Već i vrapci na grani pjevaju kako Hrvati slabo kupuju i čitaju knjige, zahvaljujući glasnim prezentacijama istraživanja nakladnika, koji se bore za opstanak svoje profesije u našoj maloj i osiromašenoj zemlji. Iako se ne moramo složiti s katastrofičnim ocjenama stanja koje daju nakladnici, ni statistički podaci prikupljeni u knjižnicama ne daju razloga za zadovoljstvo.

Primjerice, 2011. g. u Hrvatskoj je 530 261 građana bilo učlanjeno u neku od narodnih knjižnica te su posudili više od 10 milijuna knjiga. Brojke možda ne djeluju loše, no ako ih stavimo u omjere pa vidimo da je tek 12 % stanovnika bilo učlanjeno u knjižnice te da su se posudile tek 2,4 knjige po stanovniku, odnosno 19 knjiga po članu knjižnice, doista se možemo ocijeniti kao nacija koja malo čita. Treba ipak pritom imati na umu da gotovo 950 000 stanovnika nije obuhvaćeno knjižničnim uslugama na području svoje jedinice lokalne samouprave. Možda se ne trebamo uspoređivati s Finskom,koja ima tradicionalno jaku kulturu čitanja – pa je tako u 2012. g. čak 39 % Finaca posuđivalo knjige u narodnim knjižnicama i posudili su 13 knjiga po stanovniku. No, i rezultati kod najbližih nam susjeda Slovenaca bitno su bolji – 2011. g. čak 24 % stanovnika bilo je učlanjeno u narodne knjižnice (dvostruko više nego u Hrvatskoj) a posudili su 12 knjiga po stanovniku (čak šest puta više nego u Hrvatskoj), odnosno 51 knjigu po članu.

Zašto je to tako, zašto se Hrvati boje knjige? Je li stvar u povijesti, politici, mediteranskom krugu koji u moderno doba bije glas slabije razvijenosti knjižničnih sustava? Je li problem u sustavnom zanemarivanju ili nepoticanju razvoja čitateljske kulture? Odgovor na to pitanje mogla bi dati jedino dobra sociološka studija. O važnosti čitanja kao temeljne vještine za razvoj osobnih potencijala, vjerujem da će još biti riječi na ovom mjestu.

Unatoč nečitačkom raspoloženju nacije, narodne su knjižnice danas u Hrvatskoj vrlo živahna mjesta, apsolutno neophodne i nezamjenjive u svojim lokalnim zajednicama. To su mjesta gdje ljudi dolaze po informacije, na čašicu razgovora, druženje, razgovore o knjigama, informatičko educiranje, dolaze poslati mailove, igrati igrice, poslušati glazbu, susresti se s istomišljenicima, napisati seminarske radove, uljepšati starost, volontirati… Uistinu bi bilo nezahvalno izdvojiti bilo koji od brojnih programa koje naše knjižnice rade za građane – od beba, preko beskućnika do umirovljenika. Odavno knjižnice nisu mjesta gdje se isključivo posuđuju knjige - u svijetu i u Hrvatskoj. Iako, uvijek začudi brojnost naših visokoobrazovanih građana koji još uvijek doživljavaju knjižnice isključivo kao posudionice te u njih ne zalaze jer si mogu priuštiti kupnju knjiga koje žele čitati.

Nas knjižničare često zabole i drugi stereotipi koji postoje o knjižnicama, i osobito knjižničarkama. Piše tako Arsen Dedić, jedan od meni omiljenih pjesnika, u prvom stihu prve pjesme «Zabranjene knjige»: «Ozlojađena je knjižničarka (u duši poetesa)», nastavljajući s opisom književne večeri zimi bez grijanja, uz još ponešto redaka posvećenih lokalnoj knjižničarki koja je ujedno ružna, bezdušna i ogorčena pjesnikinja. Naravno, trebamo biti svjesni da smo za mnoge stereotipe sami zaslužni. I svakako treba biti svjestan činjenice da se ustaljeni stereotipi jako teško mijenjaju, a novi, osobito pozitivni, jako sporo izgrađuju. Osobno, željela bih da stereotipni knjižničar bude obrazovana i okretna osoba širokih pogleda i humanog odnosa prema građanima. Malo je poznata činjenica da su diplomirani knjižničari danas u Hrvatskoj osobe širokoga obrazovanja, da često uz temeljne studije imaju završen i dodatni studij knjižničarstva (u prosjeku 5-6 godina sveučilišnog obrazovanja), obavezno položene stručne ispite pri Ministarstvu kulture, a da se njihov rad unatoč tome u pojedinim sredinama (primjerice u Rijeci) vrednuje manje od kustosa, unatoč jednakoj razini obrazovanja.

Kakav imidž imaju narodne knjižnice u Hrvatskoj danas? Odnosno, pravo pitanje jest imaju li uopće imidž? Imaju, naravno, iznimno pozitivan među svojim članovima, ali što je s preostalom ogromnom većinom građana koja u knjižnice ne zalazi? Knjižnice su posve nevidljive u široj javnosti (svaka čast izuzecima), unatoč svim raspravama, stručnim skupovima, edukacijama i naporima (ali ne i novcu) uloženima u marketing i javno zagovaranje. Gora od toga još je jedino činjenica da su knjižnice nevidljive i u vlastitom, tzv. knjižnom sektoru. Jer je moguće da jedan izdavač na stručnom skupu pred knjižničarima izjavi da u Hrvatskoj ne postoje programi poticanja čitanja (što knjižnice rade?), da se bez knjižnica planiraju putujući ruksaci po školama da bi se djeci približila umjetnost (opet, što knjižnice rade?), da se organiziraju konferencije kako bi se EU projekti približili kulturnim radnicima, a da se nijednom ne spomene knjižnica (a spomenu se svi drugi oblici institucionalne i izvaninstitucionalne kulture).

Mogli bismo istraživati i nagađati razloge tolikoj nevidljivosti, pa i samokritično ocijeniti koliko su knjižnice i knjižničari sami doprinijeli takvoj situaciji, no veliki dio problema svakako leži u činjenici da su narodne knjižnice poput neželjenog i neprilagođenog psa mješanca. Zgurane u sektor kulture – a taj se sektor primarno bavi umjetnošću – knjižnice uglavnom ne stvaraju umjetnost (osim umjetnosti preživljavanja) nego je udomljuju, posve odsječene od obrazovnog sektora, a neformalna cjeloživotna edukacija jedna je od primarnih zadaća narodne knjižnice, dok ju socijalni sektor uopće ne prepoznaje, iako je socijalna funkcija narodnih knjižnica danas najizraženija, u pružanju jednakih mogućnosti pristupa informacijama svima, borbi protiv diskriminacije na više razina i inzistiranju na javnim uslugama. U nekom boljem svijetu taj bi međusektorski karakter javnih knjižnica bio važna prednost, kod nas je to teret jer svi oni koji bi trebali posvećivati dužnu pažnju našim narodnim knjižnicama kao temeljnim javnim ustanovama, to ne čine.

Kakva je budućnost narodnih knjižnica u Hrvatskoj? Sjajna i turobna. Sjajna jer pred njima stoje bezbrojne mogućnosti koje donose nove tehnologije, mogućnost zacjeljivanja pukotina zbog sve veće podijeljenosti društva, mogućnosti očuvanja ljudskosti i bliskosti u hladnim javnim ustanovama. Turobna zbog političke irelevantnosti i neprepoznatljivosti, zbog floskule da su ustanove skupe (a nitko nije izračunao koliki je povrat ulaganja, u Norveškoj svaka kruna uložena u javne knjižnice vrati se četverostruko), zbog kontinuiranog rezanja budžeta, i najviše zbog činjenice da oni koji donose odluke ne znaju što bi s knjižnicama i čemu one služe.

Ali, jedino složna i jaka stručna knjižničarska zajednica može odrediti kojim će od ova dva pravca narodne knjižnice ići.