Oksimoron je iznimno slikovito izražajno sredstvo jer u sebi sadrži epitet. Gdje je epitet, tu je i snažna slikovitost, a gdje je slikovitost, tu je i vizualnost. Osim epiteta, oksimoron u sebi ima i jasno izražen antonim, čine ga dvije suprotne osobine koje se međusobno odbijaju, ali i privlače. Zamijenimo li poredak riječi, sadržaj će više-manje ostati jednak.

Oksimoroni kao što su mudra ludost ili luda mudrost obavezno sa sobom povlače slike, izražajne vizualizacije. Odmah zamislim bradato biće prodorna pogleda, vlasnika plamenih očiju iz kojih pršti nepovjerenje i užareni bijes, a glavno mu je oružje bespoštedna misao lišena autocenzure. Ili zamislim lokalnu ludu (ridikula), u dronjcima i masne kose, kako neočekivano izabire stranu pravde i otvoreno kazuje pred pognutom svjetinom istinu i samo istinu, ne mareći za pogubne posljedice koje bi mogle uslijediti jer je konačno laž razotkrivena.

Oksimoronsko raspoloženje

Kako izgleda, oksimoron mi je omiljeno izražajno sredstvo. Da nije, ne bih ga toliko koristio i mislio o njemu. Sklonost oksimoronima sigurno ima veze s činjenicom da sam vizualni tip osobe. Čim čujem oksimoron, odmah ga zamišljam u glavi. Velika sklonost vizualnostima nosi sa sobom kriva gledanja iz kojih mogu nastati još krivlji zaključci. Primjerice, donedavno sam bojama davao previše pažnje. Ako sam izbjegavao nositi plavu, nisam bio manje sjetan niti sam bio u većoj mjeri sretan.

U oksimoronskom sam raspoloženju kada u radijskom eteru čujem skladbu Girls In Their Summer Clothes koja se nalazi na albumu Magic (2007.) Brucea Springsteena, obujme me nasmiješena sjeta koja izaziva poletne reakcije, nagovara na pjev, lagani pokret i promišljanje, ali me ujedno obuzme i melankolija, podsjeti me na zadnje dane ljeta ili prohujala ljeta koja su obilježila ugodna sjećanja. Podjednako djeluje sastav Tindersticks i slovenski kantautor Vlado Kreslin koji je od samih početaka stalno svoj, nesklon neukusnom dodvoravanju publici. Dok slušam Kreslinove skladbe čije je stihove ispisao život, ispuni me sjetna sreća, bezopasna i blaga tugaljivost koja ne donosi sa sobom neželjene posljedice, nije da me Kreslinove skladbe utuku i uvuku u misaono crnilo iz kojega nema povratka.

Sjetna sreća

Sjetna sreća nema u sebi ubitačna svojstva poništavanja i degradacije, smiruje me i potiče na razmišljanje. Ne mogu biti ravnodušan dok čujem skladbe Nocoj igramo za vas ili Danes sem v molu. Godi mi ljubavna balada Kaj naj ti prinesem, draga, a misaona Daleč je moj rojstni kraj naročito mi odgovara kada sam na putu, ali i kada intenzivno mislim na zavičaj, miran prostor u kojemu sam odrastao i proveo dobar dio djetinjstva. Sjetnost navrati kada promišljam o životnom razdoblju u kojemu su svakodnevne brige bile blaže i rjeđe, a počinjene greške nisu se uzimale kao zlo i lakše bi se prebrisale.

Čin dužega putovanja, čiji tijek traje više dana i nije predvidljiv, također izaziva sjetnu sreću. Prije odlaska na put uslijedi postupak opraštanja, izreknu se sretne želje, da put prođe u najboljem redu, bez peripetija. Putovanje putniku istodobno pruža i gubitak i dobitak. Mora iza sebe ostaviti poznati teren, prekinuti rutinu koja mu ulijeva mir i sigurnost, ali nikada ne može pouzdano znati kakav ga blagoslov ili teret može dotaknuti tijekom kretanja, utjecati na zacrtane planove. U djetinjstvu nisam puno putovao. Relacije su pretežno bile lišene egzotičnosti, već su bile usko vezane uz bolnicu i bolesti. Put prema bolnici bio je obilježen jakim strahom da ću morati ostati u bolnici, među neznancima. Zato je povratnička relacija prema domu, nakon boravka u bolnici, bila daleko lagodnija i prožeta smirenijim mislima.

Studentski dani bili su obilježeni dužim putovanjima, no ti su odlasci bili privremeni i slabijega intenziteta. Krenuo bih u poznatom smjeru i znao da ću se za mjesec dana vratiti ili sam barem bio siguran da se imam kamo vratiti. Pri odlasku od kuće spopala bi me sjetnost, no ona bi bila kratkoga vijeka jer sam znao da idem prema poznatoj lokaciji, na prijateljski teren. Radovao sam se pokretu, krcatom željezničkom vagonu u kojemu se moglo steći novo ugodno poznanstvo. U mladenačkim godinama, kada čitav svijet izgleda dovoljno obećavajuće i vedro, godila su mi iznenađenja i neizvjesnosti. Doslovno sam živio iz dana u dan, a planovi za budućnost bili su mutni, neartikulirani.

Sretan put

Šetnja može biti mali oblik putovanja, ugodan čin kada si u miru sam sa sobom. A mirna šetnja bude ugodna i onda ako ti se netko usput pridruži. Motiv šetnje spominje se u slikovnici "Sretan put" (Mala zvona, 2020.) koju je napisala Beatrice Masini (1962.), a magično ilustrirao Gianni De Conno (1957-2017.). Njegove ilustracije izgledaju kao crtane fotografije ili oslikane razglednice, na njima dominira plavetnilo.

Beatrice Masini napisala je izrazito poetičnu i misaonu priču koja se čita polako, priču koja se ne može pročitati jednom i ostaviti postrani, jednu od onih priča kojima se nakon čitanja odmah vraćamo i možemo ju čitati unatraške, od sredine ili početka.

Naslovnica je također u plavim tonovima, izaziva blagu sjetnost uz koju se ne vežu grčevi u želucu. Čitava priča o činu putovanja pruža puninu, nema potrebe za migoljenjem ili žurbom. Je li riječ o pjesmi ili priči u stihovima? Manje je važna forma, bitno je koncentrirati se na sadržaj.

Beatrice Masini napisala je izrazito poetičnu i misaonu priču koja se čita polako, priču koja se ne može pročitati jednom i ostaviti postrani, jednu od onih priča kojima se nakon čitanja odmah vraćamo i možemo ju čitati unatraške, od sredine ili početka. Uz slikovnicu "Sretan put" čitatelj promišlja o putevima, putnicima i putovanjima. Zašto je dobro krenuti na put? Što put pruža putniku? Kada je put odista sretan, odnosno kada donosi osjećaj sreće putniku? Složena je pitanja Beatrice Masini otvorila, ali je ponudila i valjane odgovore nad kojima se valja zamisliti. Naoko jednostavne pouke čine priču "Sretan put". Tako jednostavne, a tako duboke.

Stvaralačka sjeta

Nema u ovoj slikovnici karakterizacije likova i konkretne radnje – uvoda, zapleta, vrhunca i raspleta – ali to joj nimalo ne umanjuje umjetničku vrijednost. Priču je ilustrirao Gianni De Conno prije nego je krenuo na svoj posljednji put, u nepoznato odredište. Možda baš zato u smirenom crtežu dominira plavetnilo, upečatljive nijanse boje koja simbolizira sjetu, stvara melankolično raspoloženje. Ne znam je li De Conno bio svjestan da ga uskoro neće biti među nama, da će poći na kobni put kojega se brojni groze i nastoje ga svim silama odgoditi? Pretpostavljam da je znao što ga čeka jer, iz njegovog crteža naprosto zrači netipičan smiraj, može se osjetiti neuobičajena pomirenost. Poput teksta, i crtež odiše pa se može naslutiti je li crtač tijekom rada bio uznemiren ili uravnotežen. Osjećaj sjete produktivniji je od osjećaja sreće – kada smo obuzeti srećom, manje nam padaju na pamet spisateljske aktivnosti. Tijekom sretnih dana uživamo u ugodnim trenucima i nastojimo ne misliti na njihov kraj. A kada sreći dođe kraj i zamijeni ju turobnost, tada navrati i potreba za stvaranjem.

Priču je ilustrirao Gianni De Conno prije nego je krenuo na svoj posljednji put, u nepoznato odredište. Možda baš zato u smirenom crtežu dominira plavetnilo, upečatljive nijanse boje koja simbolizira sjetu, stvara melankolično raspoloženje.

Na kraju priče nalazi se Dnevnik putovanja, kreativni zadaci za buduće putovanje, stvarno ili bar ono zamišljeno. Znači, i za one koji nerado mijenjaju uobičajenu rutinu pa iz navike putuju mentalnim trasama, slobodnom mišlju, mogu također štošta naći za sebe u ovom naslovu. Imaginarna putovanja ne poznaju uobičajene granice i procedure, kod njih nema potrebe za valjanim pasošem ili presjedanjem, sami odlučujemo kada ćemo putovanje zaustaviti, preusmjeriti i u konačnici privesti kraju. Možda će ova slikovnica nekoga nagovoriti da ustaljenu rutinu zamijeni putničkom rutom?

Dobne granice

Netko bi se mogao zapitati koliko bi godina trebao imati čitatelj da bi uživao u slikovnici "Sretan put"? Opet, ima li potrebe za dobnom granicom? Čemu ograničavanja? Tko kaže da dijete od sedam ili osam godina ne može posve pojmiti poetičnu priču o putovanjima, shvatiti što mu autori toplo poručuju? Griješe li djeca koja u desetoj godini života pročitaju roman Mali princ i slična ostvarenja? Je li rano ako čitaju alegorijske romane u toj dobi? Nije! I nema baš ničega lošega u tome ako djeca ne shvate pročitani roman u potpunosti, već tek djelomično. Dovoljno je da barem nešto korisno nauče iz priče, izvuku pokoju dobrotu koja će im ostati u sjećanju. Uvijek se naknadno mogu ponovno vratiti romanu, ponoviti čitanje za deset ili dvadeset godina i otkrivati nove značenjske slojeve koji su im prije možda promaknuli.

 Griješe li djeca koja u desetoj godini života pročitaju roman Mali princ i slična ostvarenja? Je li rano ako čitaju alegorijske romane u toj dobi? Nije! I nema baš ničega lošega u tome ako djeca ne shvate pročitani roman u potpunosti, već tek djelomično.

Tko može sa sigurnošću tvrditi kako dijete od deset godina nije u stanju shvatiti Maloga princa i da bi čitanje toga romana trebao odgoditi na nekoliko godina? Zašto podcjenjivati misaone sposobnosti djece i mladih, nadmeno zanemarivati talentirane i napredne pojedince koji dublje poimaju svijet oko sebe? Često je veoma upitno jesu li odrasli u pravu kada stvaraju dobna ograničenja jer svaki je čitatelj svijet za sebe. Kome se obraća Beatrice Masini, je li imala određenu dobnu skupinu kada je pisala priču Sretan put? Budući da je riječ o slikovnici, prvi komentar bio bi da je priča namijenjena djeci, ali taj komentar ne drži vodu. Slikovnice jesu prvenstveno namijenjene djeci koja tek ulaze u svijet književnosti, ali one su podjednako prigodne za čitatelje odrasle dobi.

"Sretan put" naizgled je tanahno djelo koje ne iziskuje puno vremena, no zapravo se čita sporo i dugo. Bez obzira na broj čitanja, ova priča naprosto ne može dosaditi. Priča je to univerzalnoga sadržaja koja ne zna za umjetne kategorizacije i grupacije, svidjet će se strastvenim putnicima kojima je pokret mio, ali i onima koji se putovanjima i promjenama ne vesele previše. Sretan put istodobno izaziva i sjetnu sreću i sretnu sjetu. Idealna je za stvaranje novih oblika oksimorona, ali i razotkrivanje pritajenih primjera tih stilskih izraza na koje najčešće ne obraćamo pažnju, a itekako nas se dotiču. Koče nas ili podupiru u htijenjima, fasciniraju ili iritiraju. Dobro je ako se slobodno vrijeme potroši na istraživanje oksimorona, svakako je bolje nego misliti na uobičajene morone. Zdravije je, za dušu ugodnije.

Jednom

Manje sjetnih, a više sretnih tonova ima slikovnica "Jednom" (Mala zvona, 2019.) koju je napisao Igor Rajki, a ilustrirao Krešimir Zimonić, ugledni animator, strip autor i ilustrator, dobro poznat starijim čitateljima časopisa Modra lasta za koji je stvarao fantastične naslovnice. Prepoznatljiv je i originalan Zimonićev likovni izraz. U slikovnici Jednom Zimonić koristi razne tehnike, od klasičnoga crteža (iz kojega je vidljiva iskusna ruka animatora i autora stripova) i kolaža pa sve do fotografija. Stilska raznolikost uklapa se u priče koje Igor Rajki naglo započinje pa ih jednako naglo zaustavlja.

U naslovu "Jednom" nema suvišnosti, a sve vrvi zahuktavanjem. Naime, Rajki pripovijeda o procesu stvaranja, svako malo nađe opravdanje zašto priču ne bi nastavio. Primjerice, priča o računu koji stiže na vrijeme previše ga podsjeća na stvarnost („Ne i ne! Odviše stvarno!“). Svjestan je Rajki ograničenja glede tema i motiva, zna o čemu bi rado htio pisati, ali ne može (intrigira ga ideja beskonačnosti koja je svima velika nepoznanica). Neke mu priče ne odgovaraju; za neke trenutno nije raspoložen ili je nedovoljno motiviran; neki su mu motivi skroz odbojni, a neke će priče možda jednom privesti kraju. Potrebno je puno snage kako bi autor svoju priču zaustavio jer, priča lako odvuče autora u nepoznatom smjeru.

Fragmenti priče

Posvuda Rajki pronalazi inspiraciju, motive o kojima bi vrijedilo pisati. Tako počinje priču o skrivenoj planeti, zelenom listu, jelki ili usisivaču, stvori ushit da bi onda prešao na drugu priču, a čitatelja primorao na razmišljanje. Rajki nudi fragmente priče, stvara početni okvir, a na čitatelju je da početnu zamisao nastavi. Čitatelj se tako pretvara u aktivnog sudionika i stvaratelja, na njemu je da ponuđene zamisli osmisli i privede ih kraju, prema vlastitom nahođenju. Rajki podsjeća na situacije u kojima priča dođe nenajavljeno i ispočetka zazvuči izvrsno, nevjerojatno obećavajuće. Međutim, kada prođu prvi dojmovi, shvatimo da smo se debelo preračunali te da priča nije dovoljno dobra.

Obje slikovnice nagovaraju na ponovno čitanje i da se priči priđe s druge strane, u svakoj je izostala standardna naracija, a nema ni jasno profiliranih likova, što ne znači da se ne možemo poistovjetiti s pričom.

Naslov "Jednom" tek je mjestimice sjetan, ima u tim kratkim pričama i duhovitih, i pomaknutih, i naoko običnih motiva koji su nam stalno nadohvat ruke, prisutni u toj mjeri da ih često ne prepoznajemo kao stvaralački materijal. Poput slikovnice "Sretan put", i "Jednom" je namijenjena svim dobnim skupinama (pa koja slikovnica nije prigodna i za odrasle?); neovisno o broju godina, shvatit će čitatelj ponuđene poante, prepoznati autorske poruke. Obje slikovnice nagovaraju na ponovno čitanje i da se priči priđe s druge strane, u svakoj je izostala standardna naracija, a nema ni jasno profiliranih likova, što ne znači da se ne možemo poistovjetiti s pričom. Zajedničke su osobine ovih slikovnica dosjetljivost i srdačnost, u njima prevladavaju nježni i pomirljivi tonovi. Riječ je o djelima što sadrže poetična razmatranja, duboke misli o kojima vrijedi potanko promišljati i koje bi valjalo proživjeti.

Zahvalni čitatelji, koji se ne groze sretne sjete i sjetne sreće, lako će prigrliti slikovnice "Sretan put" i "Jednom" kao papirnate srodnike te im se nanovo vraćati kao što se vraćamo vjernim prijateljima, korijenima i zametnutim idealima.

*Sadržaj nije dopušteno preuzimati bez pisanog dopuštenja autora.