Fragmenti slike svijeta: Kritička analiza suvremene filmske i medijske produkcije naslov je upravo objavljene knjige dvaju mladih riječkih znanstvenika Saše Stanića i Borisa Ružića. Posjetili smo i njenu promociju u Art-kinu Croatia, ostali vrlo zadovoljni onime što smo čuli, pa je privođenje pred voice recorder bio logičan slijed.

Sjeli smo u kavanu koju nikada ne posjećujemo i prepustili se slobodnom tijeku razgovora... Bez potrebe da u ovom uvodu ispucamo sve vrijednosne sudove o dvojcu, najbolje da živost dijaloga osvjedoči o kakvim je autorima riječ. My Dinner with Andre na riječki način.

Mjesto radnje: Kavana X, riječki stari grad.

Vrijeme radnje: ponedjeljak, 29.04., predvečer.

(Gosti naručuju piće, lupanje, buka, neugodna konobarica.)

Ružić: Ona je netko tko radi balans između apsolutne ljutnje i depresije...                                                  

Ja: Nećemo sada o uslužnim djelatnostima. Jeste li završili s predstavljanjima knjige?  

Ružić: Ovo nam je prvi razgovor nakon same promocije, ali još ćemo govoriti o knjizi. (Op. a. ponešto se i promijenilo u međuvremenu.) 

Stanić: Da, u planu su nam promocije u Zagrebu, vjerojatno na jesen, i u Koprivnici, na novopokrenutom Medijskom sveučilištu.

Ja: Očekivano. Očito su mediji nešto što vas jako zanima. 

Stanić: Naravno, a usto držimo da je potrebno naglašavati važnost medijske pismenosti u obrazovnom sustavu tijekom cjelokupnog školovanja. Paradoksalno je da nam iskustvo svakidašnjeg života pokazuje da smo uronjeni u masovne medije, da u njima gotovo i živimo, ali da naše oficijelno obrazovanje s takvim iskustvom ne korespondira. Primjerice, u školi se uči o književnosti, a statistike nam govore koliko se malo uistinu čita, i to ne samo tijekom školovanja, već i u slobodno vrijeme. Dakle, uči se o nečemu s čime se većina ljudi nažalost u životu i ne susreće. S druge strane, o medijima koji predstavljaju velik dio naših života, ne uči se gotovo ništa. Vrijeme je da se osvijesti da je medijska kultura velik dio naše prave, što će reći potrebne, pismenosti.

Ružić: U jednom smo poglavlju izrazili potrebu za tom medijskom pedagogijom. No ipak, tek uvodimo zdravstveni odgoj, a kamoli da bi značajnije krenuli u uvođenje medijske kulture. A problem je značajan. Djeca ne znaju elementarno tumačiti stvari koje vide na televiziji i u svakodnevnom životu! Okruženi smo vizualnim znakovima, a mnogima nedostaje konceptualni aparat za hvatanje u koštac s takvim svijetom. Taj korak edukacije možda bi trebao biti baš prvi, a to sada nitko ni ne spominje. To je ogroman problem.

Ja: Razumljivo. U istom medijskom kontekstu meni nije jasno što se događa ni s informatikom odnosno računalstvom kao školskim predmetom. Čini mi se da sadržajno primaš vrlo malo. Klinci obično i ne znaju doista pretraživati internet, a većinu vremena spontano provode po portalima na kojima i ne znaju ni što gledaju ni što čitaju. Zastarjelost samih informatičkih znanja neću ni otvarati...

Ružić: Informatičko je obrazovanje najčešće osmišljeno kako bi čovjek ovladao strojem, a ne sadržajem! Imamo tu dimenziju da se djeca na strukturalnoj razini znaju koristiti uređajem, ali humanistička razina u potpunosti izmiče. U našoj smo knjizi zagovarali i formalni i sadržajni pristup medijima. Dakle, nužno je poznavati tehnologiju kojom se koristimo, ali to je znanje ideološki opasno ako na sadržaj gledamo kao na prirodni produkt tehnološkog procesa. Zato i u samom podnaslovu knjige zazivamo potrebu za „kritičkom analizom”.

Stanić: Isto vrijedi i za samu književnost. Mnogi mladi, a pritom primarno mislim da učenike osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta, čitaju djela koja pripadaju korpusu žanrovske literature poput znanstvene fantastike, fantasyja, horora i sl. te u tome istinski uživaju. Međutim, o takvoj vrsti literature u školi ne dobivaju nikakve informacije. Štoviše, takva se literatura najčešće sustavno prešućuje. Ako dijete želi čitati Harryja Pottera, Tolkienova ili Martinova djela, neka ih čita, ali usto neka o njima dobije i validnu informaciju u školi. Ovako imamo shizofrenu situaciju da ona djeca koja i žele nešto čitati, prečesto od obrazovnog sustava dobivaju dojam da su njihovi interesi bezvrijedni.

Ja: To se uvijek svodi na klišejizirane rasprave o listi lektire...

Ružić: Ma nije to pitanje lektire, već samog života. Današnja lektira teže korespondira s našom svakodnevicom jer je arhaična. Uloga medijskih tekstova ponekad se ogleda u nastojanju da nam tumači svakodnevni život. Današnje stanje pokazuje nam da je to ponekad lakše s Martinovim zmajevima nego renesansnim dramama.

Ja: Budimo realni. Kad problem s čitanjem dramatično eskalira? U srednjoj školi. Očito se tu događa nešto više od same pubertetske biologije.

Stanić: U osnovnoj školi literatura još korespondira s interesom djece, tu su avanture, dječje pustolovine, misterije... U srednjoj školi interes učenika pak naglo kolabira. Naravno da su tomu razlog bujanje hormona, izlasci, konkurencija atraktivnih medijskih sadržaja i sl. koji potiskuju atraktivnost knjige, ali također krivica pada i na kruti obrazovni sustav koji nema sluha za interese prosječnog petnaestogodišnjaka. Lektirni naslovi koji se u srednjoj školi obrađuju divna su djela, od Homera pa do Shakespearea, ali zapitajmo se koliko su ona učenicima, ne zanimljiva, već uopće razumljiva. Lektiri se pristupa kronološki, a takav pristup otežava recepciju. Srednjoškolcu je Homer teško razumljiv, baš kao i Marulić ili Držić. Ne smatram da ih ne treba čitati, već da učenike za te pisce treba znati pripremiti. Uostalom, današnje iskustvo svijeta nam poručuje da je došlo vrijeme za propitkivanje kronološkog pristupa stvarima. Na neki smo se način toga dotaknuli i u svojoj knjizi. Živimo u vremenu u kojem klikom miša premošćujemo gotovo sve geografske i vremenske granice, dakle živimo u nekoj vrsti sinkroniciteta. Imamo sve ovdje i sada brzinom klika! To je moment koji treba znati ugraditi u obrazovanje. Zaboravimo kronologiju. Dajmo djeci šlagvort za bolje razumijevanje književnosti. Svi srednjoškolci opale na Salingera i Lovca u žitu jer korespondira s njihovim neposrednim životnim iskustvom. Kao nastavnici na to ne smijemo ostati gluhi. Ali dobro, pustimo ove teme, ovo je dobro za knjižnicu... (Smijeh.)

Ja: Ne dam se tako lako. Otvorimo i pitanje odnosa kulture čitanja i kulture gledanja... Koliko mislite da suvremena prevlast kulture gledanja ima dramatične posljedice i mijenja ustaljenu kulturu?

Ružić: Čini mi se da kultura gledanja izmiče kritičkoj evaluaciji u suvremenom životu. To je isto indikativno jer se kultura čitanja smatra kulturom u pravom smislu riječi, a gledanje ne. Gledanje se mjeri u satima – koliko vremena provodimo pred televizorom ili ekranom računala te se najčešće opisuje u terminima ovisnosti i zaluđenosti slikom. Iako je očito da postoji potreba za proučavanjem vizualne kulture.

Stanić: Gledanje je često proskribirano kao nešto loše, ali sjetimo se da su i mnoge knjige kroz povijest imale negativnu auru oko sebe. Može primjer: August Šenoa se u 19. stoljeću žali na hrvatske čitatelje jer čitaju njemačke trivijalne romane, a ne domaću literaturu takvog tipa, koje, usput budi rečeno, u to vrijeme i nije bilo. Danas pak imamo stav “dobro je da se čita bilo što”. Dakle, jasno je da se hijerarhija vrijednosti kroz povijest neprestano mijenja.

Ružić: Isto je i oko filma... Filmska je umjetnost proizvela elitizme najviše razine dok se gledanje televizije još uvijek najčešće smatra jakom profanizacijom. To vjerojatno možemo pripisati tome što je televizija mlađi medij od filma. No ne treba to filmskoj umjetnosti uzeti za zlo. U njezinoj povijesti dužoj od jednog stoljeća nužno je morao nastati svojevrsni kanon djela koji su rezultat selekcije kvalitete... To je normalno i dobro da se događa. Naposljetku, to nam omogućava da taj kanon i propitujemo.  

Stanić: Dodao bih da je ipak u posljednjih nekoliko godina primjetno da i određeni televizijski programi dobivaju sve veću mjeru kulturnog kapitala. Pritom mislim prvenstveno na serije kao što su Sopranosi, Oz, Breaking Bad, Deadwood... a da i ne govorimo o neuništivim Simpsonima... Ono što je zanimljivo jest da se u posljednje vrijeme sve češće i veliki holivudski redatelji odlučuju na rad na televiziji. Tako smo nedavno mogli čuti informaciju da je Steven Soderbergh izjavio da kani napustiti film u korist televizije.

Ja: Koji je kontekst nastanka ove knjige?

Ružić: Sve je počelo kao projekt koji je trebao okupiti mlade intelektualce, ljude koji pokušavaju nešto proizvesti, ljude s fakulteta povezane s ovim temama... Projekt se trebao baviti filmom u odnosu prema drugim umjetnostima poput književnosti i kazalištu. Na neki je način to propalo, a mi smo u naletu mazohizma uzeli teret na sebe i rekli si: “Idemo pokušati sami nešto napisati”. Iako smo s različitih studija, zbog prirode stvari kojima se „potajno“ bavimo – to jest medijima –  ispalo je sasvim zdravorazumski pokušati te interese i ukoričiti. Za Sašu je to i osobno pitanje djetinjstva.  (Smijeh.) Ipak, mislim da je najveći problem s kojim smo se susretali tijekom pisanja knjige bio taj što smo pokušali analizirati našu neposrednu stvarnost. Dakle, nije bilo velikog kanona koji smo mogli slijediti, kao ni širokog korpusa tekstova koji nam je mogao poslužiti kao nit vodilja. Iako smo u jednoj mjeri imali jasnu viziju što želimo reći, kao i metodološki uokvirenu teorijsku pozadinu, analiziranje popularne kulture definitivno je bio veliki izazov.

(U pozadini kreće Gangnam Style, u misli mi navire naslov jednog  Ružićevog teksta... )

Ja: Spomenuo si njegovo djetinjstvo...

Ružić: Jesam. Interesi ne izviru samo iz akademske perspektive. Jednako tako, mediji ne tvore samo stvarnost koja nas okružuje već su nešto kao fetiš. Svatko ima svoj okidač. Formiraju te stvari u mladosti.

Stanić: Upravo tako. Meni je film prvenstveno strast. Dakle, mimo “profesionalnih” interesa koji izviru iz poslijediplomskoga studija ili možebitne sveučilišne karijere, on je tu kao užitak; kako u teorijskom smislu, tako i u onom praktičnom. Što se tiče naše knjige, treba naglasiti da ona predstavlja naš skroman obol sintetiziranju nekih masmedijskih i filmskih fenomena koji su nam u proteklih nekoliko godina privukli pažnju. Tekstovima kojima smo posvetili svoj interes nastojali smo prilaziti iz vizure mediološke i filmološke te kulturalne teorije. Pritom tekstom smatramo i film, i sliku, i internet. Sve navedeno je podložno, odnosno otvoreno interpretaciji. Ne namećemo uniformnu perspektivu sagledavanja navedenih fenomena, već ih kontekstualiziramo imajući u vidu sadašnji trenutak. 

Ružić: Pokušavamo kontekstualizirati stvari i u hrvatsku stvarnost. Ne spominjemo fenomene tek na teorijskoj razini neke globalne kulture. To je zahtijevalo i neku vrstu hrabrosti jer sličnih pokušaja nema previše. Ipak, kao iznimke koje potvrđuju pravilo, valja izdvojiti knjigu Katarine Peović Vuković Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije i studiju Jurice Pavičića o postjugoslavenskom filmu. 

Ja: A Srećko Horvat?

Stanić: On je sjajan, informiran, načitan, zdravih stavova... Uostalom, citiramo ga...

Ružić: On je već postao sastavni dio naše takozvane „intelektualne scene“ i to je dobro. Smiješni su bili napadi na njega (koji i do danas ponegdje ustraju) kojima ga se optuživalo da banalizira koncept intelektualca. On je svakako unio nemir u našu pomalo tromu scenu jer se nije libio pisati, i to u mjeri koju su neki tumačili kao pretjeranu.                                                                                                       

Stanić: Veličina neke sredine mjeri se pravom na pogrešku. Jasno, na pogreške treba ukazivati te ih treba korigirati, ali kritika često nastupa maliciozno, bez namjere da ponudi alternativu onome na što je usmjerena.

Ja: Ima li ova priča nastavak? Fragmenti slike svijeta 2, Fragmenti slike svijeta uzvraćaju udarac?

Ružić: Mi se nismo bavili medijima kako bismo napisali knjigu. Radije smo se prvo bavili medijima, a knjiga je došla kao prirodni nastavak tih interesa. Utoliko su mogući i nastavci, zašto ne.

Stanić: Knjiga poput ove mogla bi se objavljivati svakih 5-6 godina jer su “medijske slike svijeta” u neprestanoj mijeni te je izazov o njima nanovo progovarati iz ponešto izmijenjene, kako osobne, tako i teorijske perspektive. Primjerice, mi smo u knjizi pisali o fenomenu reality showa te smo ispravno predvidjeli da će interes za njim u skoroj budućnosti sve više jenjavati. To se i dogodilo, došlo je do zasićenja publike takvom vrstom sadržaja. Trenutno malim ekranima vladaju turske sapunice, ali je također pitanje koliko će dugo trajati taj trend. Ruski su formalisti koristili termin „očuđenje” za fenomen novine koji u kontekstu neke umjetnine skreće pažnju na sebe. Ali obilježje svake novine jest da se brzo troši, da zastarijeva, da i sama na koncu postaje konvencija.

Ja: Vidimo i da Facebook gubi korisnike... Dosta iznenađujuće.

Ružić:  I osobni su blogovi bili popularni. Na njima su prvotno mnogi pisali memoare, svakodnevne doživljaje, dnevnike, a danas su nerijetko postali mjesta specijaliziranog sadržaja. Danas tako možemo čitati blogove stručnjaka iz različitih područja u interakciji s drugim zainteresiranim pojedincima. Dobar je primjer nedavno preminuli filmski kritičar Roger Ebert ili vrlo dobar list The Huffington Post. Ne čitaš više Katicu iz susjedstva, koja je jučer bila u dućanu, taj se balon u jednoj mjeri ispuhao. Danas je tako i s YouTubeom. Ispočetka je vladao val euforije jer s demokratizacijom objavljivanja dolazi nefiltrirana katarza u kojoj svi odjednom nešto stvaraju. Danas se stvar ponešto kristalizirala. S jedne strane imamo priču „do it yourself“, gdje mladi i neafirmirani talentirani pojedinci mogu predstavljati svoj rad, ali svjedočimo i profesionalnim redateljima poput Ridleyja Scotta koji dolaze na YouTube! Facebook se ne razlikuje mnogo te će vjerojatno slijediti sličan put.

Stanić: Mediji će se isprofilirati. Poput blogova i Facebook stranice sve češće predstavljaju specijalizirana mjesta. Primjerice, prilikom potrage za informacijama o nekom proizvodu, zatječem se da sve češće odlazim na Facebook stranice proizvođača, a ne na njihovu službenu web-adresu. Pritom vjerujem da u tome nisam usamljen.

Ružić: Upravo je zato Facebook postao predmet kritike. On je postao internet u sebi, a društvene mreže za neke su postale granica interneta samog. Nalazeći potencijal u rubnim područjima medija, mi u knjizi ne pristajemo na takvo defetističko čitanje.                                                             

Ja: Što mislite o filmu Društvena mreža?

Stanić: Iznenadio me je svojom konvencionalnošću. Kao film za nedjeljno popodne. Inače je sasvim korektan. Dakle, govorim o filmskom dojmu koji je na mene ostavio; ne ulazim u biografski aspekt jer nisam dovoljno upoznat sa životom Marka Zuckerberga.

Ružić: On je i sadržajno formalan, nema previše referenci na društvenost mreže, referira se uglavnom na kulturu mladih geekova... I onaj patetičan kraj. Jao! To je vrlo konvencionalno. Ipak, Davidu Fincheru treba odati priznanje jer radi film o nekom tko je živ i ima 28 godina! Ali nema više potencijala od toga.

Ja: Pogledajte ovo, sve je to bilo predviđeno još davno u futurologiji pedesetih godina.

(Pokazujem časopis Savremena tehnika.)

Stanić: Ovaj me časopis podsjetio na jednu misao Mile Dupora koju sam nedavno pročitao. Inače, za one koji ne znaju, Dupor je bio jedan od prvih popularizatora astrologije na našim prostorima, i to prije nego što je ona popularizirana kao jedna od atraktivnijih New Age disciplina. Preminuo je prije više od trideset godina. U jednom tekstu iz sedamdesetih kaže otprilike ovako: "U budućnosti će se knjižnice i muzeji zatvarati, sveukupno znanje nosit ćemo u ,džepnoj elektronskoj kutijici' ". Dakle, čovjek je prije četrdesetak godina predvidio USB stick! A što je jedan USB naspram svega onoga što smo mogli imati od tehnološkog napretka. Kada su slavnog Arthura C. Clarkea pitali kako je mogao toliko pogriješiti predviđajući našu tehnološki naprednu budućnost u 2001. godini, on je svojim kritičarima odgovorio da se sve ono o čemu je on pisao u svojoj 2001: Odiseji u svemiru uistinu moglo ostvariti da ljudi novčane i materijalne resurse nisu trošili na ratove i naoružanje.

Ja: Da, to je vrijeme naivnog maštanja. Istih godina blistala je i B produkcija znanstvene fantastike. Zanimljivo ste ustvrdili da je odjednom postala A produkcija i temelj blockbustera.

Stanić: To je mehanizam reinvencije. Čak možemo točno precizirati kada je do toga u Hollywoodu došlo – krajem sedamdesetih s pojavom Stevena Spielberga i Georgea Lucasa. Navodno je Roger Corman, velikan američkog eksploatacijskog filma, nakon prvog gledanja Zvjezdanih ratova sam sebi rekao: "Ja imam problem, ovaj čovjek radi isto što i ja radim, samo s većim budžetom. Ja propadam".

Ružić: Zvjezdani ratovi su dobili i svoju sljedbu, to je danas Avatar...

Stanić: Ne bih se u potpunosti složio, rekao bih da su Zvjezdani ratovi imali daleko veći utjecaj na popularnu kulturu. Međutim, neupitno je da je Avatar velik utjecaj ostvario na samu filmsku industriju popularizirajući 3D filmove koji su danas sastavni dio kinorepertoara.

Ja: I prolazniji je...

Stanić: Kod Zvjezdanih ratova osobito je zanimljiva arhetipska priča uspona junaka, nešto što ima bezvremensku dimenziju. Ima je, jasno, i Avatar, ali kod tog filma dojam je: “Već viđeno”.

Ružić: Valja spomenuti da je Lucas sasvim jasno rekao da ga je inspirirao Kurosawin Skiveni zamak.

Stanić: Naravno. I Lucas i Spielberg su itekako filmski pismeni, a osim toga, oni nikad nisu skrivali svoje filmske utjecaje i uzore. Ta dva autora kod kritičara često izazivaju bijes zbog tzv. trivijalizacije suvremene filmske produkcije, ali usudio bih se reći da navedeni fenomen nije toliko krivica samog Lucasa i Spielberga, koliko njihovih kudikamo manje talentiranih epigona. Loša imitacija često može uroditi uistinu groznim djelima. S druge strane, preuzimanje onoga što je dobro jest pak povijesna konstanta. Kao što je Picasso rekao: „Loši umjetnici posuđuju, dobri kradu”. Sve je uvijek referenca na nešto. Živimo u patchwork kulturi, pa ako je sve što radimo najčešće napravljeno od komadića, fragmenata nečeg što je već postojalo, na nama je da pronađemo najbolju sirovinu za vlastitu krpariju.

Ružić: To je potrebno jer umjetnost inače postaje autistična.

Stanić: Romantičarski je gledati kako je uvijek nužna neka novina. To je avangardni pogled na stvari. Umjetnost neprestano razgovara sama sa sobom, sa svojom tradicijom, poviješću... Inače je umjetnik provincijalan, začahuren. Dakako, to predstavlja velik izazov za umjetnika, od njega se na taj način očekuje da bude “geek”. To Lucas i Spielberg dobro oprimjeruju, Quentin Tarantino još i bolje. 

Ja: Poznati su i kao ljubitelji pulp, tj. roto literature.

Stanić: Ekstra važan moment. U suprotnom, mnoga djela ne bi nikada ni nastala. Indiana Jones, Conan, Pakleni šund... 

Ja: U knjizi ste dosta pisali o Jonu Stewartu, koji je i kod nas postao aktualan u kontekstu viralnog uspjeha satiričnog projekta Ivana Šarića.

Ružić: Stewart je moj fetiš. I to ne samo na toj blesavoj razini užitka. On je indikator hibridnog postmodernizma jer pokazuje da istovremeno možemo ismijavati i analizirati, podvrgavati stvari kritičkom čitanju. To će dominantni mediji izbjegavati, a Jon ima tu vrstu dijalogičnosti. Jon je istovremeno i jeftina besplatna zabava, ali ponekad u svojim izletima i pravo istraživačko novinarstvo. Šarić nije ni blizu tome jer se ne referira na stvarni život, već proizvodi nove tekstove. Šarić je smiješan dok Stewart nije smiješan iako se smijemo. Šarić stvara fiktivne tekstove. Primjerice, on uzima imidž Slavka Linića i dovodi ga do apsurda. Jon pak uzima stvari iz stvarnog svijeta i onda to istražuje. Iskorištava multivokalnost dominantnih medija i njihovo nesnalaženje, dok Šarić proizvodi vijest koju ismijava. A znamo da je stvarnost strašnija od fikcije, kako primjećuje i Žižek. Ipak, valja pohvaliti Šarićev entuzijazam jer je gotovo osamljen na našoj sceni.

Ja: Kada smo marginalno već i u domaćim vodama, recite kako uopće doživljavate domaću kinematografiju?

Stanić: U zadnje vrijeme sve boljom. Generalno apostrofiramo i u knjizi da pojeftinjenjem opreme dolazi do demokratizacije filmskog stvaralaštva, što je velika prilika mladim autorima. U domaćoj je filmskoj produkciji primjetna neka vrsta kvaziakademizma. Poslužit ću se riječima Roberta Rodrigueza; on je polaznicima jednog svog filmskog seminara rekao otprilike ovako: “Na akademiji vas uče kako raditi filmove u idealnim uvjetima, ali kada izađete iz akademije, više nema idealnih uvjeta. Naučite se nositi s tim!” Smatram da se dostupnošću filmske opreme otvaraju prilike za stvaranje intrigantnih filmova za šaku kuna. Na autorima je da vlastitom kreativnošću prebrode financijska ograničenja, ali barem oprema i distribucija više nisu problem kao prije.

Ružić: Mi pokušavamo proizvesti narative o sebi samima. Festivalska smo kinematografija od pet dugometražnih filmova godišnje. Bugarska teoretičarka Dina Iordanova govori da u nekim filmovima naše regije dolazi do samoorijentalizacije. Nije stvar u tome da nas Zapad doživljava primitivnima, već znamo da smo Zapadu jedino zanimljivi kada smo primitivni. To zasigurno predstavlja svojevrsno ograničenje naših mogućnosti. Ali i to se mijenja, sve je više pozitivnih primjera, npr. Metastaze.

Ja: I film za djecu postupno oživljava.

Stanić: Da, to je nešto što spaja cijelu obitelj. To je vjerojatno pravi put za financijsko osnaživanje domaće kinematografije. Filmovi namijenjeni djeci imaju sposobnost okupljanja velikog broja ljudi pred kinoblagajnama.

Ja: Mene brine zašto je uopće došlo do toga pada i uništavanja dječje, posebno televizijske produkcije.

Ružić: Imaš problem sa Žutokljuncem?! (Smijeh.)

Ja: Problem dječjeg programa zapravo je enorman. To je tim lošije jer baš on djeluje jako potentno unatoč želji klinaca da prebrzo postanu odrasli i nalik svojim ikonama. Pustimo ideološke manipulacije sa strane.

Stanić: O ne, ideološke implikacije nikako ne bi trebalo pustiti sa strane. Sjetimo se samo albuma za sličice Cro Army! 

Ja: Pa i Koko je u Kninu završio u zadnjem nastavku. (Smijeh.) Razgovaramo dva sata, ali se nismo izravno dotakli pitanja tko ste vi. Šećer na kraju.

Ružić: Polaznik sam poslijediplomskog studija Interdisciplinarnih humanističkih znanosti i asistent sam na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Ja: Ja sam se trudio poslati dobru sliku o tebi.... 

Ružić: Zar ju interdisciplinarne humanističke znanosti ne pružaju?! (Smijeh.) Glupo je reći da sam se specijalizirao s 27 godina, ali sam neminovno suočen uglavnom s filmom. Radim i na Trećem programu Hrvatskog radija te pišem za Tportal, a moje se pisanje temelji na analizi i kritici medijskih tekstova, poglavito takozvanih novih medija, pa se sve to nekako spojilo. Dok nam nešto prešućuje, film katkad govori više nego s onim što prikazuje. Uvijek nastojim imati tu perifernu perspektivu, izmješteni pogled.

Stanić: Ja sam završio studij hrvatskoga jezika i književnosti, a trenutno sam apsolvent na poslijediplomskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture u Zagrebu. Ali ne mislim da je naše oficijelno obrazovanje nešto od velike važnosti. Važnije je raditi stvari koje kasnije posluže kao komparativne prednosti, loviti strast je važno...

Ja: Obrazovanje je očito prepuno takvih problema koji dokidaju strast. Pa državna je matura definirana kao kruna obrazovanja, a esej iz hrvatskog jezika valjda je posljednja stvar u životu koja će se napisati rukom!

Stanić: Sjajno da si to spomenuo. Tu se isto možda krije jedan mit. Suprotstavimo svijet slike koji je singularan svijetu knjige koji je linearan. Pritom istaknimo da je svijet u kojemu živimo kudikamo više obilježen slikom nego tekstom. Uostalom, knjiga za šire mase postoji tek od tiskarskog stroja. Slika nas pak prati od početka civilizacije. Knjiga je presija za svijest koja na nju nije naviknuta. No knjiga daje disciplinu koju se ne smije zanemariti te je stoga ne smijemo zapostaviti.

Ružić: Ona postaje meditativni artefakt. Ne loš. Dapače.

Stanić: Amen.