Popularnost kriminalističke literature nije trenutni trend, domaće čitateljstvo masovno probavlja taj književni žanr desetljećima, dok su brojni književni kritičari i ljubitelji „ozbiljne“ književnost istovremeno otvoreno pokazivali prezir prema krimićima i njemu srodnim žanrovima te ih obilježavali kao šund ostvarenja. Statističke brojke iznese u tekstu Zabavna industrija jasno pokazuju koji se tip literature više prodavao i čitao: „1979. godine u našoj je zemlji objavljeno 2367 naslova književnih djela u 15 milijuna primjeraka, a usporedno i 647 naslova roto-romana, stripova i ljubavnih priča u nakladi većoj od 35 milijuna primjeraka! To su, nesumnjivo, impozantne brojke, koje će izazvati još jači dojam kad kažemo da su kupci tih sveščića, dakle, krimića, vesterna, ljubića i stripova od 1977. do 1979. potrošili više od 100 milijardi starih dinara!!!“ Autor teksta je Igor Mandić (1939.), jedan od rijetkih intelektualaca koji je temeljito obrazložio vrijednost trivijalne literature što je – prema tvrdnjama tadašnjih kulturnjaka, pedagoških radnika i dežurnih dušebrižnika - umanjivala vrijednost ozbiljne literature i kvarila čitateljstvo svojim opskurnim sadržajem.

Kao književni recenzent, Mandić je uvijek odskakao od većine, pronalazio bi pozitivnosti u negativnostima, argumentirano bi analizirao štivo koje je i profinjena elita čitala poskrivećki, ispod lancuna. Od 1979. do 1984. godine intenzivno se bavio trivijalnom književnošću; pisao je o kriminalističkim romanima i osobinama toga žanra – analitički je opisivao ulogu klišeja u krimićima, secirao tipove protagonista i antagonista, objasnio koja je ulogu žena i sporednih likova (liječnici, psihijatri) u kriminalističkim pričama. Tekstovi su 1985. godine objavljeni u knjizi Principi krimića koju je nakon točno trideset godina nanovo objavila izdavačka kuća V.B.Z. Riječ je o hvalevrijednom i uspješnom poslovnom potezu jer su nadošla vremena u kojima krimići više nisu obilježeni kao trivijalna literatura ni u očima vodećih književnih kritičara i teoretičara. Pokazalo se da Mandić u svom pisanju nije zastranio, sadržaj njegovih tekstova nije nimalo zastario i itekako se tiče suvremenih književnih (ne)prilika: „naši su elitisti uvijek bili bijesni na popularne autore, a užas ih je obuzimao kad su shvatili da narodne mase gotovo u cijelosti odbijaju njihove proizvode, kao dosadne i nesuvremene. Ne tražeći krivca u sebi i među svojim redovima, ne uviđajući da je pogreška u njihovim knjigama, a ne izvan njih, naši su pisci optužili zabavnu literaturu kao nositelja zaraze, kao agenta koji radnike, seljake i poštenu inteligenciju odvlači od prave literature.“ Mandićevi tekstovi uvelike su pridonijeli afirmaciji kriminalističke literature koja nije ni po čemu manje vrijedna od ozbiljne literature što vrvi mudrosnicama – stvarnost pokazuje da konzumenti književnih mudrosnica u obijesnim trenucima umjesto verbalne uglađenosti nagonski koriste najprimitivniji rječnik.

Mandić objašnjava da su gotički romani preteča krimića, nabraja od kojih se klišeja krimići pretežno sastoje i zašto se autori krimića pretežno klone originalnosti, dok pitanje zašto uopće čitamo krimiće dopunjava potpitanjem Zašto uopće čitamo?. Analizira podvrste krimića (špijunski, triler, antitriler, politički) i učestale motive što pokreću radnju krimića (ubojstvo, ucjena, otmica, špijunaža), komparira karakterne osobine najpoznatijih predstavnika kriminalističke literature – mrgudni Mike Hammer ubija kad mora, besprijekorni James Bond ubija hladnokrvno za više ciljeve čovječanstva.

U knjizi se iznosi sijaset zajedničkih detektivskih osobina – napominje se da detektivi imaju slične prehrambene navike i ustaljeni dress code, a pretežno prihvaćaju bilo kakav posao jer su redovno dekintirani ^[1]Primjer vječno dekintiranoga detektiva je Dylan Dog, glavni junak istoimenoga serijala koji je premijeru doživio 1985., nakon što je Mandićeva knjiga napisana. Poput većine likova iz devete umjetnosti, Dylan uvijek ima istu garderobu, ali razlikuje se od mnogih detektiva po prehrambenim navikama – Dylan je, naime, vegetarijanac.; najčešće su prikazani kao muškarčine koje brzo zaližu rane (Prljavi Harry), ali ima i onih kod kojih vrijeme oporavka potraje (Lew Archer): „Krimić sigurno nije nježan žanr. Bolje rečeno, od krimića ne treba očekivati nježnost i finoću, jer krimić – trenira strogoću!“ Mandićeve analize pojedinih kriminalističkih romana mogu potaknuti čitatelja na konzumiranje istih^[2] Mandić kao reprezentativnije primjere krimića spominje romane „Vrati mi oči“ i „Nasilnik“ Eda McBaina, „Ubojstvo na Obali vila“ Kingsleyja Amisa, „Yakuza“ Leonarda Schradera, „Tajna crvenog mosta“ Nenada Brixyja...   , a dio tekstova posvećen je domaćim krimićima - naglasak je stavljen na romane akademika Pavla Pavličića, analizira se prva kriminalistička priča „Ubojstvo iz Bermondseyju“ koju je 1851. godine objavio Marko Radojčić, ali spominje se i Krležin tekst o roto-romanima iz 1922. godine. Krimići i stripovi postali su dio akademskih rasprava i doktorskih disertacija, više se ne skrivaju pod klupama jer ih naprosto ima sve manje, unatoč javnim festivalima (CRŠ, MaFest, Zagreb Book Festival ^[3]Premijerno izdanje Zagreb Book Festivala bilo je u znaku švedskih krimića.). Mandićevi tekstovi zasigurno su uvelike doprinijeli procesu popularizacije trivijalne literature ^[4]Giancarlo Berardi, scenarist strip serijala Ken Parker, poznat je kao ljubitelj kriminalističke literature. U određenim epizodama serijala (Boston, Pljačka u ulici Reginald, Priča o nakitu i prevarama) imaju osobine kriminalističke literature. Sklonost prema krimićima Berardi iskazuje i u strip serijalu Julia u kojima je glavna detektivka žena, što i nije česta pojava u svijetu krimića. , a svakako su pripomogle televizijske serije i filmovi ^[5]Sredinom 20. stoljeća popularan je bio film noir – He Walked by Night (Alfred L. Werker, Anthony Mann, 1948.), Sunset Blvd. (Billy Wilder, 1950.), Angel Face (Otto Preminger, 1952.), The Killers (Don Siegel, 1964.)... Danas gledateljstvo pretežno prati mnoštvo kriminalističkih serija i mini serija.  .

„Ako se od krimića napravi nastavna jedinica u predmetu književnosti, dobre su šanse da će se potaknuti novo zanimanje za čitanje! To je taj obrat od kojega sam počeo: zanimanje za čitanje stvara se kroz zanimljivo štivo, isto onako kao što apetit dolazi s jelom.“, tvrdi Mandić u tekstu Pedagogizacija trivijalnosti. 

No Mandić u istom tekstu zamjećuje sukob između Slike i Slova, konstatira da se audiovizualna tehnička pomagala koriste sve više, čime se smanjuje potreba za proučavanjem pisanih izvora. Pritom nije nimalo pogriješio, štoviše, pokazalo se da ima proročke sposobnosti – Slika nadvladava Slovo. Opet, u današnje se vrijeme u mnogim sferama naglašava kako su generacije vizualne pa se u nastavnom procesu projektori i prezentacije koriste više od ploče i krede, standardnih pomagala što postupno prelaze u zastaru. Predavač ne mora uništavati njegovane nokte pišući po ploči, na publici je da prati pripremljenu prezentaciju i zapiše ono najvažnije. Slika uistinu dominira u predavaonicama, ali i izvan njih – šarena tehnologija učinila je da dobar dio mladeži ne čita ni propisanu lektiru ni knjige po slobodnom izboru. I trivijalna književnost gubi publiku; papir postupno postaje predmet prošlosti, a ekrani primarno i primamljivo sredstvo za najbrže stjecanje informacija. Novo izdanje Mandićeve knjige svakako će dobro doći nekadašnjim i sadašnjim ljubiteljima krimića, a sasvim je moguće da će ti tekstovi izroditi nove poklonike kriminalističke literature. 

Pronađite Principe krimića na našim policama.