„Dečki, donio sam vam nešto zanimljivo!“, već s ulaza u prostorije Mjesnog odbora Drenova koje se nalaze u prizemlju nekadašnje talijanske carinarnice preuređene za potrebe Zavičajnog muzeja „Drenova“ na adresi Drenovski put 138a („Granica“), viče Christian Grailach, iznimno vitalni umirovljeni inženjer strojarstva, predsjednik Pododbora za kulturu u Mjesnom odboru Drenova, suosnivač i urednik Drenovskog lista, sveprisutni drenovski društveni i kulturni aktivist, fotograf-amater te zaljubljenik u prirodu i povijesnu baštinu.

To ga je, logično, i dovelo do toga da s još nekolicinom istomišljenika, najvećim dijelom suradnika na brojnim drenovskim društvenim i kulturnim događanjima nezamislivima bez njegova prisustva, sudjeluje u osnivanju drenovskog Društva štovatelja baštine „Bez granica“ koje se već nakon nekoliko godina djelovanja može podičiti jedinstvenim pothvatom – oživotvorenjem ideje o svojevrsnom „kvartovskom“ muzeju, Zavičajnom muzeju Drenove.

Christian je dvojici privremenih zaposlenika Društva, odnosno Muzeja, ovoga puta donio nekoliko podebljih „spomenica“ Osnovne škole „Fran Franković“, simpatične godišnjake sastavljene od fotografija, novinskih izrezaka i zapisa o školskim aktivnostima. „Spomenice“ će se u cijelosti skenirati i pohraniti u digitalnom obliku u računalo Muzeja na Drenovi. Na taj će način ostati sačuvane za sva vremena, ali i biti dostupne u online obliku kako bi ih nekadašnji učenici, nastavnici, ali i svi drugi zainteresirani, mogli u miru razgledavati iz svog doma, ali i iz svakog kutka svijeta.

A još prije školskih „spomenica“, neumorni i poduzetni 72-godišnjak Christian, zahvaljujući svojim razgranatim drenovskim poznanstvima, priskrbio je na uvid, skreniranje i računalnu pohranu i „Libar“, zbirku crkvenih zapisa i zanimljivih svjedočenja koje je dobio zahvaljujući ljubaznosti Župnog ureda Župe BDM Karmelske na Donjoj Drenovi, koji krije i zanimljivosti kao npr. poimenični popis 208 Drenovčana pozvanih 1914. godine u rat! A to je samo dio sličnih njegovih inicijativa. Stoga, nije nimalo pretjerano Christiana Grailacha nazvati i jednim od kroničara drenovske povijesti! A Christian Grailach, zanimljivo, uopće nije Drenovčan. Štoviše, rođen je u Beču! Stoga smo ga zamolili da nam približi neke detalje iz svog neobično bogatog životopisa.

„Sada je to i meni pomalo čudno, ali sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, kada sam sa suprugom i sinom osnovnoškolcem doselio na Drenovu, Drenova mi se uopće nije dopala! Nije to bila ljubav na prvi pogled. To i nije čudno jer sam od svoje desete godine, od 1951. živio na Zametu i bio zaljubljen u Zamet. Tamo sam proveo najburnije godine odrastanja, zasnovao obitelj, stekao mnogobrojne prijatelje, sudjelovao u radu KUD-a „Zametski koren“ i nije mi baš bilo svejedno preseliti na Drenovu. No kao zaposlenik „3. maja“, gdje sam cijeli svoj 45-godišnji radni vijek proveo u projektnom uredu, na Drenovi sam 1975. godine dobio stan, i nije bilo druge no preseliti se na Drenovu. No još podosta vremena ostao sam vezan uz Zamet. Ljubav prema Drenovi razvijala se postupno.

DSC07956

Zanimljivo je da sam se prvi put jače uključio u društveni život Drenove preko pjevanja kada su 1985. dvije članice tadašnjega Pjevačkog zbora „Drenova“ upitale moju suprugu (valjda im se ona učinila odgovornom za takve stvari) hoću li se uključiti u Zbor jer su čule da sam godinama bio aktivan i pjevao u KUD-u „Zametski koren“. Pristao sam, zapravo pristala je moja supruga!. Upoznao sam potom, zahvaljujući drenovskom Zboru, mnoge divne ljude i na taj način sam se sve više uključivao u društvene tokove Drenove. Taj je zbor nažalost prekinuo s djelovanjem početkom Domovinskog rata. Kasnije smo, u travnju 2005. godine, tadašnji predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Drenova“ Ivo Orešković i ja zajednički uspjeli organizirati Pjevački zbor „DVD Drenova“ koji uspješno djeluje i danas. Zapravo, mogu reći da me pjevanje privuklo Drenovi i dovelo do toga da sada nikada ne bih otišao s Drenove!

Otkud potječe u ovim krajevima rijetko prezime Grailach i kako su Grailachovi dospjeli do Rijeke?

Moj je otac rođen u Boki Banatskoj, u miješanoj obitelji, jer je djed bio Nijemac čiji su preci koncem 18. stoljeća doselili u Vojvodinu. A nona ili, kako smo je mi zvali, omama bila je Mađarica! Otac mi je bio jako muzikalan. Volio je pjevati, a imao je lijepi tenor. Majka mi je pak rođena u Boki Kotorskoj. Tako su se spojile dvije Boke – Banatska i Kotorska! Oženili su se u Boki Kotorskoj gdje je otac služio vojsku, a otišli živjeti u Boku Banatsku. No onda je stigao rat, a roditelji su mi, stjecajem okolnosti, odvedeni na prislini rad: otac u tvornicu Daimler-Puch u Beč, a majka na neko seosko imanje na dalekom Sjevernom moru. Kako je majka već bila noseća sa mnom, otac ju je nekako uz pomoć Crvenoga križa uspio dovesti do Beča gdje sam se i rodio 14. prosinca 1941.

Po završetku rata vratili smo se u Boku Kotorsku, živjeli ondje tri godine, preselili nakratko u Čilipe kraj Dubrovnika, a 1951. krenuli trbuhom za kruhom prema Rijeci koja je tada bila grad novih mogućnosti i gdje je bilo posla za mnoge doseljenike. Naša, tada već velika obitelj sa četvero djece, skrasila se konačno na Zametu. Imao sam manje od deset godina, govorio sam njemački i hrvatski, no domaći govor zametske djece činio mi se onda kao neki jako težak strani jezik! S vremenom sam „savladao“ i zavolio domaću besedu više od bilo kojeg drugog jezika. A na čakavštini se tako lijepo pjeva!

Možemo vas, s punim pravom, nazvati i umirovljenim „graditeljem brodova“!? Kakva su vaša sjećanja na vaš radni vijek i „3. maj“ kakav je nekad bio?

Nakon završene srednje škole zaposlio sam se kao brodograđevni tehničar u „3. maju“ gdje je tada radio i moj otac. No zanimljivo je da sam brodograđevni tehničar postao „slučajno“! Naime, još u osnovnoj školi želio sam biti tehničar, ali strojarski, i baviti se strojevima. No na dan upisa u srednju školu bio sam bolestan, a u školu me išla upisati majka. I upisala me u brodograđevne tehničare jer u strojarskom smjeru, navodno, više nije bilo mjesta. Tako me mama profesionalno „usmjerila“, bez puno priče i planiranja! Kasnije sam uz rad završio i studij brodskog strojarstva i nastavio raditi u Projektnom uredu brodogradilišta na poslovima projektiranja brodova. Kako se posao projektiranja i izrade dokumentacije za gradnju još početkom 70-ih sve više kompjuterizirao, i moj je posao sve više bio okrenut izradi kompjutorskih programa u području teorije broda. I tako sve do umirovljenja koncem 2006. godine. Na svoj radni vijek dug 45 godina izuzetno sam ponosan, a posebno na Orden rada koji sam dobio za zasluge na radnom mjestu.

Sjećam se brodogradilišta u koje su ljudi dolazili odasvud u potrazi za poslom i boljim životom. A posla je bilo. No onog radnog elana i optimizma u brodogradilištu nažalost više nema. I danas ponekad otiđem u svoj nekadašnji ured posjetiti bivše kolege, no ražalostim se kada vidim prazne navoze i gotovo „opustošeno“ brodogradilište. A najteže mi pada kada na licima mnogih vidim rezignaciju uzrokovanu neizvjesnošću oko budućnosti škvera.

Čini se, a to potkrepljuju i činjenice, odnosno knjige, gdje god ste živjeli napisali ste monografiju o kulturnoj povijesti lokalne sredine!? Naime, povodom 75. obljetnice društva „Zametski koren“ objavili ste monografiju „Zametski koren 1922.-1997.“, a prije tri godine u izdanju Grada Rijeke, točnije Mjesnog odbora Drenova, objavili ste knjigu „Od drenovske čitaonice do knjižnice“. Kako je došlo do toga te do vašeg konkretnijeg zanimanja za povijest?

Hahaha, eto tako nekako ispada! Jedino što mi je promaknuo Beč! A do moga ozbiljnijeg bavljenja poviješću došlo je gotovo iz neke vrste inata! KUD „Zametski koren“ , osnovano davne 1922. godine, od neprocjenjivog je značaja za razvoj kulture i očuvanje domaćega izričaja, a time i nacionalnog identiteta na širem riječkom području. Kada je 1997. godine Društvo slavilo 75. obljetnicu rada, Upravni odbor kojega sam bio član odlučio je izdati prigodnu monografiju kako bi se dostupni povijesni izvori iz prošlosti Društva objedinili na jednom mjestu, u jednoj knjizi. Zamolili smo sve starije članove Društva da se prisjete događaja iz prošlosti i daju svoje slikovne priloge, planirajući da tako prikupljeni materijal neki autor, „čovjek od pera“, uobliči u knjigu. Nažalost, nismo naišli na razumijevanje nekih važnih pojedinaca, članova Društva, pa je čak cijeli projekt došao u pitanje. Na kraju sam prelomio stvar i rekao – ja ću napisati tu knjigu, samo da objavimo taj vrijedni materijal. Prikupljao sam sjećanja, fotografije, dokumente, a najviše sam istraživao u riječkoj Znanstvenoj knjižnici. Taj proces istraživanja me oduševljavao i produbio moje zanimanje za povijest. Zamislite oduševljenje kad u nekom starom novinskom izdanju naiđete na vijest o nekoj priredbi Zametskoga korena iz, recimo, 1925. godine! I tako smo nakraju dobili vrijednu monografiju.

Dolaskom na Drenovu, ljubav prema starini nije nestala, naprotiv. U slučaju knjige „Od drenovske čitaonice do knjižnice“ želio sam obilježiti stogodišnjicu Pučke narodne čitaonice „Drenova“, osnovane davne 1908., a veliku pomoć imao sam u činjenici da je gospođa Jasenka Tadić-Alić, diplomirana knjižničarka i tadašnja voditeljica drenovskoga Ogranka Gradske biblioteke Rijeka, već kreirala mapu sastavljenu od fotografija i dokumenata nazvanu „Od drenovske čitaonice do knjižnice 1908.-1985.“. Ljubazno mi je ustupila materijale i dopustila da se njima i koristim. Mapa je inače pohranjena u drenovskom Ogranku GKR i dostupna je korisnicima. Kombinacijom tih izvora i daljnjeg istraživanja, između ostalog i u Znanstvenoj knjižnici, uz pomoć Mjesnoga odbora Drenova i Grada Rijeke objavili smo tu knjigu koja ima svoju „težinu“ kao vrijedno svjedočanstvo drenovske povijesti.

DSC08501

Zapravo, ovdje se „poklopila“ vaša ljubav prema povijesnim istraživanjima s iznimno burnom poviješću Drenove?

Istina! Povijest Drenove je itekako burna, ovdje je 20-ih godina prošlog stoljeća došlo do nasilne podjele Drenove na Gornju i Donju, a sve zbog povijesnog razgraničenja ondašnje Italije i Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Ta je podjela na mnoge negativne i ružne načine utjecala na „obične“ ljude i život Drenovčana. Neki repovi tih odnosa vuku se čak do današnjih dana, stoga je cjelokupna povijest ovoga kraja meni izrazito zanimljiva. Zbog toga sam se, uostalom, i uključio u aktivnosti Društva štovatelja baštine „Bez granica“ čije je djelovanje, eto, dovelo čak do osnivanja Zavičajnoga muzeja Drenove u njegovom inicijalnom obliku. Stoga i rado, gotovo svakodnevno, posjećujem Muzej i veselim se svakom novom izlošku ili dokumentu koji skeniran postaje dio digitalne zbirke dostupne svima.

Suosnivač ste i urednik Drenovskog lista koji je od skromnih početaka i „šapirografiranih“ nekoliko prvih brojeva došao do respektabilnog izgleda i svog 33. broja?

Moram reći da je inicijalnu ideju o pokretanju lista na Drenovi iznio Drenovčan Draško Maršanić, također zaljubljenik u povijest i drenovski kraj, a pogonio nas je u početku čisti entuzijazam koji je zatim uz potporu izdavača Mjesnoga odbora Drenova, odnosno Grada Rijeke rezultirao s 33 broja lista i stotinama i stotinama objavljenih tekstova, prikaza, fotografija, članaka, što je svakako doprinijelo izgradnji nekog posebnog drenovskog identiteta. S protokom vremena u realizaciju lista uključivao se sve veći broj suradnika, odlična je suradnja s predstavnikom izdavača, predsjednikom Vijeća MO Drenova i odgovornim urednikom Damirom Medvedom, a napokon smo nedavno došli i do profesionalnog „alata“, softwera namijenjenog upravo izradi publikacija. Pored toga, došlo je i do suradnje s grafičkim urednikom koji ima dugogodišnje profesionalno iskustvo u novinarstvu i meni je time uvelike olakšan posao, a list, moram reći, što je i ocjena izdavača i čitatelja, izgleda bolje i sadržajnije no ikada.

Drenovčanima je poznato i da ste veliki zaljubljenik u prirodu, često vas se viđa kako šećete i do najudaljenijih drenovskih kota. Međutim, to su često i „radne šetnje“, kao prilikom nedavne izrade „katastra drenjula“?

Nadasve sam zaljubljenik u prirodu i fotografiju. Volim šetati prirodom i fotografirati prirodu, a kao član jedne druge drenovske udruge, Udruge „Dren“ koja kroz brigu o autohtonoj drenovskoj biljnoj vrsti drenjuli zapravo promiče brigu i o našem okolišu i ostavštini, sudjelovao sam s Draškom Maršanićem i Damirom Medvedom u projektu izrade „katastra drena“. Draško Maršanić, moj dugogodišnji prijatelj s Drenove i također veliki zaljubljenik u prirodu i povijest, i ja obišli smo na stotine lokacija drena na Drenovi, obilježili i označili svako stablo, a Damir Medved tako označene lokacije „preveo“ je u digitalni zapis, tako da na internetu postoji jedinstvena mapa na kojoj možete pronaći lokaciju svakog stabla drena na Drenovi!

P3150008

Kako uopće sve to stižete? Stignete li se pored svih navedenih aktivnosti još uopće baviti i ponekim hobijem? Stignete li čitati?

Još dok sam radio, brinuo sam se o tada već četveročlanoj obitelji i bavio svim nabrojanim aktivnostima. Volim reći da čovjek više može, što ga se više optereti! Možda njemački geni, tko će ga znati? A što se drugih hobija tiče – čitanje! Za dobru knjigu uvijek se nađe vremena! Član sam Čitateljske grupe pri Ogranku GKR Drenova koja djeluje već osmu godinu, usko i jako dobro surađuje s Mjesnim odborom Drenova i prva je grupa takve vrste formirana pri ogranku neke knjižnice u Hrvatskoj. Zanimljivo je i da sam, između desetak ženskih članova Čitateljske grupe, ja jedini muškarac! A što drugo reći nego blažen među ženama. Što se tiče knjiških žanrova, lakše mi je reći što ne volim, nego što volim čitati. Ne volim krimiće, trilere...! U mladosti sam pročitao nešto malo od Agathe Christie i tu sam s krimićima stao. Volim dobru, lijepu beletristiku, volim domaće pisce...“

Ako vam na kraju ovoga teksta još nije jasno, reći ćemo to glasno: Christian Grailach svakako ne spada u onu kategoriju umirovljenika kojima je dosadno u životu!

Drenovski list