Susret sa spisateljicom Nadom Mihelčić u Skradu 29. listopada 2012.

Iščekivanje i nevjerica. Hoćemo li ići na susret? Škola u Brodu na Kupi bez struje, grijanje ne radi, pahuljice prolijeću, grane pune snijega prijeteći se nadvijaju…

Sve se to rojilo u glavama naših Biblioklubaša, toga ne više jesenjeg dana, 29. listopada 2012. u Gorskome kotaru koji se pošteno zabijelio prije vremena. Ne bi bilo prvi put da je učenicima ovoga kraja snježna mećava pomutila planove..

Za danas je, naime, bio zakazan susret s autoricom Nadom Mihelčić čije su knjige uvrštene u školsku lektiru. Neka od djela ove autorice su: Bilješke jedne gimnazijalke, Pričice i pjesmice iz daleke Afrike, Pustolovine Arna i Điđija te roman Zeleni pas koji je osvojio čak četiri prestižne književne nagrade.

Susret se usprkos bijelom pokrivaču ipak održao u Skradu, u Domu kulture s početkom u 10 sati. Na susretu su sudjelovali najbolji čitatelji Bibliokluba iz šest gorskokotarskih škola, a susret s piscem im je bio nagrada za dodatne knjige pročitane povrh obvezne školske lektire.

Na početku, iako pomalo bojažljivi, učenici su se, potaknuti vedrim duhom i humorističnim dosjetkama autorice, ubrzo oslobodili te joj počeli postavljati pitanja. 

Na pitanje što je inspirira, autorica je odgovorila da su to godine u kojima se učenici pred njom nalaze. Godine od 12 do 18 smatra najtežima u životu te je kroz svoje romane pokušala ponuditi način  djeci da ih prevladaju. Zato se njezina gimnazijalka i bavi košarkom jer joj ona pruža odmak od svakodnevice.

U romanu Zeleni pas autorica je, kako tvrdi, namjerno željela ponuditi perspektivu djevojčice koja je zbog pakla droge u koji je upala njezina sestra ostala po strani i osjeća se zanemareno s obzirom da je cijela obitelj fokusirana na problematičnu Vlatku.

Nada Mihelčić iznijela je primjer mladoga muškarca kojega poznaje, a koji je obolio od hepatitisa c, koji po cijele dane sjedi u zamračenoj sobi i vrti televizijske programe nezainteresirano puštajući život da kraj njega prolazi te joj je dijelom i on bio inspiracija za gore navedeni roman.

Istaknula je kako droga pogađa najviše osobe iz kuće narkomana jer nitko ne želi da mu se dijete druži s osobom čiji se brat ili sestra drogiraju. O toj djeci nitko ne misli jer oni su ‘’i tako normalni i već će se snaći’’. Droga uništava i njih te se  širi ’’ kao kolobari kada bacite kamen u vodu’’, zahvaćajući sve, ne štedeći nikoga.

Nastavak romana Bilješke jedne gimnazijalke autorica donosi u romanu Napokon brucošica, a taj roman je zamislila kao nešto čime će kako kaže ‘’natjerati djecu da misle’’, da ih želi potaknuti da mogu pitati sve o sexu, drogi, politici, crkvi i svim ostalim tabu temama. Prema mišljenju autorice, to bi i trebala biti svrha cjelokupnog školovanja: Natjerati djecu da misle!

Također je upozorila mlade da valja čitati sve što ih zanima od stripova preko šund literature do klasika jer će se kroz sve pročitano iskristalizirati tj. stvoriti filter koji će im omogućiti da svrstaju informacije. Čitajte sve da budete što bogatiji, kaže autorica.

Nada Mihelčić se osvrnula i na činjenicu da su mnoga djela ekranizirana, no kako ona kaže, to nije to! Kada pogledate film u glavi vam je ista slika npr. slika Petra Pana kao i milijunima djece koji su pogledali taj isti film, no kada pročitate djelo, taj Petar Pan je samo vaš i njega nosite zauvijek sa sobom kroz život.

Učenica naše škole Frana Krste Frankopana u Brodu na Kupi, Danijela Jurković, upitala je autoricu što bi ona napravila da ju je kao gimnazijalku u romanu striček Ivo pokušao silovati, bi li šutila i nosila to u sebi ili bi rekla?

Autorica je odgovorila i upozorila učenike: Nikako ne treba šutjeti! Obavezno treba reći, požaliti se, jer je kroz stričeka Ivu željela pokazati jednu latentnu opasnost, ljude koji će nas u životu probati iskoristiti.

Na upit što je kao mala željela biti kada odraste, autorica je kroz smijeh odgovorila: “Mnogo toga!”. Ispričala je kako je dva ispita prije završetka studija političkih znanosti zaključila kako želi prodavati brodograđevnu opremu i otići u Amsterdam. Željela je lutati, baviti se alpinizmom, posjetiti nove krajeve, upoznati razne ljude. Navodi kako je infantilna i još i dan danas jedino što pouzdano zna je da je istinski sretna kada piše, a biti piscem najljepše je zanimanje na svijetu.

Upozorila je djecu da svim ljudima pristupaju otvorena srca, da zanemare površinske, nebitne razlike vezane uz to ima li netko kose oči ili je crn kao ugljen. Zamolila je učenike da se ne daju strpati u uske okvire lažnog domoljublja te da nauče misliti svojom glavom! To će postići na način da čitaju sve o svim mogućim temama.

Na upit jedne učenice koji dio njezina djetinjstva joj je polazište za pisanje, autorica odgovara da ona krene od nekog lika, neke situacije pa vidi kamo će je to odvesti. Otprilike zna što želi reći, ali uvijek ima u vidu segment čitateljstva kojem se želi obratiti te prema tome prilagodi vokabular.

Kao svaki veliki čovjek koji se ne boji iznijeti svoje mišljenje, autorica se nije libila svojih stavova vezanih uz Crkvu, Vatikan, vjeronauk u školama istaknuvši kako nas vjeronauk uči dobru, ali nas uči dogme, vjerovanje a priori. Vjerovanje bez propitivanja. Ona smatra da djecu treba naučiti misliti, propitivati svijet oko sebe, odabirati uvijek odlazak u širinu i dubinu. Djeci je poručila da ostanu otvoreni jer samo će ih takav odnos prema svijetu pretvoriti u jedno divno biće.

Na upit je li bila odlična učenica, Nada Mihelčić odgovara da je bila kampanjac te na kraju vrlo dobar đak.

Kada ju je jedna učenica upitala da dobije kofer pun knjiga, koje bi naslove unutra voljela naći, spisateljica je odgovorila da bi se unutra našlo od Dostojevskog i Braće Karamazova do Jeroma D. Sallingera i njegovog Lovca u žitu.

Učenik naše škole, Željko Štimac, upitao je Nadu Mihelčić koji joj je bio najdraži predmet na što je autorica odgovorila da je to bila tjelesna kultura koja se tada zvala fizički odgoj. Uz tjelesni zavoljela je i zemljopis zahvaljujući nekonvencionalnom profesoru koji je razbarušio zemljopis predavajući ga na neobičan način, proširujući im tako vidike te da ga pamti kao čovjeka kojega je sve mogla pitati.

Poručila je učenicima kako će njihov život i školovanje ovisiti o mnogo stvari, a najviše o nastavnicima koji će im uspijeti usaditi ljubav za određeni predmet pomno ih prateći i usmjeravajući s obzirom na talente koje posjeduju. U vezi toga osvrnula se i na ružno kresanje nastavničkih plaća koji rade za mali novac trseći se da usmjere djecu te da im ukažu na to za što su nadareni.

U toplom i zanimljivom razgovoru autorica je objasnila djeci da posao koji rade moraju voljeti, jer raditi nešto što ne voliš 30, 40 godina nije posao - to je robija!

Kada su je učenici upitali što trenutno piše, Nada Mihelčić oduševljeno je uskliknula: “Igrokaz o obitelji miševa koji repaju na tavanu, baki mišici s pepeljarkama, mišu Radovanu i psu Đurici!” Kako navodi autorica, to piše za svoju dušu, a za izdavača piše roman o otuđenosti u kojem dječak neobičnog imena - Edbin pokušava naći svoje mjesto pod suncem boreći se sa snobizmom svoje majke s jedne strane i ljubavi spram neke male na trećerazrednom biciklu s druge strane.
 
 Na upit koliko joj vremena treba za jednu knjigu autorica je odgovorila da pravila nema i da nije bolji onaj pisac koji završi knjigu u šest mjeseci od onoga kojem treba godinu dana. Istaknula je da u svojim knjigama ne radi nikakve dorade, jer kad bi počela s promjenama ne bi bilo kraja. Kada je jednom preda izdavaču, knjigu više ne čita jer je nosi u sebi.

Kada su je učenici upitali kako joj se sviđa u Gorskom kotaru i je li već bila u tom kraju, Nada Mihelčić je rekla da je proplaninarila Bijele i Samarske stijene, Crni Lug s obzirom da je član alpinističkog kluba, a kao najljepši tjedan svojega života izdvojila je tjedan kada je iz Ogulina s psom išla pješke na more, spavala u šatoru i pekla kobasice.

Od stvari koje voli, Nada Mihelčić izdvojila je jazz, haiku poeziju, crnu kavu i pušenje (što baš ne valja, ali tako je - kako je!), a najviše od svega voli pisati jer kako kaže: “Kada pišeš, kao dragi Bog si - pišeš i slobodan si!”. Devedeset minuta ugodnog razgovora proletjelo je za tren, te je došlo vrijeme rastanka. Fotografija za kraj i nazad za Brod.

Susret s ovom iznimnom osobom dugo ću pamtiti. Obogaćena novim poznanstvom dok u kombiju pokraj mene promiču zimske slike dragoga mi zavičaja mislim na onu Šimićevu pjesmu:

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Ana Derenčinović