finvest je ostao tamo gdje je, a ja sam krenula svojim putem...

Jedna si od rijetkih koja u proizvodnji, ne u trgovini vidi solucije....

Pazi, ja sam krenula proizvoditi ne znajući smjer kojim će to ići. Posebno kada radiš serijski, ne unikate za poznate kupce. Shvatila sam da svi ti veliki proizvođači u inozemstvu puno rade na outsourcingu. A od kuda onda meni CNC laser, stroj, glodalica i 600 zaposlenih žena? Netko ima proizvodnju i njemu daješ dizajn, ali tu moraš savršeno napraviti pripremu i nacrte kako ne bi došlo do pogreške...

Čuj, naša je regija problem. Nemamo nije jednog velikog proizvođača, već dosta malih koji ni sami ne znaju da mogu proizvesti to nešto. Trebali bismo imati neku bazu podataka koja spaja ljude. Da bih saznala tko ima kakav stroj, potrebni su mi privatni kanali. Za to ne mogu nazvati odjel za poduzetništvo ili nekog drugog. Kada ipak naiđeš na takvog, mogu iskrsnuti problemi u suradnji. Problem je što svi očekuju velike serije, a to je dugotrajan proces koji se ne može zbiti preko noći.

Cijena proizvoda koje radite često je doživljena kao skupa upravo zbog tih razloga. 

Tako je, tu negdje nastane taj problem skupe hrvatske robe. Mi jeftin proizvod ne možemo izraditi. To nije stvar odluke. IKEA je jeftina iako je to pozadinski neka grozna priča. Sijeku šume u Indiji, za njih rade Kina i Indija... Druga stvar je što hrvatski proizvod treba dobiti vrhunsku kvalitetu i cijenu koja mu pripada. Namjerno smo se htjeli ubaciti među ljude kako bismo vidjeli reakcije te smo zato napravili izložbu u trgovačkom centru. Neki se ljudi oduševe jer je proizvod hrvatski pa zato kupe.

Druga reakcije je vikanje na prodavačice – "Je li ova cijena od 100 kn provokacija?" Dođe li netko u vinoteku i viče li jer su nam vina skupa? A naša su vina mahom skupa. I nitko ne kaže da je to provokacija. Nitko ne viče na paški sir. Gastronomija se pozicionirala. To je kao i knjiga. Zašto bi ovdje koštalo manje nego preko granice? Zato što je hrvatsko, ne mora biti jeftino. Ljudi misle da hrvatsko mora biti jeftino. Kad kažeš švicarsko, mora biti skupo. Zbog toga mi moramo postati jako kvalitetni.  

To ne ide bez edukacije. Kako si pomažeš na tom planu?

Knjige, vidi ih, pun ormar! Išla sam i na Chelsea College Of Art And Design u London za vrijeme godišnjeg. Kod nas devedesetih godina nije bilo gotovo nikakvih knjiga. Sjećam se da sam, kad sam znala doći u London, kupovala nimalo jeftine knjige te ih nosila po ruksacima, koji su bili preteški za avion. U pravilu sam se morala sama obrazovati. Čitati, raditi, čitati, raditi. Obrazovanje je uvijek zaostajalo za potrebama. Obično kasni i za proizvodnjom. Ovdje se postavlja i pitanje potrebe za javnim prostorom kao što je nova knjižnica.

Nedavno smo u Ljubljani bili na predavanjima te je jedna autorica pričala o transformacijama industrijske baštine u nešto novo. Ali brzim transformacijama! Čuj, mi možemo radnom akcijom napravit od ExportDrva novu knjižnicu, to me majka naučila, samo da se uklone ti neki faktori koji priječe. Pa vi ste ispod Circola od kada sam ja išla u osnovnu školu! Jesi ti čuo vijest iz Labina? Zvali su me da me obavijeste kako će mi grad Labin pomoći preseliti izložbu u tu novu "rudarsku" knjižnicu.