Riskirao bih svaki pokušaj da zadržim taj osjećaj, tako glase stihovi koji sjajno izražavaju lajt motiv ove knjige. Iako stihopisac iz Hladnog piva (vjerojatno) nije mislio na biblioterapiju, naslov pjesme Samo za taj osjećaj nosila je i radionica koju je Ivana Bašić, autorica prve knjige u nas na tu temu, održala na prošlogodišnjem Interliberu.

Čudan spoj rocka i biblioterapije opravdava činjenica da je biblioterapija zapravo način na koji čitatelji, posebno oni mladi, u knjigama traže svoj osjećaj. Čitajući, traže sebe u riječima drugog, pronalaze i otkrivaju se u osjećajima, mislima i životnim situacijama koje je netko drugi, nekad i negdje opisao.

Neprilagođenost klasičnoj nastavi

Riječi su moćna alatka, kako za onog koji ih piše, tako i za onoga koji ih čita. Riječi imaju moć. One prolaze čovjekovim tijelom kao vibracija i tijelo ih može osjetiti u svakom djeliću. Jednako ih osjećaju ljudi koji govore i ljudi koji ih slušaju. Snaga izgovorene ili slušane riječi može čovjeku promijeniti život, kaže autorica.

Vjera u riječi kao alat komunikacije navela ju je da se više pozabavi ovim načinom pristupa književnosti koju vidi kao medij za komunikaciju, za upoznavanje sebe i drugih i, moguće, način za određeno izlječenje čitatelja, oslobađanje od izvjesnih teškoća.

Može li knjiga doista poslužiti terapijski? U općoj najezdi priručnika samopomoći možemo biti skeptični i pitati: može li nam pristup književnosti koji se nudi doista dati iskustva i uvide koji iscjeljuju i oslobađaju? Može li snaga riječi doista čovjeku promijeniti život? Možete li se vi prisjetiti knjiga koje su (vam) to učinile?

Ovoj profesorici hrvatskog jezika s magisterijem iz književnosti gimnazijske učionice bile su tijesne. U svojoj knjizi i u osobnom kontaktu osvaja kao osoba koja knjigu doživljava svim osjetilima i poprilično duboko pa ne čudi što se njezin rad nije uklapao u uobičajenu nastavu.

Opširan program književnosti za srednje škole, prema Ivaninom mišljenju, pruža teoretski i književno-povijesno važan, ali doživljajno površan uvid u bogatstvo književnih djela pa promašuje upravo ono što gimnazijalci, mladi ljudi koji traže vlastitu osobnost i mjesto u svijetu, trebaju. Zato je, unatoč ljubavi prema radu u nastavi i druženju s mladima željnim inspirativnih nastavnika i drugačije nastave književnosti, napustila gimnaziju i osnovala Balans centar za biblioterapiju i poetsku terapiju.

Upoznajući biblioterapiju i poetsku terapiju otkrila je da se takvi pristupi podudaraju s njenim načinom rada u nastavi te da, baš kao i ona, vide književnost kao medij komunikacije, kao razgovor između pisca, čitatelja i čitateljstva.

Knjiga - most prema drugom čovjeku? 

Ukratko, biblioterapija (ili poetska terapija, termine je teško strogo odvojiti) je ciljana upotreba pisane ili govorene riječi da se izazove liječenje, razvoj ili transformacija, neka pozitivna promjena u ljudskom biću. Utjecaj riječi na čovjekove emocije i psihu opisivao je još Aristotel pišući o katarzi, svojevrsnom pročišćenju (od) emocija koje izaziva tragedija. Katarza kroz emocionalnu identifikaciju danas je važan momenat poetske terapije u medicinske svrhe.

U našoj svakodnevici ipak rijetko pomislimo da bi nas utjeha riječi ili bilo koji drugi efekt čitanja književnosti mogao izliječiti od jada, bilo emotivnih, duševnih ili tjelesnih. Biblioterapija književnost vidi kao način da se vlastiti osjećaji iskažu ili otkriju u knjizi nekog pisca, u izraženim osjećajima i mislima nekog drugog. Egzistencijalne brige, gubitak, usamljenost, strah od smrti - sve su to teme o kojima su mnogi pisali i mnogi se u njima mogu prepoznati.

Komunikacija s nekim tko je osjećao isto, prepoznavanje naših iskustava, emocija i razmišljanja u tuđim riječima i mislima na nas djeluje blagotvorno. Knjiga može poslužiti kao most prema drugom čovjeku jer nas povezuje s drugim ljudima koji imaju slične probleme, koji se osjećaju usamljenima i napuštenima, te osnažuje naš identitet u susretu sa svijetom.

Upravo u vremenima ekstremnih egzistencijalnih situacija čeznemo da pronađemo riječ ili srce drugog ljudskog bića koje nam dokazuje da nismo sami, kaže Ivana i dodaje da to biće možemo pronaći u knjigama bez obzira jesu li napisane nedavno ili davno, jer donose univerzalne ljudske dileme i čežnje, pitanja i boli. Takva komunikacija pisca i čitatelja odvija se u radionicama poetske terapije.

Široka primjenjivost biblioterapije

Razvojna poetska terapija kao način istraživanja sebe i traženje promjene u čovjeku može služiti i propitivanju obrazaca ponašanja koje nude mediji i kultura konzumiranja. Čini se da upravo tu otkrivamo prave motive Ivaninog oduševljenja biblioterapijom jer je kritičko propitivanje važno poticati upravo kod mladih s kojima je ona puno godina radila.

Važnost i vrijednost biblioterapijskog rada prepoznata je pa Balans centar održava radionice u suradnji s različitim ustanovama koje se bave mladima, a Ivana odnedavno vodi i čitateljsku grupu u knjižnici Ivana Brlić Mažuranić u Zagrebu.

Prema njenom mišljenju, upravo komunikacija temeljena na književnim djelima omogućuje razmišljanje i raspravu o različitim obrascima ponašanja, životnim situacijama i izborima. Takvom komunikacijom s drugima, ali i sa samima sobom, mladi izgrađuju svoje stavove te razvijaju vlastitu osobnost.

Na kraju, izgleda da su metode biblioterapije široko primjenjive, a Ivana Bašić ih primjenjuje u radu s ljubiteljima književnosti koji u knjigama nalaze nešto (za) sebe. Je li to taj osjećaj? Biste li vi osudili Emu Bovary ili bi li njezini životni izbori bili i vaši? Jeste li se (i vi!) pomalo prepoznali u kritičnom stavu prema svijetu odraslih mladog Holdena Caulfielda?

Izvori: Ilustracija/Naslovnica knjige Biblioterapija i poetska terapija