Jer, čak i kad ne napiše maestralan roman, uspije te nekako rasplakati na kraju.

Kako?

Majstorski uvijek lagano na tankoj ivici grubosti i topline, humora i dubine, poigrava se Nada Mihelčić s tvojim unutarnjim svijetom i začas se nađeš u nekoj potpuno bezazlenoj situaciji koja ti poremeti stabilnost emocija i zamuti vid toliko da moraš pričekati trenutak kako bi nastavio s čitanjem. Istovremeno, jednim okom provjeravaš da netko od ukućana nije u tom trenu slučajno fokusiran na tebe.

A ništa na prvu ne izgleda tako. Kad ti otvori vrata, uvuče te na prevaru. Onako, sve riječ na riječ, čini ti se da čavrljate ni o čemu. Čak ti se u jednom trenu može učiniti da imaš i pametnija posla, ali ti nikad ne dođe da ustaneš, izađeš i zalupiš vratima, ili da ih, nedajbože, mirno zatvoriš za sobom. Ne, čak i kad pomisliš da gubiš vrijeme, ugodno ti je. I taman kad poželiš izvući cigaru i zapaliti (a tek ti je 15 godina i mama i tata misle da ti to ne radiš), Nada te zaustavi (zapali ona, ali tebi neće preporučiti, dapače, nabrojat će ti sve strahote posljedica koje nisi mogao ni zamisliti), skrene ti pažnju na neki detalj o kojem već dugo promislio nisi i već si unutra, duboko uvaljen i smješkaš se lukavici, opet te uspjela oduševiti.

Iskrenost. Svatko tko je jednom imao posla s Nadom Mihelčić, prepoznaje taj jezik. Ona ne zamata svoje riječi u celofan, njeni likovi govore stvarnim jezikom, i moguće je zamisliti da će se jednom naći dežurnih čistunaca, i ne samo jezičnih, koji će djecu htjeti zaštititi i od njenih romana. Dapače, teme o kojima progovara Nada Mihelčić diraju u različita osjetljiva tkiva. O, čak i vrlo osjetljiva tkiva. No, sreća je ponekad što dežurni čistunci zapravo malo čitaju pa će tako teško otkriti što bi to moglo biti sporno u romanima ove autorice. Ono što svima nama koji čitamo nije sporno, vrijednost je postojanja jedne takve osobe u književnosti za tinejdžere. Jer pisati za ovu deprivilegiranu skupinu s posebnim potrebama nit' je lako nit' popularno. Ne rastu teen pisci tek tako, ta vrsta je poprilično rijetka. I od onog što raste, malo je dobrih plodova. Na stablu Nade Mihelčić nekako svaki urod dobro rodi.

Lišeno patetike, puno oštrih izraza, britkog humora i zastajanja u trenucima kad treba mućnuti glavom o nekom potpuno zanemarenom a životno prevažnom pitanju, i ovo djelce Nade Mihelčić zaslužuje pažnju iako nije ostvarilo domet prijašnjih uspješnica. Budimo iskreni, ovaj roman nije poput Bilješki, Psa ili Brucošice, nabijen, natisnut, onakav da ti nakon čitanja treba vremena da udahneš i pustiš plućima da opet prorade, ne, Edbin nije tog kalibra. On je light verzija koja se proguta tijekom jednog jutra, između buđenja i ustajanja, u onom međuvremenu u kojem ti se iz kreveta ne da, a može ti se (ne dati).

Ali te nekako opet natjera da promisliš i da ga preporučiš, jer što je opet učinila Nada Mihelčić? Ponovno je uspjela napisati roman za tinejdžere bolje od mnogih koji to ustrajno pokušavaju. Zašto? Jer je tinejdžer u duši, jer ne treba (puno) istraživati kako bi pogodila senzibilitet, rječnik ili stil. Ali zato onu prednost koju odrasla osoba Nada Mihelčić ima jesu životno iskustvo i britak um koji joj nepogrešivo pokazuju put kroz svu onu šumu tema o kojima odrasli mladima šute. Kao da se Nada tinejdžerka ogleda oko sebe i uočava probleme o kojima nitko s njom ne želi pričati. Njezina prednost je upravo u toj moći zapažanja prešućenih tema koje strahovito utječu na razvoj mladog bića. Tema koje u formativnim godinama mogu nepovratno utjecati na stvaranje stavova. Romani Nade Mihelčić ukazuju na nevjerojatnu količinu tema o kojima se s mladima ne raspravlja. A o kojima bi se trebalo.

Edbinova je dodana vrijednost volonterstvo, aktivizam, međugeneracijska solidarnost. Ali ne ulazi glavni lik u to iz svetih pobuda. Edbin se na taj čin odlučuje s računicom – želi li osvojiti djevojku koja mu se sviđa, pristaje i na volontiranje koje mu zapravo uopće nije nešto napeto. Nešto što bi mu samome palo na pamet.

Pomislio sam kako sigurno nisam toliko lud da bih išao nekamo nešto raditi bez dobre plaće (a ni onda!), ali gledala je u mene s toliko oduševljenja da nisam imao hrabrosti odbiti. Na brzinu sam u glavi ponovio razne mogućnosti koje je spomenula pa lukavo odabrao azil za napuštene životinje. Uvijek mogu slagati kako se pokazalo da sam alergičan na životinjske dlake i povući se iz tog neplaćenog biznisa bez rizika da osim bez volonterskog posla ostanem i bez cure.

Ipak, darivanjem svoga slobodnog vremena, ponovno ne patetičnim sugeriranjem bezrezervne dobre volje već iskrenim, prirodnim tinejdžerskim trikovima, Edbin biva uvučen u dobrobit volonterstva, mijenja svoje stavove i otkriva da ga vrijeme provedeno sa starcem kojem dostavlja namirnice zapravo veseli i obogaćuje. Istaknuta važnost komunikacijskog humora (kroz usporedbu odnosa dvoje staraca – prijatelja i Edbinovih roditelja) skreće pažnju na različitosti koje nas okružuju, na potrebu bogaćenja naših odnosa odnosima koje bismo a priori odbacili, a koji nas mogu promijeniti zauvijek.

„Pa i nije mi do jela. Samo zadnji mulac može filat palačinke s pekmezom od marelica…“
„Ali ako mali voli čaj od marelica onda bu mu bolje pasalo…“
„Ne! Ak misliš palačinke ovak premazat vrhnjem i zapeći ih, onda se to radi samo z pekmezom od šljiva…“
„Ma gdi to piše?“
„To svi znaju! Pekmez od marelica je za žene. Pravi muškarci jedu pekmez od šljiva ili… med“, dodao je, razvukavši svoje izborano lice u blažen osmijeh.
„Pravi muškarci ne jedu med“, uključio sam se. „Pravi muškarci jedu žive pčele!“ 

Edbin je izvrsna tinejdžerska navlakuša i na sve ostale romane Nade Mihelčić. Brzo se čita a brzo i upoznaje stil. Nakon njega i svaki pozamašniji roman ove autorice imat će više šanse kod tinejdžera koji traže neku dobru knjigu. A koji ponekad, zbog „debljine“ knjige znaju odustati od nje.

I inače, a tako i u ovom romanu, autorica progovara kroz paletu svojih likova, ona nije jedan lik u knjizi kroz koji autor progurava svoje stavove i koji se nužno mora voljeti, koji mora biti svima simpatičan. Njeni stavovi pršte iz raznih smjerova, iz mjestimično pozitivnih i mjestimično negativnih likova, jer nema stroge podjele na crno i bijelo, svaki je lik potpuno realan, malo siv, a malo žut. Nema savršenih likova. Potpuno životni, i likovi iz ovog romana imaju svoje tople i svoje hladne strane, empatiju ali i sebičnost, nježnost i grubost. I kad su nam najdraži, dogode im se one crne strane osobnosti koje bismo odmah osudili kad je riječ o drugima, no čitajući roman, identificirajući se s likom, kad već postanemo On, moramo prihvatiti i tu ružnu stranu sebe, uvidjeti da je dio nas i da bismo je trebali mijenjati. Ili u najgoru ruku prihvatiti i nekako se nositi s njom.

I Edbin je pun mana. Nada M. voli kontrirati očekivanome, ne voli šablonsko razmišljanje. Pa kao što u Zelenom psu pratimo središnji problem iz ugla sestre glavne junakinje, tako i u ovoj knjizi Edbin nije apsolutno dražestan lik. Njegovi stavovi često su površni, njegovi komentari ponekad i glupavi, čitatelju povremeno dođe da ga malo išćuška i održi mu bukvicu. Glavni likovi vrlo su često oni uz koje se vežemo, uz koje suosjećamo, identificiramo se, stojimo uz njih nasuprot svima. Edbin nije takav lik. Nije on negativan, dobar je on dečko, no ono s čime stiže u ovaj roman kućni je odgoj prepun rupa. Iz tih šupljina proizlaze njegove krive prosudbe, njegove primitivne reakcije, njegova površnost. Iz površnosti obiteljskih odnosa izrasta površni tinejdžer. Tu autorica ulijeće s prikrivenim, u tkivo teksta fino utkanim podukama, savjetima koji nemaju pretenzija docirati, već inteligentno (onako, frendovski) skrenuti pažnju na odgojne anomalije i defekte. Zato su njeni romani često izvrstan materijal za cijelu obitelj, nakon čijeg bi čitanja trebale krenuti obiteljske rasprave o svemu i svačemu. Nada M. dotiče mnoge stvarne probleme, zatim mnoge tabu teme, ali i neke tako naizgled „nebitne“, teme koje nigdje u literaturi za djecu ili tinejdžere nećete naći. Jer se čine malima i naoko nevažnima, jer nisu neke top teme o kojima će se poduzimati rasprave, koje se nameću jer svi o njima govore. Ali one u koje ona upire prstom formativnog su karaktera, ako su krivo obrađene, mlado biće odrasta s nedostacima i ti se nedostaci s vremenom jako vide i osjete u njegovu odnosu prema ljudima, životu, problemima… U njemu kao biću koje bi trebalo biti zrelo, ali to nije. Znate takve ljude, okruženi smo njima…

Te noći dugo nisam mogao zaspati. Svi ti podaci su me zaprepastili. Eto kako pomisliš da nekoga poznaješ, a ne znaš baš ništa o njemu. To je zato što sam strašno površan. Ja se nikad ne pitam dva puta o nekoj stvari. Poslali su me k njemu volontirati, a jesam li se ikad upitao zašto mu uopće treba neka fizička pomoć kad izgleda kao rođak onih američkih grizli medvjeda? Ne, mene su poslali volontirati i ja volontiram. Ima pravo profa iz zemljopisa kad je rekla da se pita za koje ja to važne podatke čuvam ono malo skučenog prostora u mojoj glavi, tamo gdje drugima stoji mozak.

Važnost znatiželje snažno je istaknuta u jednoj drugoj Nadinoj izvrsnici, u Gimnazijalki. Tom je pričom o darovitoj tinejdžerki koja preskače razrede i iskazuje interes za mnoge sadržaje Nada Mihelčić ušla u književnost za mlade na mala vrata, a otvorila velika. I vrata i prozore. I zidne i krovne. Provjetrila sve što se dalo. Znatiželja je možda ubila mačku, ali ne i junakinju ovog romana koja kasnije nastavlja živjeti i odrasta i u Brucošici, zabadajući svoj nos u apsolutno sve aspekte društva, rušeći sve barijere, dirajući u sve moguće slojeve. Zelenim psom Nada M. srušila je ne samo barijere nego i sve rekorde popularnosti, osvojivši sve moguće književne nagrade za dječju knjigu u jednoj godini u zemlji i regiji, popevši se i na vrhove popularnosti zahtjevnih tinejdžera.

I kad piše za tinejdžere i kad piše za djecu, njen aktivizam ne miruje. Njena je osnovna misija razbuđivati umove.

Užitak je misliti uz romane ove autorice, jer čitajući njene misli oslobađamo svoje. Za razvoj uma mladih ljudi dragocjeno je sretanje s takvim štivom koje izaziva.

Potraži Edbina na našim policama: http://bit.ly/1BDxL9z