Novi uradak Lane i Andyja Wachowskog te Toma Tykwera odličan je trosatni spektakl sa slatkim obećanjem punih kino dvorana. Ipak, barem u Rijeci, film rođen iz nagrađivanog romana Davida Mitchella nije polučio očekivanu navalu gledatelja. Razlozi zbog kojih je to tako te zbog kojih je i sama kritika podijeljena vjerojatno leže u samoj prirodi filma, njegovoj kompleksnosti, dinamičnosti, filozofsko-kritičkoj tematici ili fabuli prezapetljanoj da bi je se moglo pratiti. Kako se čini, film koji od gledatelja potražuje nešto veći angažman od opuštenog, neopterećujućeg uživanja u glumi i fabuli izvlači deblji kraj. Šteta.

Poput romana, i film prati šest fabula, znatno više živopisnih likova, mnoštvo lokacija i impozantan vremenski raspon radnje. Glumci su razbacani u prostoru i vremenu, utjelovljuju različite likove, predstavljajući inkarnacije, premještajući se iz jednog karakternog seta u drugi, povezujući ih izvrsno, te ih mijenjajući kako bi se uklopili u osnovnu ideju fabule. Od pravnika koji se nalazi u gotovo po život opasnom pothvatu devetnaestostoljetne plovidbe do postapokaliptične replikantice s greškom u proizvodnji, autori pokazuju ideju međupovezanosti, ideju svojevrsnog karmičkog djelovanja, utjecaja na prošlost, sadašnjost, budućnost. Svaki čin utječe na sudbinu u budućnosti, svaki se lik gradi, mijenja, od ubojice do heroja, od činova mržnje i pohlepe do činova ljubavi. Glumci su upleteni u tu igru metamorfoze, njihov je zadatak težak, redatelji režu priče, stvaraju mozaik, vrijeme je zgužvano, preklapa se onda, sada, kasnije; inkarnacije se prilagođavaju vremenu i prostoru. Dinamika i brzina kojom se priče izmjenjuju ponešto otežavaju praćenje.

Redatelji nabijaju svoj ritam, dok je autor u romanu stvorio disciplinu. Priče su zaokružene, nešto pomnije prate lik i njegovu priču. Stilski, roman je izvrstan projekt, osim različitih likova, ocrtava različito vrijeme, različit jezik, različite karaktere. Priče junaka međusobno su isprepletene, jedan junak čita pisma drugoga, priča je jednog junaka roman, dok je drugoga film, sudbina jednog junaka postaje mitološka priča postapokaliptične zemlje, neki su junaci pretvoreni u bogove, drugi postaju pripadnici plemena i slično. Ono što film izvrsno gradi scenom, kostimima, načinom glume, metamorfozom glumaca, roman predstavlja različitim stilom pisanja, od iskrivljenog jezika pripadnika plemena nakon propasti civilizacije do starinskog jezika pustolova iz 19. stoljeća. Dok u filmu reinkarnacije i povezanost bivaju očite, uslijed istih glumaca ili ponavljajućih motiva poput madeža i u obliku kometa, u samom romanu povezanost ostavlja veću slobodu interpretacije. Kako bilo, osnovna ideja, rečenica koju replikantica ponavlja vodi fabulu. Naš život nije samo naš. Djela dobrote i zločina rađaju našu budućnost.

Osim izvrsne fabule, roman i film plivaju u ideji i kritici. Svaki lik i svaka priča otvaraju tematsku okosnicu dostojnu široke filozofske rasprave i opservacije, od zabranjene homoseksualne ljubavi skladatelja Cloud Atlas Sexteta, po kojem roman i film dobivaju ime, do revolucije koja se neminovno rađa u bolesnom, hiperkapitalističkom konzumerističkom svijetu, do regresa i pada civilizacije lažno nazvane progresom čovječanstva. Iako za detaljnu raspravu o svakome ovdje nema mjesta, osvrnut ću se dijelom na nekoliko tema. Film neke od njih samo dotiče, roman je u tom dijelu zadatka angažiraniji, pomniji, detaljniji, kritičniji. Kritika društvenog stanja već je odavno još jedan od proizvoda i načina zarade, ali izrazito je važno da postoji. Iako naizgled paradoksalno, kritizirati sustav kroz sam sustav, kroz ekran, kroz zaradu kao nusprodukt jedna je od taktika. Pitanje je koliko će ju prihvatiti gledatelji.

Jedna od najvažnijih ideja, koju izriče jedan od likova i koja se pojavljuje u svim pričama, mogla bi se primijeniti na svjetsku situaciju, na naše danas koje će utjecati na sutra, kao što je ono jučer utjecalo na ovo danas. Ideja je da su granice i navike pravila, proizvoljno postavljena, i u trenutku kada ih se tako pojmi, savršeno su promjenjiva. Granice, navike, pravila, obrasci, podjele, sve je toliko transgresivno, toliko otvoreno prevazilaženju, da gotovo boli što je toliko ignorirano. Ignoriranje vodi u propast civilizacije. Prihvaćanje stvari koje su toliko radikalno pogrešne i bolesne kao normalnih, kao u kafkijanskom svijetu Procesa i Preobrazbe, vodi do neminovnog nazadovanja čovječanstva. Mnogi likovi pokazuju kako je to djelovati suprotno od očekivanog.

Pravnik s početka filma, lik navikao na bogom dani poredak u rasnoj gradaciji, postaje abolicionist kada mu čin samooslobođenog roba spašava život. Njegova hrabrost da se odupre normi, da preispita nametnuti kolonijalistički poredak, izmišljenu podjelu na Zapad i Druge, čin je hrabrosti koji će uz mnoge druge takve pojedince voditi osuđivanju rasizma i ukidanju ropstva. Djelovanje Sonmi, replikantice iz hiperkapitalističkog, militarističkog i totalitarističkog sustava pokazuje kako u određenim trenutcima revolucija postaje povijesna nužnost. Njezina priča nastaje u vrijeme kolapsa civilizacije, kada je važna samo zarada, kada je čovjek ništa ako nije čistokrvan, kada ne postoji ništa drugo osim profita i strahovlade.

Tijela onih koji služe prilagođavaju se najisplativijim oblicima robovanja. Za takva tijela ne postoji ništa osim služenja, dok za druga ne postoji ništa osim konzumiranja. Užas takvog poretka eskalira u lažima sistema, gdje za konstantni rad i svakodnevno bezumno robovanje i djelovanje po katekizmima, umjesto obećanog raja, stoji smrt poput one u životinjskim klaonicama, smrt koja će od tijela robova činiti tijela novih jer je tako naisplativije. Gledajući Sonminu priču, neuspjeh revolucije koji vodi u pad civilizacije zove na preispitivanje korelacija. Gdje u svemu tome stojimo mi danas i kamo idemo? Redatelji i autor pokazuju sudbinu ponavljanja istih pogrešaka, sudbinu neminovnog bezumnog progresa. Priča o napretku zaokružuje se većinom u knjizi, no dijelom i u filmu. Napredak je zeznuta stvar: ponekad se može činiti da idemo naprijed, želeći više, no možda zapravo samo jurcamo nazad.

Ako se i zanemare ideje koje se provlače kroz film te izignorira poruka koja mnoge možda i živcira, film ostaje samodostatan proizvod koji se može gledati radi svoje ljepote, vještine glume i dobre priče. Jednako tako, i roman, lišen osuđivanja zbog pretencioznosti, moraliziranja ili pretjerivanja, može poslužiti kao izvrsna knjiga majstorskog stila i kvalitetnih likova.

Uzevši u obzir sve što i film i knjiga nude ispod površine, riječ je o prvoklasnoj gurmanskoj recepturi za mozak, za sve one koji su gladni kritike, ideja i razmišljanja.