Oscarom nagrađen film Zelena knjiga (Green Book, Peter Farrelly, 2018.) polučio je razne reakcije kod kritike i publike – dok su jedne skupine oduševljene sadržajem filma, drugima smeta način na koji je priča ispričana, naročito upotreba brojnih klišeja, zbog čega osporavaju dobivenu nagradu i mišljenje filmske Akademije. Zelena knjiga solidna je priča o rasnim razlikama, pogubnoj diskriminaciji što je itekako bila prisutna u Americi tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća.

Film jasno pokazuje, između ostaloga, u kojoj je mjeri rasistička ideja bila prefrigana, točnije, u kojoj su mjeri rasisti bili uglađeni i vođeni dvostrukim standardima. Tamnoputi pijanist Don Shirley (1927-2013.) svirao je na skupim mjestima što su namijenjeni bijelcima, ali mu nije bilo omogućeno da sjedi među bijelcima i jede s njima za istim stolom. Godila bi im njegova glazba tijekom jela, ali bliži pristup bijelcima Shirleyju ne bi bio omogućen.

Osim što nije bio prihvaćen među bijelcima, Shirley nije bio pretjerano omiljen ni među pripadnicima vlastite rase, držao se postrani, rezervirano. Koji su razlozi Shirleyjeve distanciranosti, saznaje se postupno u filmu što je stvoren po istinitoj priči.

Zeznuto društvo

Roman Nevidljivi čovjek (Ex libris, 2019.) Ralpha Ellisona (1914-1994.) također govori o rasizmu, ali s znatno više žara predočava rasne netrpeljivosti nego što to čini film Zelena knjiga. Roman je prvotno objavljen 14. travnja 1952. godine, znači, u vrijeme kada je rasistička ideja bila mnogima prihvatljiva, nimalo odbojna i mrska. Ellison u više navrata hiperrealistički opisuje zajapureno leglo bijelih (i crnih) licemjera; ne glorificira vlastitu rasu, već prikazuje razne profile ljudi; navodi šokantne primjere ljudi koji su oskvrnuli vlastito potomstvo, opisuje pojedince koji ne vjeruju nijednome bijelcu, već bijelu rasu u globalu gledaju kao zaklete neprijatelje.

Ellison je izbjegao sentimentalnosti u svojem romanu prvijencu (drugi mu je roman objavljen posthumno). Njegov je bezimeni pripovjedač Afroamerikanac koji nije veličao vlastitu rasu niti je svisoka gledao na pripadnike drugih rasa. Prepoznao je ugodne blagodati u kojima uživa bijeli čovjek i bilo mu je u cilju da ih jednom i posjeduje.

Nedaće crne rase, izrazite ideološke podijeljenosti, naglašen mentalni metež kao posljedica postratnoga vremena i zabadala sumnjivih pobuda mogu se naći u Ellisonovom romanu.

Premda inteligentan, veoma uspješan i perspektivan tijekom studija, mladić učini kardinalnu grešku zbog koje ga izbace s fakulteta. Odluči novu sreću pronaći u New Yorku. Dobivena pisma preporuke ništa mu ne pomažu, ne snalazi se u velikom gradu što obećava bolji život pridošlicama. Nedaće se redaju jedna za drugom, a slamku spasa nudi mu Bratstvo, skupina kojoj je namjera stvoriti bolje i pravednije društvo. Mladić je iskoristio retoričke sposobnosti svjedočeći nasilnoj deložaciji crnačke obitelji i upravo bi mu rječitost mogla pomoći u ostvarenju određenih ciljeva, Bratstvo vidi u mladiću potreban potencijal…

Nedaće crne rase, izrazite ideološke podijeljenosti, naglašen mentalni metež kao posljedica postratnoga vremena i zabadala sumnjivih pobuda mogu se naći u Ellisonovom romanu koji je, premda objavljen prije više od šezdeset godina, još uvijek aktualan jer se iznova stvaraju nove podjele među ljudima različitih rasa, nacionalnosti i vjerovanja. Ellison je za svoj bio nagrađivan, ali potpora njegove rase nije bila u potpunosti pozitivna, nisu svi oduševljeno reagirali na njegovu priču.

Nepovoljnih čitateljskih komentara među Afroamerikancima (i šire) nije manjkalo jer, Ellison je sročio opću kritiku jedne društvene epohe, ne štedeći pritom nikoga, pa ni vlastitu rasu. U romanu Nevidljivi čovjek vidljive su autobiografske crte; glavni je lik poput autora studirao na sveučilištu koje je osnovao Booker T. Washington (1856-1915.). Isti se čovjek u više navrata spominje u romanu, baš kao i književnik Ralph Waldo Emerson (1803-1882.) po kojemu je Ralph Ellison zapravo i dobio ime.

Biblioteka Jazz beat

Ellisonova je rečenica u romanu Nevidljivi čovjek gusta, krcata opisima i obratima u naraciji, zahtijeva posvećenoga čitatelja. Površnim čitateljima (i već spomenutim tekstopiscima, romanopiscima i srodnim umjetnicima) Ellisonov modernistički roman neće biti po volji. Pomnim opisima detaljno se predočavaju situacije i unutarnja stanja kroz koja prolazi glavni lik.

Za prijevod romana zaslužan je Zvonimir Radeljković. Domaće izdanje romana ima preko 500 stranica i dio je biblioteke Jazz beat u koju se ubraja naslov O utjecaju jazza na djela Beat generacije i obrnuto (Ex Libris, 2017.) koji je uredio Vojo Šindolić. U romanu Nevidljivi čovjek, koji je nastao u vrijeme beat generacije (zato se i ubraja u biblioteku Jazz beat), ne vrvi sve od jazza i bluesa, no ti glazbeni žanrovi katkad se izravno spominju, a ima i slučaja kada atmosfera u radnji bude kao u kakvoj blues skladbi, teška i gusta.

O važnosti blurba na koricama knjiga (neovisno o tome je li riječ o naslovnici ili poleđini) ne mora se previše razglabati. Osnovna funkcija blurba bila bi privlačenje potencijalnoga čitatelja, no ima slučajeva kada eksplozivni blurbovi odbijaju publiku, naročito sumnjičave čitatelje koji ne padaju na svaku preporuku.

I sve je manje skromnih pojedinaca poput Ellisona koji nisu hiperproduktivni u pisanju te posjeduju istančan osjećaj za mjeru i samokritičnost.

Na poleđini romana Nevidljivi čovjek nalazi se nekoliko raznolikih citata o romanu, među njima je i autorova misao. „Ne baš posve ostvareni pokušaj značajnog romana.“ Autor se nije pretjerano pohvalno izrazio o vlastitome djelu, nije kod njega došlo do značajnog uzdizanje ega mada je imao dobrih razloga za samohvalu. Odličan je i zahtjevan roman napisao Ellison, bitno je to štivo što nije izgubilo na svježini i važnosti. Bit će zaista velika šteta ako domaća književna kritika zaobiđe Ellisonov roman.

Osim što je bio izvrstan spisatelj, i samokritičnost je kod Ellisona bila na zavidnoj razini. Nije se uzdizao u nebesa poput brojnih (domaćih i stranih) suvremenih autora koji se bez imalo premišljanja (i još manje razmišljanja) u javnosti rado prezentiraju kao vrhunski književnici premda su objavili svega jedan romančić od stotinjak stranica (što obimom i sadržajem prije podsjeća na skicu za kakvu zbirku priča). Autori tih djela, kojih ima podosta na ovom području, trebali bi se zastidjeti svojih radova nakon što bi krenuli čitati Nevidljivoga čovjeka.

Sve je više onih kojima je životna želja objaviti knjigu i tako osjetiti se posebno, bogomdano. I sve je manje skromnih pojedinaca poput Ellisona koji nisu hiperproduktivni u pisanju te posjeduju istančan osjećaj za mjeru i samokritičnost.