Dok je stripizacija Claudelovog romana Brodeckov izvještaj opisivala pozadinu krvavog sukoba između domaćih duša i zagonetnoga stranca, stripizacija romana Aktovka (AGM, 2014.) japanske književnice Hiromi Kawakami (1958.) ne temelji se na drastičnom sukobu klasa, staleža ili generacija, već govori o emocionalnoj prisnosti pripadnika različitih generacija. Znači, riječ je o priči što je po intenzitetu znatno blaža i slađa, teško da će vas uznemiriti i izazvati mučnu tjeskobnost, ali bi mogla potaknuti neke dvojbe glede ljubavi i učiniti da se zapitate kome i u kojoj se sve životnoj dobi može dogoditi ljubav.

Smirena žena i staromodni intelektualac

Kawakamin radišni sunarodnjak Jiro Taniguchi^[1]Taniguchi je poznat hrvatskim ljubiteljima stripa, može se kazati da ima svoju stalnu publiku koja rado dočeka nove naslove iz Taniguchijeve radionice – izdavačka kuća Fibra dosad je objavila serijal Vrh bogova; Spomenar mog oca; Daleko susjedstvo; Šetač i Zoološki vrt zimi. Bacite nasumičan pogled na Taniguchijevu bibliografiju i uvidjet ćete da je riječ o veoma radišnom stvorenju!   (1947.) zaslužan je za stripizaciju romana Aktovka. Osim što je naslov izmijenio u Slatke godine (Fibra, 2016.), Taniguchi je uvelike ostao vjeran predlošku, nije drastično izmijenio priču o samici Tsukiko Omecki koja nakon 20 godina u kafiću sretne elegantnoga Harutsana Matusmotoa, svojega profesora japanskog jezika iz srednje škole. Harutsano je, poput Tsukiko koja proživljava tridesete godine, samac i udovac, s time da je on jednom stariji od nje. Dvojac se najprije počne nalaziti na javnim mjestima jer oboje rado uživaju u kvalitetnom jelu i pilu, a kasnije vrijeme provode u stanu, gdje nesmetano uživaju u obrocima i razgovorima. Imaju zajedničke osobine po pitanju temperamenta i karaktera pa se postupno nadopunjuju. S vremenom njihov odnos prerasta u skladni odnos unatoč povelikoj razlici u godinama. Osim što govori o emocionalnoj privrženosti i karakternoj kompaktnosti što nadilazi međugeneracijske jazove, naslov Slatke godine predočava situirani par koji u zalogajnicama uživa u okusu raznolikih gastronomskih delicija. Taniguchi detektira bitne detalje, crtežom pomno prikazuje delicije i stanja svijesti protagonista koji druženjem stanjuju osjećaj samoće. Bez naglih oscilacija u ritmu, Taniguchi staloženo i polagano pripovijeda o ženi u najboljim godinama koja je srodnu dušu pronašla u smirenom, staromodnom intelektualcu u sedamdesetim godinama.

„Fizička bol je ta koja najviše ulijeva osjećaj samoće“ ^[2] U romanu su rečenice slično komponirane: „Fizička bol uzrokuje najgoru vrstu bespomoćnosti.“. U intervjuu Hiromi Kawakami i Jira Taniguchija iz 2010. godine (koji je uvršten u domaće izdanje, odmah nakon priče), Taniguchi naglašava: „Imao sam osjećaj da će se, izmijenim li neki dio, cjelina urušiti. Morao sam poštovati ne samo radnju, već i izraze i vokabular romana.“ (430.) (153.), ustvrdio je Matusmoto koji se, eto, našao u škakljivom primjeru nekonvencionalne ljubavne veze. Dežurni moralisti mogli bi automatski spočitnuti umirovljenom učitelju da nije primjereno biti u društvu nekadašnje učenice te da bi joj po godinama komotno mogao biti otac, štoviše, čak i djed. No, kako odrediti koja bi razlika u godinama između prijatelja ili partnera bila idealna, a ujedno i društveno prihvatljiva? Razumiju li se uistinu vršnjaci bolje međusobno ili je, kao u slučaju Tsukiko i Harutsana, riječ o notornoj predrasudi koju društvo uredno njeguje, premda su oboje punoljetni, samostalni i odgovorni pojedinci, dovoljno emocionalno zreli da znaju što točno žele od života? Ne pucaju li i veze vršnjaka zbog pogrešnih ili prevelikih očekivanja, zbog emocionalne nezrelosti, karakternih mijena i nebrojenih nedosljednosti partnera? Dok je nekada bilo preporučljivo da je jedan partner stariji i samim time bogatiji iskustvom, danas okolina takve veze barem na početku promatra sa zgražanjem. Nakon što se veza između starijeg i mlađeg partnera spontano ili nasilno prekine, redovno se mogu, uz obvezni prizvuk zlobnosti, čuti negativno obojeni komentari tipa „mogao/la mu je/joj biti otac/majka“.

Bez banalnosti

Stariji bi ljudi, ukoliko imaju šire životno iskustvo i veću razinu tolerancije, trebali biti solidniji i pouzdaniji partneri, naročito ako im nije do emocionalnih poigravanja i nadmudrivanja, ako znaju što mogu očekivati od sebe i partnera pa se ne zamaraju iluzornim idejama. Ne pomire se s realnošću svi u istom razdoblju – dok jedni već u mladenaštvu pokazuju impresivnu dozu zrelosti pa traže srodnu dušu koja će ih razumjeti više od razigranih vršnjaka, drugi ne dočekaju konstruktivnu umnost ni na smrtnoj postelji, unatoč dubokoj starosti.

Diskutabilan primjer ljubavne veze, točnije, ljubavnoga trokuta, tematizirao je Dinko Šimunović (1873-1933.) u noveli Alkar što je prvotno objavljena 1908. godine. Otac i sin zaljube se u istu djevojku iz sela, a problem je i razlika u godinama - Rašica se približava pedesetoj, Marta ima dvadeset godina i samo što nije zaradila status stare cure, a Salko je nešto mlađi od Marte. Marta traži odlučnog muškarca koji će se brinuti o njoj, a ne neiskusnog mladića o kojem će morati brinuti poput majke. Odluči se za muževnog Rašicu, a Salko nešto kasnije poludi. Okolina nije bila blagonaklona prema vezi Rašice i Marte, a slično reagiraju i današnje generacije tijekom interpretacije novele – odlučnije djevojke s jasno izraženim stavovima ne mogu se ni zamisliti u vezi s muškarcem koji je tridesetak godina stariji od njih, ali im je u pravilu odbojna i pomisao da budu u vezi s nezrelim muškarcem koji nije u stanju ispuniti njihove emocionalne potrebe.

Kao književnik, Šimunović je bio ispred svog vremena jer je smjelo otvarao nezgodna pitanja; u noveli Duga progovorio je o nejednakosti između dječaka i djevojčica te djevojčici Brunhildi koja bi najradije i spol promijenila samo da ima, poput ondašnjih dječaka, više slobode na raspolaganju. Poput Šimunovića, i Taniguchi je ozbiljan autor koji se ne bavi banalnostima; njegove vizualizirane priče potiču čitatelje na refleksacije, a dobro dođu i kao literarna relaksacija od teškoga štiva. Nije da su Taniguchijevi radovi površni, samo je sadržajno smireniji te ujedno daleko probavljiviji od Brodeckovog izvještaja i srodnih ostvarenja što svojim intenzitetom mogu poremetiti čitateljev unutarnji mir. Naslov Slatke godine ostaje u znatno ugodnijem sjećanju, a pored stripizacije svakako vrijedi pročitati i roman Hiromi Kawakami, makar radi komparacije naracije Taniguchija i Kawakami, ali ujedno i zbog komparacije medija. I u stripu i u romanu pripovijeda se u ja-formi čime se postiže dodatna razina subjektivnosti i emotivnosti, a uloga pripovjedačice zapala je Tsukiko. Rezultat je u oba slučaja isti –topla priča o paru koji se, unatoč drastičnoj razlici u godinama, uspješno dopunjava.