...‘Kukuljevićeve povelje’ dvije su dobitnice iz Rijeke: Ivana Vladilo (Strojarska škola u Rijeci) i Milka Šupraha Perišić (Gradska knjižnica Rijeka). Iskrene čestitke. Tim povodom razgovaramo s njima.

Nominiralo vas je Knjižničarsko društvo Rijeka, a Hrvatsko knjižničarsko društvo prepoznalo je vaše rezultate i dodijelilo vam najprestižnije hrvatsko knjižničarsko priznanje. Kako je povjerenstvo obrazložilo nagradu? Na što ste ponosni? U čemu ste se našli? Što biste istaknuli kao svoj doprinos razvoju knjižničarske djelatnosti?

Milka Šupraha Perišić: Hvala na pozivu i čestitkama. Mene je nominirala moja Knjižnica, Gradska knjižnica Rijeka. U obrazloženju nagrade naglašena su tri aspekta mojeg doprinosa struci i djelatnosti: doprinos unapređenju pojedinih aspekata rada u Gradskoj knjižnici Rijeka, gdje sam tijekom svojeg radnog vijeka bila na voditeljskim mjestima; stručni i znanstveni članci i bibliografije, i treće, suradnja s drugim ustanovama i udrugama u okruženju. Ponosna sam na svoj doprinos malim pomacima u boljoj percepciji struke i ugleda Knjižnice. Ne mogu govoriti o svom doprinosu razvoju knjižničarske djelatnosti, mogu samo reći da sam se trudila podizati razinu profesionalnosti u svim aspektima stručnoga djelovanja, u okviru Gradske knjižnice Rijeka te Hrvatskog knjižničarskog društva.

Ivana Vladilo: Iskreno, kad slušaš kako netko s govornice nabraja tvoje profesionalne aktivnosti kojima se obrazlaže nagrada, sve odjednom dobije neku "težinu" koje sam, u kreativnom procesu, i nisi svjestan. Istovremeno, trenutak u kojem sam osvijestila tu raznolikost vlastitih profesionalnih interesa. Ponos, a ujedno i doprinos razvoju struke, označila bih (i u obrazloženju spomenutim) riječima: pionir i pokretač. Srećom, ideje su uvijek padale na plodno tlo i, najiskrenije, ovu nagradu u mnogim segmentima dijelim s kolegama koji su razumjeli i praktično podržali provedbu tih mojih, svojevremeno, pionirskih poduhvata.

Koji je bio vaš put do knjižničarskog zvanja? Možete li se predstaviti svojim kratkim životopisom?

Milka Šupraha Perišić: Rođena sam u Kolanu na otoku Pagu. Završila sam Pedagošku akademiju u Rijeci (Hrvatski jezik s knjižničarstvom) i Filozofski fakultet u Rijeci (Hrvatski jezik i knjiženost) te položila stručni ispit za dipl. knjižničara. Kraće vrijeme radila sam kao učiteljica u osnovnim školama. U Gradskoj knjižnici Rijeka radila sam na poslovima knjižničarke-informatorice, voditeljice Odjela periodike, voditeljice Informacijske službe, koordinatorice za knjižnično poslovanje, voditeljice Službe nabave, obrade, zaštite (što i trenutno radim).Na svakom od tih poslova rukovodila sam se načelom profesionalnosti, kvalitete i normiranosti te promocije moje Knjižnice (u stručnoj i lokalnoj zajednici), koja mi je omogućila profesionalni razvoj. Usporedno, područje mojih interesa bila je povijest knjižnica i narodnih čitaonica te sadržajna obrada građe, što je rezultiralo objavljenim stručnim i znanstvenim radovima. Stekla sam zvanje višeg knjižničara, a potom i knjižničarskog savjetnika, dodjeljenog od strane Ministarstva kulture RH.

Ivana Vladilo: Rođena i školovana u Zagrebu, s riječkim intermezzom u Sušačkoj gimnaziji, svoj sam prvi posao, s diplomom prof. komparativne književnosti i španjolskog jezika, dobila kao konzultant u riječkoj podružnici tada najveće izdavačke i knjižarske kuće „Mladost“, a to je pretpostavljalo praćenje recentne izdavačke djelatnosti, nabavu, edukaciju knjižara, informiranje i savjetovanje kupaca, organizaciju i vođenje predstavljanja knjiga i susreta s piscima... Položila sam tada i svoj prvi stručni ispit, za knjižara, a stečeno iskustvo koristilo mi je i u kasnijem knjižničarskom poslu.

1979. g. zaposlena sam u CUO industrijsko tehničkih kadrova Rijeka kao zamjena. Tri sam godine radila na određeno vrijeme s prilično napornom satnicom. Predavala sam u redovitom, dodatnom i dopunskom te večernjem programu, 2 dana putovala u Kraljevicu, 2 dana putovala na Cres i popodneva nakon Kraljevice radila u večernjoj školi. Nije mi bilo teško, djeca u manjim sredinama bila su izvrsni učenici i već sam tada mogla provoditi neke nove metodičke oblike poučavanja. Uvela sam specifičan način obrade lektire kroz timski rad pa se svaka grupa bavila određenom dimenzijom djela (kompozicija, psihološki niz, sociološki niz, lik, karakterizacija...) i o svemu smo puno razgovarali i teme aktualizirali. Učenicima sam dala mogućnost da i sami odaberu knjigu o kojoj žele razgovarati i tako meni zadaju lektiru.

Ne mijenjajući radnu adresu, mijenjala sam samo nazive škole, a 1992. u tad osnovanoj Strojarskoj školi sa zadovoljstvom prihvaćam novootvoreno radno mjesto školske knjižničarke.

Položila sam stručni ispit za bibliotekara i odmah imala priliku praktično pokazati stečena knjižničarska znanja jer se knjižnična građa nekadašnjeg Centra dijelila na dvije novonastale škole. Imala sam vrlo jasnu viziju i razradila strategiju podjele koju su uvažili i ravnatelji i matična služba i kolege knjižničari. Provela sam reviziju, izlučila neprimjerenu građu, reinventarizirala fond i knjižnicu potpuno pripremila za sve oblike informacijskog i odgojno-obrazovnog rada s korisnicima.

Iako sam školska knjižničarka, usavršavanje u stručnim knjižničarskim poslovima uvijek me privlačilo. Uredila sam tako (pretežno volonterski) nekoliko vrlo različitih knjižnica: župnu knjižnicu župe sv. Antuna Padovanskog u Rijeci, glazbenu zbirku Visoke škole za glazbenu umjetnost "Ino Mirković" u Lovranu, knjižnicu Srpskog kulturno-umjetničkog društva "Prosvjeta" u Rijeci, oformila sam knjižnu zbirku u Centru za rehabilitaciju Rijeka, izradila on-line katalog baštinskog fonda Knjižnice obitelji Vitezić u Vrbniku, učinila ga javno vidljivim, a postavila sam i prvu Malu slobodnu knjižnicu u Vrbniku.

Ili ovako: na jednom generacijskom okupljanju maturanata moje nekadašnje gimnazije, kolega koji je stigao iz inozemstva pitao me čime se bavim. Na moje: "Knjižničarka sam", uzviknuo je: "Ti si stvarno sretna osoba! Radiš to što si oduvijek željela". Jesam li? Možda je bolje upamtio od mene same?!

Svaka slučajnost nekim je tajnim nitima prepletena kroz prostor i vrijeme.
Ja sam birala komparativnu književnost i španjolski, knjižničarstvo je izabralo mene!

Što je za vas knjiga i što vam u znači u životu? Što najviše volite čitati? Što mislite o budućnosti knjige? Koju knjigu biste nam upravo preporučili?

Milka Šupraha Perišić:  (Dobra) knjiga najviši je oblik komunikacije, znači mi koliko čovjeku znači komunikacija. Trenutačno me zaokupljaju trendovi u suvremenoj svjetskoj književnosti, preporučujem knjigu pripovjedaka Dragi život, kanadske nobelovke Alice Munro. Ne brinem o budućnosti knjige bez obzira što je suočena s radikalnom promjenom. Ovogodišnji Frankfurtski sajam održao se pod sloganom „Papirnata knjiga je živa“. Daljnji prijepori oko knjige odvijat će se po mojem mišljenju na tri kolosijeka: reguliranje tržišta; kako čitati (a ne samo čitati ili ne i što čitati) te čitanje je najprije ekonomsko pitanje i pitanje demokracije, a potom kulturološko.

Ivana Vladilo: Odrasla sam s knjigom, uvijek sam puno čitala i iz dječjeg odjela tadašnje trešnjevačke knjižnice brzo su me prebacili preko ceste, u odjel za odrasle. Ali, nikad nisam voljela bajke, nikad mi knjiga nije bila bijeg od stvarnosti, knjiga je, za mene, uvijek samo preoblikovani život, a teme u životu zapravo su malobrojne i bezgranično ponovljive, pa, mene je uvijek zanimao način preoblikovanja istih tema. Sav svoj džeparac ostavljala sam po antikvarijatima (i kinima). Za stručnu literaturu i poeziju, uvijek nađem vremena. "Volim" i "ne volim" nisu kategorije mojih razmišljanja o umjetnosti. Moram si dati argumente, zato čitam i što "ne volim". No, ako fabulu i zaboravim, uvijek pamtim ritam, kompoziciju, balerina u duši, kroz knjigu plešem.

Ni za što ne bih se usudila prognozirati dalje od prekosutra, ali za budućnost knjige apsolutno ne strepim. Sve dok bude ljudi koji imaju što reći i onih koji žele to čuti, knjiga će opstati, možda na novom mediju, u nekom novom obliku, ali sve je to knjiga. Pa čak i za najgori mogući scenarij, recepti odavno postoje… Bradburyev Fahrenheit 451 moj je hit svih vremena.

Preporuke? Treba čitati lokalne autore, Žmirićevog Snoputnika, recimo. Nije ovo Twin Peaks, Karmele Špoljarić, lokaliziran u moj Vrbnik, poeziju Tihomira Dunđerovića… i svakako Manguelove čitateljske biblije, Povijest čitanja i Biblioteka noću, a, ako sve zanemarite, još uvijek ostaje Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali, Pierra Bayarda, kao slamka spasa.

Znamo da postoje djeca i ljudi koji više čitaju i koji manje čitaju. Što je ključno za razvijanje čitateljskih navika?

Milka Šupraha Perišić: Smatram da je veoma važna duhovna atmosfera u obitelji u ranom djetinjstvu i rano iskustvo čitanja posredstvom roditelja. Dakako da su važni i drugi čimbenici kao škola i knjižnica, a u recentno vrijeme i okrenutost digitalnim izvorima te osobitosti hiperteksta. U svakom slučaju, čitanje je složeni mentalni proces pa s pravom zaslužuje pažnju koja mu se u posljednje vrijeme poklanja, gdje su knjižnice odigrale posebnu ulogu.

Ivana Vladilo: Obitelj i samo obitelj, bez razmišljanja. Sve kasnije samo je nadgradnja, također jako važna, ali tim moćnija što su temelji, sazdani od intelektualne radoznalosti, osjećaja sigurnosti i samopouzdanja, čvršći.

Kojih se korisnika dobro sjećate? Prisjetite se za nas nekih zanimljivih priča o stvarnim korisnicima vaše knjižnice.

Milka Šupraha Perišić: Oduvijek sam se rukovodila time da su naši korisnici i njihove čitateljske i srodne potrebe svrha i cilj našeg postojanja te da prema tome zaslužuju naše poštovanje, našu ljudsku i profesionalnu pažnju. Također smatram da nas oni povratno obogaćuju, usmjeravaju i korigiraju, naravno, pod uvjetom da osluškujemo njihove neposredno i posredno poslane poruke. Među njima bilo je osobnosti posve izuzetnih, a susret s njima neponovljivo iskustvo. Sjećam se starijeg gospodina, liječnika, koji je svaku preporučenu knjigu najprije omirisao pa tek potom posudio, miris knjige bio je za njega veoma važan čimbenik odabira. Taj je gospodin, sada već pokojni, s velikim poštovanjem uzimao u ruke taj fizički predmet koji zovemo knjigom. Sjećam se ratnih godina i nekolicine prognanika, posve različitih sudbina koji su u našoj Knjižnici našli utočište. Jedan od njih rekao mi je puno godina kasnije da najvjerojatnije ne bi preživio to razdoblje da nije bilo tih „malih knjiških razgovora“ u Gradskoj knjižnici Rijeka. Ponekad susret s korisnikom preraste u trajni ljudski odnos, kao što se dogodilo s gospođom koja je u poznim godinama tragala za svojim, u mladosti objavljenim pjesmama. Retrospektivnim pregledom bibliografija uspjeli smo joj pronaći njezine mladenačke uratke. Ta je korisnica trajno vezana uz našu Knjižnicu svojim intelektualnim potrebama. Nedavno sam joj pripremila životopis i pjesme za objavljivanje u lokalnoj monografiji, a naša je Služba za dostavu knjiga redovito posjećuje. Naša korisnička obitelj neiscrpno je vrelo inspiracije za knjižničare, unutar tog bratstva po knjizi živi se stvarna sudbina knjige važnija od recenzija i nagrada – kako bi u Prolaznoj sobi lamentirao naš Pavao Pavličić.

Ivana Vladilo: Mnoge učenike-korisnike pamtim. One koji su rado sudjelovali u knjižničnim aktivnostima, one koji su bili pravi čitači, one kojima sam pomagala u svladavanju gradiva… one kojima je knjižnica bila sigurno utočište… Svakako, učenike upoznajem na posve drugačiji način, tu mogu biti svoji bez zadrške i oni to znaju.

Kao o svemu što se ne poznaje dovoljno, postoje predrasude o knjižnicama i knjižničarkama. Zasigurno ste tijekom svog profesionalnog života nailazili na predrasude i zastarjele predodžbe. Ima li im temelja? Vidite li pomake u njihovom prevladavanju?

Milka Šupraha Perišić: Da, bilo je i ima predrasuda. No, nisu sve predrasude. Neki stavovi utemeljeni su u nama samima (knjižničarima i knjižničarkama) te u odnosu političkih elita prema nama. Što se tiče stavova građana prema nama, pa ma kakvi oni bili, uvijek sam mekana u pristupu te smatram da principom znanja i služenja („služenja“ lišenog nedostojnih konotacija) trebamo mijenjati stvari. Međutim, što se tiče odnosa političkih elita prema knjižnicama i knjižničarima, moje je mišljenje nešto kritičnije. Dakako da postoje vidljivi pomaci u imidžu knjižnice i knjižničara. No, ta je slika stalno na kušnji i toga moramo biti neprekidno svjesni.

Ivana Vladilo: Da, u početku, te su predrasude mogle biti frustrirajuće. Ja sam ih preobratila u osobni izazov. Ulazeći sve dublje u profesiju, moja su se razmišljanja i interesi počeli razvijati u dva pravca. Jednim sam pratila korisnike, a drugim kolege knjižničare. Jer, shvatila sam osnovni problem kolega i kolegica knjižničara, njihovu nisku razinu samosvijesti i samopoštovanja uzrokovanu negativnom percepcijom radne okoline. Krenula sam tada i sama u podvig koji danas pokazuje rezultate, ali put je bio dug i zahtijevao je postupnost i upornost. Promijeniti percepciju školskog knjižničara, iz čitača novina i posuđivača knjiga u miru knjižnice-sinekure, preobraziti ga u knjižničara ravnopravnog sudionika u odgojno-obrazovnom procesu, moglo se prvenstveno jačajući knjižničarsko samopouzdanje. Samopouzdanje smo jačali građenjem profesionalizma i usavršavanjem komunikacijskih i organizacijskih vještina. Svoj rad činili vidljivim i suradnju traženom. To je razlog zašto sam otvorila sve moguće komunikacijske kanale i povela školske knjižničare u virtualnu avanturu još u vremenu kad je korištenje IKT–a bilo prije izuzetak negoli svakodnevna praksa.

Jesu li knjižnice dovoljno prepoznatljive i vidljive u lokalnoj zajednici i društvu općenito? Kakav je odnos vaše lokalne zajednice i vaše knjižnice? U kom će se smjeru razvijati taj odnos?

Milka Šupraha Perišić: To je vrlo šarena slika, ovisno o aktivnosti same knjižnice u lokalnoj zajednici, ali i o razumijevanju uloge knjižnice od strane političkih elita.

Što se Gradske knjižnice Rijeka tiče, možda nisam najpozvanija o tome govoriti. No, ipak ću iznijeti svoje stanovište. Iako Gradska knjižnica Rijeka dosta čini da bude vidljiva i prepoznatljiva u lokalnoj zajednici, u skorije vrijeme nije provedeno ozbiljnije istraživanje koje bi donijelo relevantne pokazatelje na tu temu. Možemo govoriti samo o dojmovima i kvantitativnim pokazateljima: članstva, posjeti online katalogu Knjižnice, posjeti web-stranicama Knjižnice, posjeti našim događanjima za djecu i odrasle, raznim neformalnim dobrim i afirmativnim refleksijama o našim uslugama. Ti i takvi pokazatelji govore da smo vidljivi i prepoznatljivi, a jesmo li dovoljno vidljivi, stvar je procjene. Rečeno vrijedi ako lokalnu zajednicu shvaćamo kao „ prostor i ljude koji imaju svoje potrebe i bave se određenim djelatnostima", osobno vjerujem u nastavak dobrih daljnjih trendova. Ako pak lokalnu zajednicu shvaćamo šire, kao „prostor i ljude koji na njemu žive te javnu vlast prema zakonu“, tada moram reći da sam vrlo sumnjičava glede prepoznatljivosti Knjižnice i shvaćanja njezine važnosti. Argumentiram to činjenicom da smo u hrvatskim okvirima jedina ili jedna među rijetkim sredinama koja nije riješila problem prostora svoje gradske knjižnice. U ovom pogledu nisam optimistična, a voljela bih da sam u krivu.

Ivana Vladilo: Kada govorimo o školskim knjižnicama, nadležno MZOS ponaša se kao da ne postoje. Ne podupiru ih ni materijalno ni reguliranim zakonodavstvom, ali to su dobro nam znani problemi koji se, iako smo ih točno identificirali pa čak predložili i moguća rješenja, ne rješavaju. Društvo znanja koje ignorira svoje školske knjižnice kao jedine u koje će baš svatko ući i u kojima bi trebao stjecati brojne radne i životne kompetencije, neozbiljno je. Ovako, sve ovisi o entuzijazmu, spretnosti i snalažljivosti školskih knjižničara.

Razvoj IT tehnologije donio je velike pomake u pristupu informacijama. Komercijalne tvrtke prodiru u nekad tipičan knjižničarski sektor. Jesu li one konkurencija knjižnicama? U kojem području vidite mogućnost potencijalne suradnje?

Milka Šupraha Perišić: Ako se misli na trenutnu situaciju u kojoj je knjižnicama onemogućena posudba e-knjiga korisnicima, tada je to neprihvatljiva i vrlo opasna pozicija u kojoj se knjižnicama onemogućava njezina temeljna zadaća: slobodan pristup informacijama, znanju i kulturi u digitalnom dobu. Očekujemo da će Europska komisija izraditi jasan zakonski okvir za autorska i srodna prava po kojemu će knjižnice moći nabavljati i davati na posudbu e-knjige uz odgovarajuću naknadu autorima i drugim nositeljima prava, kao što je slučaj s tiskanom knjigom. Mislim da je neprihvatljiva teza da nositelji autorskih prava smiju odlučivati o pristupu djelu te da određuju uvjete pristupa. Kampanja Pravo na e-čitanje koju je pokrenula EBLIDA daje nam nadu da će se ova situacija u Europi razriješiti na, za knjižnice, prihvatljiv način. Hrvatska je kao mala zemlja tu u velikoj prednosti. Vidjet ćemo kako će tu prednost iskoristiti.

Ivana Vladilo: Ilustrirat ću samo konkretnim primjerom. Školski knjižničari nemaju pristup komercijalnim bazama, čak ni onima koje plaća MZOS, čak ni onima koje bi itekako bile poželjne u stručnom usavršavanju i cjeloživotnom učenju nastavnika, a i o tome školski knjižničari brinu. Srećom, još ima dovoljno onih koji su spremni djelovati za opće dobro, mi školski samo se na njih oslanjamo.

Knjižnica je obrazovno, informacijsko, kulturno, komunikacijsko i socijalno središte. Koje njezine uloge dobivaju na zamahu?

Milka Šupraha Perišić: Knjižnica može zadržati svoju aktivnu poziciju u svim svojim ulogama ako iskoristi svoje šanse. U digitalnom okruženju može biti edukacijska točka za vještine informacijske pismenosti – pomažući građanima za partcipiranje u novim online poslovnim modelima; mjesto posredovanja informacija o dostupnim online obrazovnim sadržajima; pristupna točka raznim oblicima neformalnog i informalnog učenja. U uvjetima posvemašnje komercijalizacije, knjižnica ostaje kulturna oaza dostupna svima. Iako je internet postao neprikosnoveni informacijski izvor, posredovanje informacija ostat će i dalje uloga narodnih knjižnica ako one tu uslugu budu korisnicima nudile. I konačno, kao što IFLA upozorava u prvom od pet trendova koji će promijeniti naš informacijski okoliš, „nove će tehnologije istovremeno proširivati i ograničavati pristup informacijama“, a knjižnice u tom prostoru mogu naći svoje područje djelovanja.

Ivana Vladilo:  Kad je riječ o školskim knjižnicama, važnije mi je naglasiti kako, usprkos proklamacijama i velikim riječima, prava obrazovna uloga školskih knjižnica još uvijek nije praktično osviještena na zadovoljavajući način. Koliko bi se nastavnih tema zanimljivije, zabavnije, metodički raznovrsnije moglo odraditi u suradnji s knjižničarom uz sve knjižnične resurse. Strukovna zajednica školskih knjižničara ima izvrstan sustav stručnog usavršavanja, prati sve pedagoške, metodičke i tehnološke novine. I svakako, knjižnica ima sve navedene uloge, ali samo onoliko koliko ih potiče knjižničar jer knjižnicu živom ipak samo knjižničar može učiniti.

Građani imaju pravo na slobodan pristup informacijama, a autori imaju pravo na naknadu temeljem autorskih prava. Kako pomiriti ta dva, u suštini suprotna prava?

Milka Šupraha Perišić: Zakonskom regulativom koja bi štitila prava sviju, kao što je slučaj i s tiskanim publikacijama. U digitalnom okruženju to je složenije, ali nije nerješivo.

Ivana Vladilo: Naši zakoni su i tako često nedorečeni i podložni interpretacijama, naći će se interpretacije i za taj slučaj.

Sve se mijenja. Koje promjene primjećujete među korisnicima, knjižničarima i knjižnicama usporedite li ih na početku vaše karijere i sada?

Milka Šupraha Perišić: Puno se toga promijenilo, ili, sve je isto u promijenjenim okolnostima. Generalno mogu reći da su očekivanja građana od knjižnice i knjižničara veća danas nego prije 35 godina, a da su takva zato što su se životne okolnosti promijenile, ali i zato što smo im u međuvremenu pružili informaciju da mogu imati takva očekivanja (prema jednom od načela knjižničarstva: ponuda stvara potražnju). U specifičnim okolnostima Gradske knjižnice Rijeka, naglasila bih da smo 1965. godine opsluživali oko 6000 korisnika u istom prostoru u kojemu danas opslužujemo oko 25000.

Ivana Vladilo: Promjene su nužne, neke dobrodošle, neke baš i nisu. U školskim knjižnicama najuočljivije su pozitivne promjene profesionalizacije struke. Stručni, kompetentni knjižničari profesionalci, bogatstvo su školskih knjižnica. Korištenje moderne tehnologije oslobađa nam vrijeme za rad s korisnicima koji su pak sve nestrpljiviji, površniji, raspršene pažnje, niskog praga tolerancije, s brojnim raznovrsnim odgojnim i obrazovnim poteškoćama… ali, knjižnica danas mora osluškivati i pratiti trendove, samo tako neće ju zaobići.

Kako zamišljate knjižnicu u budućnosti? A knjižničarke budućnosti?

Milka Šupraha Perišić: U mojim predodžbama ima više scenarija. Nadam se onom u kojemu će knjižnica ostati fizičko i postati virtualno mjesto gdje će građani u velikom broju dolaziti (osobno i virtualno) tražeći pomoć vezanu uz razna znanja i vještine, savjete vezane uz građanska prava i kvalitetu života, ispunjavati hobi i slobodno vrijeme, posuđivati razne digitalne sadržaje. (Možda će se tiskane knjige posuđivati po ekskluzivnim uvjetima.) Knjižničarke budućnosti zamišljam kao multidisciplinarno obrazovanu intelektualnu elitu.

Ivana Vladilo: Kad narastem, bit ću Tank iz Matrixa, to je moja knjižnica budućnosti.

Što biste preporučili mladim knjižničarima i knjižničarka, kakav treba biti i u čemu se treba razvijati?

Milka Šupraha Perišić: Pratiti europske trendove. Stalno učiti i usavršavati se. Ne pristajati na prosječnost.

Ivana Vladilo: Ne znam postoji li recept za dobrog knjižničara. Kao u svakom poslu, ako ga voliš, sam pronalaziš načine usavršavanja i profesionalnog razvoja. Ljepota knjižničarskog poziva jest u raznolikosti aktivnosti i specifičnih poslova pa svatko može maksimalno razvijati svoje sklonosti. Svakako, treba njegovati dobru komunikaciju i suradnju. Ma što tko mislio, biti knjižničar, prekrasno je i moćno.

P1170387_embed_full

Fotografije: Milka Šupraha Perišić (lijevo) i Ivana Vladilo (desno) na dodjeli Kukuljevićeve povelje