Proljeće prati i povezuje dvije priče. U prvoj upoznajemo Richarda Leasea, filmskog i televizijskog redatelja suočenog s jednim gubitkom i jednom dilemom. Gubitak je gubitak prijateljstva, ljubavi: umrla je njegova dugogodišnja suradnica Patricia (Paddy) Neal – progresivna i talentirana scenaristkinja, rijetka i dragocjena riznica znanja o književnosti, umjetnosti, glazbi, povijesti, životu. Paddy je nezamjenjiva. Kada bi s Paddy mogao raditi na svom novom projektu, adaptaciji romana o Katherine Mansfield i Rainer Maria Rilkeu, to bi bio veličanstven film, složen, znalački izveden, hrabar. Ovako, Paddy umire, a s njom umiru i kultura znanja i kvalitetne umjetnosti. Na njezino mjesto, u skladu s novim vremenom i njegovim vrijednostima, dolazi Martin Terp, ili kako ga Paddy na jednom mjestu zove, Trop. Terp snima plošne, senzacionalističke stvari pune seksa i nasilja i islamskih terorista.

Terp piše scenarije nakon čijeg čitanja Richard zatvara laptop, glasno stenje i kaže: Joj Kriste Isuse. Povezano s gubitkom, evo i dileme: hoće li Richard pristati na projekt koji mu je dodijeljen? Hoće li surađivati s takvim Tipom, Tropom, Terpom? Ili će leći na tračnice vlaka i čekati da ga smrt spasi i vrati k njoj? Jer što će svijet bez nje, pita se Richard, što ću ja bez nje?

Dok prvi dio romana progovara o problemu medijskog i pop kulturnog senzacionalizma, moralnim krizama i nestanku umjetničkih i intelektualnih vrijednosti, drugi dio oštro i otvoreno govori o lošim rješenjima migrantske krize, Brexitu, klasnim razlikama, klimatskim promjenama, problemu podčinjavanja i žrtvovanja slabijih, dehumanizaciji, #metoo pokretu.

To je prva priča, o ljudima koji su bili na vrhuncu svog stvaralaštva sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a sada se teško snalaze u suvremenosti. Priča o jednoj hrabroj i vrijednoj umjetnici i jednom prosječnom redatelju, slučajnom seksistu koji nehotično vrijeđa kada želi dati kompliment, čovjeku kojeg je njegova obitelj odavno ostavila, ocu koji nije dobro igrao svoju očinsku ulogu, nesretnom muškarcu čiji život spasi jedna neobična djevojčica.

Djevojčica pripada drugoj priči koju nam priča Proljeće. Zove se Florence i u roman ulazi kao mit, bajka, legenda. Pojavljuje se u imigrantskom pritvoru i uvjeri upravu da očiste sve zahode u sobama. Ulazi u kupleraj i petnaest mladih žena pušta na slobodu. Iz svih tih pothvata izlazi netaknuta. Uz Florence tu je i Brittany, inteligentna mlada žena koja nakon srednje škole nije mogla priuštiti studiji i sada radi kao nadzornica u imigrantskom pritvoru. Brit, koju Florence zove mašina. Onkraj svakog realističnog zapleta, njih dvije zajedno kreću na put u Škotsku, gdje se Florence treba susresti sa svojom majkom od koje ju je sustav razdvojio.  

Florence i njezina mašina čine srce drugog dijela Proljeća, onog koji donosi nove ideje i nade, prisjećajući se stare riječi iz povijesti i pjesama koju u stvarnom životu više nitko ne rabi. Florence je, kako se ono kaže? – Dobra je. Hoće li ljudska dobrota moći slomiti mašinu? Može li je humanizirati?

Dok prvi dio romana progovara o problemu medijskog i pop kulturnog senzacionalizma, moralnim krizama i nestanku umjetničkih i intelektualnih vrijednosti, drugi dio oštro i otvoreno govori o lošim rješenjima migrantske krize, Brexitu, klasnim razlikama, klimatskim promjenama, problemu podčinjavanja i žrtvovanja slabijih, dehumanizaciji, #metoo pokretu. Doista, puno je toga stalo u Proljeće, ali određene teme možemo istaknuti kao prevladavajuće.

Priče koje se bave preobrazbama 

Proljeće je vrijeme smjene, obnove i novog početka. Cvjetovi se otvaraju diljem smetlišta. Svjetlo putuje preko vaših podjela, zaobilazi ljude s putovnicama, imućne ljude, ljude bez igdje ičega (…) Istina je svojevrsna bezobzirnost. Florence igra ulogu proljeća, slavi mladenačku naivnost kao mogućnost postavljanja pitanja: Zašto su svi zahodi za ljude koje vi ovdje držite u pritvoru tako prljavi? Zašto ljudima koji ovamo dolaze stavljate lisice kako da su kriminalci? Zašto ovdje sobe nemaju kvaku s unutarnje strane? – Florence pita ravnatelja u imigrantskom pritvoru. Osim što postavlja pitanja, Florence nas podsjeća i na mogućnost maštanja boljih rješenja. Umjesto da kažemo, ova granica razdvaja ta mjesta. Da kažemo, ova granica spaja ta mjesta. (…) Što bi bilo da granične prijelaze proglasimo mjestima gdje, slušaj, kada ih prijeđeš, sam postaneš dvostruko mogućim. To ti je naivno, kaže Brit. Imam dvanaest godina, kaže djevojčica. Kakva ću biti ako ne naivna?

Osim prirode, roman sugerira još jednu silu, snažnu u svojoj suptilnosti, koja može potaknuti preobrazbe. To je umjetnost. 

Svojim razmišljanjima i svojim ponašanjem Florence mijenja ljude, mijenja Brit koja se pita je li djevojčica to učinila i drugima s kojima se srela: Postoji i mogućnost da je ljude koji ondje šefuju to iskustvo promijenilo i da ih je ona promijenila – da ih je istinski promijenila, promijenila im život.

Osim prirode, roman sugerira još jednu silu, snažnu u svojoj suptilnosti, koja može potaknuti preobrazbe. To je umjetnost. Eksperimentalni dokumentarci koje je Paddy snimala mijenjali su razmišljanja, oni su bili nešto o čemu su ljudi govorili u parlamentu. Ljudi su iz toga shvatili više nego što su doznali iz tisuća novinskih izvješća. Dok gledaju stare Chaplinove filmove radnici i imigranti u pritvoru smiju se: Bila je to sitnica Britanijo, kaže jedan od zaštitara, glupa priča o djetetu, muškarcu, staklu, kamenu, policajcu. No ovo mjesto nikada nisam vidio onakvo kakvo je poslije bilo. Na kraju su ljudi bili u suzama. I išli su po krilu kao da smo svi normalni.

Umjetnost obraća pažnju na ono neprimjetno, na sitnice. Primjer tome je umjetnica koja fotografira ljude, mjesta, aute, životinje, drveće, ulice, betonske zgrade, često stvari za koje ti nikad ne bi palo na pamet da bi netko smatrao kako ih vrijedi fotografirati. Richard je, pak, impresioniran kratkim filmom o lovu na zrak: Film je čisti vizualni vic (…) Naočigled vam se zbiva nešto što ćete lako odbaciti, besmisleno – i čarobno ako mu dopustite da bude čarobno. (…) Ostaje priča o ljudskim bićima i zraku, nečemu što praktički uopće ne primjećujemo i o čemu ne razmišljamo, nečemu bez čega ne možemo živjeti.

Paddy Richardu posuđuje knjige, navodi da ga posjećuje predstave, ode u kino ili na izložbu, da vidi stvari. Kroz umjetnost gledamo kako svijet dolazi na vidjelo.

Bilježenje ljudskih života

Ima načina da preživimo ova vremena Doubledick, a prema mom je mišljenju i oblik koji pripovijedanje poprima jedan od njih.

Načini na koje bilježimo život oblikuju nas, a neki su načini problematičniji od drugih. Jedna od ključnih kritika koje Smith upućuje odnosi se upravo na popularne moduse pretvaranja života u priču.

Oponašajući glas suvremenih medija, u svom dnevniku Florence piše: Hoćemo znati sve o vama (…) Zanima nas sve što kažete (…) Hoćemo vas cijele. Na upit novinarke o tome kako je glasala na referendumu za Brexit, Brittany kaže: Vječno nas ispitujete što mislimo kao da je to bitno. Nije vas briga što mislimo. Samo hoćete svađu. O filmovima o Drugom svjetskom ratu Richard kaže: Sad je vječno na televiziji, uvijek iste grozne snimke (…) Kao da je takva strašna povijest neka vrsta zabave.

Popularni modusi pripovijedanja ljudske priče pretvaraju u senzacionalizam, spektakl, jednokratnu predstavu za kameru. Osim toga, suvremeni načini bilježenja odgajaju nas da takav pristup želimo i podržavamo, pomažu nam da postanemo sebični, usmjereni samo na sebe.  Želimo snažne osjećaje, a sposobni smo osjećati samo ono osobno, ono što se odnosi na nas same. Sve ostalo, svi drugi, pretvoreni su u anegdote.

Imigrant je samo lice koje vidimo u dramama, u filmovima, u romanima o ljudima koji nisu mi, u knjigama koje pripovijedaju priče od kojih osjećamo da smo nešto osjetili.

Imigrant je samo lice koje vidimo u dramama, u filmovima, u romanima o ljudima koji nisu mi, u knjigama koje pripovijedaju priče od kojih osjećamo da smo nešto osjetili. Oponašajući glas suvremenih medija Florence piše: nama treba da se ljudi osjećaju ostavljenima na cjedilu obespravljenima nama treba da ljudi osjećaju. Gledajući film o suđenju i mučenju jednog vojnika, Brit razmišlja: Poanta nije bila da pomisle o, kakva nepravda, ili gle kako čovjeka iskorištavaju ili zlostavljaju (…) Mislim, jest i to, ali samo zato što se to moglo dogoditi i njima. Richard se prisjeća predstavljanja jedne internetske stranice na kojoj je diplomac s Cambridgea pisao nekrologe ljudi koji ne postoje. Richard mu postavlja pitanje zašto to radi. Mladić odgovara: Ljudi vole osjećati. Vole kada se od njih traži da osjećaju. Osjećaji su veoma moćna stvar. Žena iz publike kaže: Već mi pri samom pogledu na to dođe da se rasplačem (…) Suosjećam pri pomisli na vlastitu smrt.

Jasno je što Smith misli o tom parazitiranju privatnog i žudnji za osobnim, o tendenciji pretvaranja osobnog u priču. Kada Paddy umre, Richard u pismu kojeg piše njezinim sinovima iznosi jednu intimnu crticu iz njihovog života. Potom je izbriše. Prezre se zbog toga što je Paddy sveo na anegdotu. Kada govori o svojoj majci, Brit jedva suspreže suze. Širom otvori oči da se ne rasplače. Osjeti i nešto poput srama. Majka kao blesava priča. Kada pak Brittany pita Florence o njezinom životu i obitelji, ona odbija odgovoriti. Ponavlja: Privatna stvar, privatna stvar, privatna stvar. U svom dnevniku Florence piše: čim svima vama povjerim išta o sebi više neću značiti sebe. Nego ću značiti vas. (…) Majka mi je rekla, htjet će da im ispripovijedaš svoju priču (…) Majka mi je kazala, nemoj. Nisi ti ničija priča.

Prisjetimo se na kratko Richardove dileme: hoće li pristati sudjelovati na projektu lošeg pop proizvoda? Neće. Umjesto da radi s Terpom, odlučuje snimiti dokumentarni film o Auld Allianceu, neformalnom udruženju koje pomaže ljudima u nevolji. Kada ih snima, snima ih kao siluete, da ostanu anonimni. Članica Auld Alliancea tada mu kaže: Radimo na tome da promijenimo način bilježenja ljudskih života.

Životi koje ne vidimo

Proljeće Ali Smith posvećeno je bilježenju nevidljivog. S jedne strane riječ je o sposobnosti umjetnosti da prepozna i prikaže važnost onog skrivenog i suptilnog. S druge strane, riječ je o zaboravljenoj dobroti u ljudima da brinu za one druge, zanemarene.Kada s Brit razgovara o izumu mikroskopa, Florence napominje: puno je života koji ne vidimo, a ne znači da ne postoji samo zato što ga ne vidimo. Kada u svojoj bilježnici djevojčica piše iz pozicije imigranata, ona kaže: Ovdje sam. Postojim jer ovaj komad papira s mojim licem dokazuje da ovdje ne mogu ni studirati ni raditi ni živjeti bez dopuštenja, niti ovdje mogu zarađivati. O nevidljivima brine Auld Alliance. Kao Florence, kao i proljeće, oni su novi, tek se zahuktavaju, ali unatoč tome ustrajni su u cilju da pomognu onima koje je surovost sustava iznevjerila i oštetila. Auld Alliance čine jedan posve drugačiji sustav, oni su članovi mreže koji diljem ove zemlje rade za ljude koje su drugi ljudi proglasili nevidljivima.

Dok o njima snima dokumentarni film, Richard ih pita: Kakvu novčanu korist od ovoga imate? Odakle smažete novac da bi ova mreža mogla opstati? Međutim novac nije ono što ih pokreće. Dobrovoljci su. Svatko čini što može. Svatko može biti koristan. Uostalom, kada Richard na ulici prolazi pored žene naslonjene na zid, on promatra što piše na kartonu kojeg drži u rukama. Isprva mu se čini da moli novac. Zatim primjećuje, ne, ne novac. Riječi na kartonu su molim i vas i pomozite i mi. Smith nas podsjeća na pomoć, na nužnost dobrote koja postoji neovisno o novčanim naknadama. Razgovarajući o sustavu, o Mašini, Florence govori: Palo mi je na pamet da je pokušam izravno zaposliti. Ponuditi joj da za promjenu radi za mene. I pristala je. Ti si pristala. O, kaže Brit (…) A čime ćeš mi platiti taj angažman koji meni ne nudi apsolutno nikakvu perspektivu? Svojim poštovanjem, kaže Florence. Onim što zaslužuješ.

Kada Florence spasi Richarda od smrti on shvaća: Nosila je teret vlastite priče, a opet. Kako je zastala da pomogne meni oko moje. Odgojeni da budu opsjednuti sobom, ljudi žive puni priča koje sami sebi pričaju o vlastitim životima. Pod teretom vlastitih priča lako zaboravljamo na druge. Auld Alliance i djevojčica Florence pisani su kao bajke o osnovama ljudskosti, o klicama, počecima preobrazbe. Kao i scenariji koje je pisala njezina junakinja Patricia Neal, i romani Ali Smith naizgled su posvećeni nadi

Pokazao je (skupu) ulaznicu

Međutim, Florence ipak nije uspjela humanizirati mašinu. U jednom trenutku, Brittany se osjetila izdanom, kao da ju je djevojčica hipnotizirala, nasamarila. Njihovo je prijateljstvo postalo samo priča koju jedna od njih priča dok god je ljudi žele slušati, dok se privlačnost priče ne istroši. No, kako bismo razumjeli zašto ta bajka nije zaživjela, trebali bismo reći nešto o Brittany. Do sada smo rekli tako malo o njoj. Kao da smo ju stavili u zagrade.

Kao i svi likovi u ovom romanu i Brittany je tipizacija, trop. S obzirom da roman pokušava suvremeno Britansko društvo sagledati kao vretenac iz svih kutova, mora uzeti u obzir i nju: djevojku nerealiziranih intelektualnih potencijala, pripadnicu radničke klase, predstavnicu sustava. Brit nije glupa. Jezici su joj išli. U školi joj sve išlo bez truda. Htjela je na faks, ali sada si to nisu mogle priuštiti. Njezin inferiorni klasni i intelektualni položaj ilustriran je u razgovoru između nje i njezinog partnera Josha. Nekoć su oboje bili najpametniji u razredu. Sada Josh napreduje, Brit nazaduje. Dok on analizira filmove i reprezentacije junaštva i pita se o kakvom se etosu radi, Brit ga pita: O čemu? – jer ne razumije riječi koje on koristi. Josh je volio bacati velike riječi, kao i Paddy (do kraja nitko nije koristio bombastičnije riječi od nje). Zbog tih velikih riječi Brit mu kaže: U biti, Josh, jebe mi se živo. I zato se svađaju. On smatra da ona vidi stvari samo iz svoje perspektive.

Britansko društvo sagledati kao vretenac iz svih kutova, mora uzeti u obzir i nju: djevojku nerealiziranih intelektualnih potencijala, pripadnicu radničke klase, predstavnicu sustava. 

Smatra da je zbog posla u imigrantskom pritvoru svoj život pretvorila u sušti izmet. Ona mu odgovara: ti si sušti izmet, ali ne zna argumentirati zašto. Njezina argumentacija svodi se na: Jer ja tako kažem. I na dernjavu. Nerazvijenost njezinog potencijala očita je i u razgovorima s Florence. Florence je znatiželjna, mudra, načitana, zna se igrati s jezikom. Govoreći o humanizaciji mašine Florence kaže: Krenut ćemo iz početka. Revolvirat ćemo. Hoćeš reći, evoluirat ćemo, kaže Brit. Ne, hoću reći revolvirati, kaže djevojčica. Kao u revoluciji. Otkotrljat ćemo se naprijed na novo mjesto. Hoćeš reći, revoltirati, kaže Brit. Govoriš o revoltu. Hoću reći revolvirati, kaže djevojčica. Dok djevojčica izmišlja novo, Brit uporno vraća na staro. I dalje, Florence mašta: Umjesto da papirom dokazujemo tko smo, mogli bismo dokazati tko smo onim što vidimo očima i što stvaramo rukama. Brit joj odgovara: Izbio bi opći rat. Počeli bi ratovi uvijenog jezika. Ratovi protiv ljudi koji su genski sposobni uviti jezik. Napali bi ih ljudi koji genski to ne mogu.

Uvijenost jezika ovdje se, vjerujem, ne koristi samo doslovno. Uvijenost jezika nadovezuje se na Paddyne i Joshove velike riječi, simbolizirajući tako još jedan oblik isključenosti određene skupine ljudi iz rasprava koje vode drugi, isključenosti iz čitavog jednog života kojeg drugi žive, života punog spoznaje, znanja, stvaralaštva i umjetnosti. Taj život je skup poput ulaznice koju Richard plaća za izložbu. Smith piše: Pokazao je (skupu) ulaznicu osobi koja je pregledavala ulaznice. Premda joj se jedan roman tako zove, u romanima Ali Smith nema Nasumičnosti, nema slučajnosti. Pa se tako ni (skupa) ulaznica izložbe nije u zagradama našla slučajno. Jer onaj koji može, novac će staviti u zagrade, učiniti ga sporednim, zaobilaznim, samorazumljivim. Umjetnica za čiju izložbu Richard plaća skupu ulaznicu, kaže da između slika i ljudi koji ih gledaju ne voli postavljati ograde. Umjetnica ne želi da išta stoji između osobe i slike, zaboravljajući pritom što stoji između nje i onih koji nisu ni ušli u galeriju, onih koji nisu dio priče.

I tako dolazimo do onoga što je presudilo prijateljstvu između Florence i Mašine. Ne bi li se opet ujedinila s majkom od koje ju je sustav razdvojio, Florence, uz pomoć Auld Alliancea, bježi od Brit. Tako je svaka ostala u svojoj priči. Premda je Florence morala pobjeći, Brit nije imala kapaciteta (intelektualnih, emocionalnih?) to razumjeti. Nije ni očekivala da će se to dogoditi, da će joj djevojčica pobjeći, vjerovala joj je. Bijeg je Brit podsjetio na njezinu vlastitu poziciju. Jer to uopće nije imalo veze s njom. Jer ustvari uopće nije bila dio priče. Bila je samo statist. Bila je radna snaga.

Sagledati iz svih kutova

Premda Smith, kao i Florence, promišlja mogućnost „revolviranja“, na trenutke se ipak ponaša kao Brit – vraća nas na staro. Zaziva stare prijetnje kulturalno-teorijske kritike koje su proglašavale pobjedu spektakla i mašinske proizvodnje nekvalitetnih, zatupljujućih popularnih proizvoda nad kvalitetnom, složenom umjetnosti. Zato Paddy, nezamjenjiva riznica znanja, umire, a na njezino mjesto dolazi Terp ili Trop. No, upravo je takvo razumijevanje umjetnosti zastarjeli trop. Odavno smo prerasli jasne podjele kvalitetnog i nekvalitetnog, da ne kažem, „visokog i niskog“. Paddy je u stvarnosti itekako živa.

Terp je ne zamjenjuje, on supostoji s njom. Isprazne „visoke“ umjetnosti jednako je koliko i „kvalitetne“ popularne, i obrnuto. Kombinacije i varijacije su beskonačne. Pravi problem koji se tu pojavljuje, a kojeg Smith jest prepoznala, tiče se vjerojatnosti toga tko će konzumirati što. Iza podjele u našim intelektualno-estetskim preferencijama uglavnom stoje konkretni socioekonomski uzroci, kao i vrijeme koje nam omogućuje ili onemogućuje da se posvetimo ili ne posvetimo „kvalitetnoj umjetnosti“, usvajamo velike riječi i razvijamo se kao osobe.

Kroz čitav roman Smith ukazuje na površnost i egoističnost koje stoje iza uživljavanja u osobne priče.

Također, tu je i nejasna osuda „osobnog“. Kroz čitav roman Smith ukazuje na površnost i egoističnost koje stoje iza uživljavanja u osobne priče. Osobno je ono čime se sustav spektakla hrani. Trebali bi se, kao Brit, kao Robert, posramiti kada dijelimo svoje osobno. Trebali bismo, kao Florence, osobno ograditi zidom i reći: To je privatno. I premda iza toga vjerojatno stoji kritika kulture društvenih mreža koja razvija nove oblike egoističnog i egzibicionističkog ponašanja, svejedno je lijeno na takav način podijeliti suvremene ljudske tendencije na dobre i loše.

Dok ta najezda „osobnog“ sigurno ima svojih problema, ona istovremeno, u ovom trenutku u povijesti, pokreće i pobjeđuje važne bitke. Osobne priče, koje su iznijele #metoo pokret, već neko vrijeme uspješno gaze do jučer naizgled nedodirljive i normalizirane obrasce seksizma. Da, naravno, feministička teorija maše crvenim zastavama i viče na to još otkada. Ali, što je konačno učinilo razliku, ušlo u svakodnevni život i pomoglo ženama da kažu dosta? Osobne priče. Osobne priče dovoljno hrabre da postanu javne i potaknu nas da kažemo, me too.

Ali Smith nam napominje da s Proljećem piše bajku. Florence je poput nekog ili nečeg iz legende. Članica Auld Alliancea kaže mi jesmo bajka. No ta bajka propadne u provaliju realnosti. Nakon što joj je djevojčica pobjegla, razočarana tom izdajom, razočarana time što nije dio priče, Brit ju prijavljuje policiji i imigrantskom centru, a Florence je opet rastavljena od svoje majke. Možda da je Florence s Brit podijelila i ono privatno, osobno, Brit ne bi učinila to što jest. Možda je upravo ono osobno moglo humanizirati mašinu. Ovako, umjesto bajke, imamo tek početak mogućnosti, početak razmišljanja o drugima koje smo do sada stavljali u zagrade. Imamo Proljeće. I možemo se barem nadati vremenu u kojem počinjemo gledati kao vretenac.