Dok se čitaju romani Tatjane Gromače (Bolest svijeta i Carstvo nemoći), nemoguće je ne uočiti mnoge nepravilnosti u suvremenome društvu, anomalije i amoralnosti na čiju su stalnu prisutnost ljudi naviknuli u toj mjeri da ih prihvaćaju zdravo za gotovo. Naopaka mišljenja i razmišljanja bujaju i postaju dominantna te općeprihvaćena pa zato rijetkima zasmetaju. Tako su sve brojniji oblici suvremenoga ludila s kojima se postupno mirimo tako što ih prihvaćamo ili ignoriramo jer, u protivnom bismo mogli skrenuti u neželjenome smjeru.

Kako se percepcija mentalnih bolesti intenzivno mijenjala kroz povijest (stari vijek, srednji vijek, novi vijek) u raznim civilizacijama (antička Grčka i Rim, Kina, islamska civilizacija, suvremeno doba…) uz pomoć raznolikih metoda (zatvaranje, elektrošokovi, psihoanaliza, lijekovi…), pomno i detaljno predočava se u obimnoj knjizi Ludilo u civilizaciji (Sandorf, 2018.) Andrewa Sculla (1947.) koji fenomen ludila opisuje kao „krupni i trajni poremećaji uma, intelekta i osjećaja“. (14.)

Uznemirujuću je temu Scull obradio u svojoj knjizi u kojoj iznosi povijesne činjenice, bez da koristi jeftine provokacije ili promovira svoja osobna stajališta. U manjoj mjeri Scull pojašnjava kako je ludilo prezentirano i tretirano u starome vijeku, tijekom antičkih vremena. Napominje što su Aristotel i ondašnji filozofi tvrdili o postanku ludila, spominje starozavjetne proroke za koje se u narodu vjerovalo da više sile govore i djeluju kroz njih. U manjoj je mjeri Scull pisao kako je ludilo tretirano i liječeno u srednjovjekovnoj Europi – manje se toga zna jer je malo valjanih, pouzdanih izvora podataka, za što je zaslužna slabo raširena pismenost. U srednjemu se vijeku vjerovalo da relikvije imaju moć izlječenja te da svetišta pomažu u procesu ozdravljenja.

Rađanje ludnica

Scull podrobnije piše o novom vijeku jer postoji više izvora o ludilu. Percepcija ludila i mentalnih poremećaja razlikovala se od civilizacije do civilizacije; dok su utvrđivali uzroke koji dovode do mentalnih bolesti, pojavljivala su se suprotna tumačenja. Koji su uzroci ludila te koliko je bolest ludila povezana s tijelom, nije bilo lako dokučiti. Kako je vrijeme prolazilo, tako je društvo pribjegavalo raznim oblicima liječenja. Scull pojašnjava kako je došlo do osnivanja bolnica za mentalno oboljele i kako se razvijala skrb za duševne bolesnike.

Rastao je broj državnih institucija, ali i broj privatnih ludnica što je nekima bila prilika za sigurnu zaradu, razboriti špekulanti su zahvaljujući ludilo povećavali prihode jer, mentalno oboljele osobe unosile su nemir u domove i bili su sramota za ugledne obitelji: „U tome je bila strukturna osnova novog posla s umobolnima, kako su ga Englezi u osamnaestom stoljeću sve više nazivali. Sve veći udio stanovništva bio je u položaju da izdašno plati za diskretnu pomoć, savjet i umirenje, kao i za praktično rješenje problema što ih je predstavljala prisutnost umobolnih, pa je tako nastala neformalna mreža ludnica kako bi ljudi izašli na kraj s najteže poremećenima. Ta mjesta namijenjena zatočenju pružala su obiteljima mehanizam za sklanjanje lude rodbine od indiskretnih pogleda drugih, pa tako i mjeru izolacijske zaštite od sramote i stigme koja je ugrožavala njihov društveni položaj.“ (150.)

 

Kako se razvijala civilizacija, tako se značajno mijenjao i odnos liječnika prema pacijentima; neprimjereni uvjeti smještaja bili su sve rjeđi, a pojavljivale su se i nove metode liječenja.

Kako se razvijala civilizacija, tako se značajno mijenjao i odnos liječnika prema pacijentima; neprimjereni uvjeti smještaja bili su sve rjeđi, a pojavljivale su se i nove metode liječenja koje su djelovale obećavajuće i blagonaklono. Johann Joseph Gassnor (1727-1775.) izvodio je egzorcističke obrede nad oboljelima, a bečki liječnik Franz Anton Mesmer (1734-1815.) otkrio animalni magnetizam.

Obazrivost i milosrđe prema oboljelima postalo je prisutnije, bolničko osoblje počelo se aktivnije baviti pacijentima, a za nove i humanije pristupe zalagali su se John Ferriar (1761-1815.), Thomas Bakewell (1761-1835.), William Tuke (1732-1822.) i Philippe Pinel (1745-1826.). Reformu umobolnica promicala je i Dorothea Dix (1802-1887.) koja je tvrdila da je „razumno tretirana umobolnost jednako izlječiva kao prehlada ili groznica.“ (221.). Dix se zalagala za humanije okruženje, odnosno za bolje životne uvjete umobolnika.

Pojava frenologije imala je utjecaj na razumijevanje duševnih bolesti, no brzo je izgubila na vjerodostojnosti. Govorilo se o važnosti živaca i poznavanju ustrojstva mozga. U 19. stoljeću nastaju udruženja liječnika, a tiskaju se i stručni časopisi. Scull piše o pogubljenju umobolnih ljudi koji su predstavljani kao smetnja društvu u 20. stoljeću, naročito su smetali civiliziranim barbarima koji su nastoji stvoriti narod nadljudi. Scull je opširno analizirao raširen utjecaj psihoanalize, eksperimentalne metode i opasne tretmane koji nisu pozitivno rezultirali, već su za sobom povlačili kobne posljedice, pojačavali razuzdanost i neprilagođenost umjesto da ju ublažavaju.

Navodi se činjenica kako umobolnosti ima znatno manje u primitivnim zajednicama Južne Amerike te da je ludilo prisutnije u civiliziranim društvima, gdje se živi užurbanije i stresnije pa su nesuvislosti i mahniti pričini rjeđi. Također, navode se manji oblici ludila (rastrojenost, histerija, manije, psihoze, melankolija…) te do kakvih je pomutnji u obiteljima i izvan nje dolazilo zbog mentalnih poremećaja – neki su oboljeli bili nasilni i raspušteni, izvan svake kontrole, napušteni od obitelji, prepušteni sami sebi, opasnost za sebe i zajednicu.

Legendarni Erazmo 

Spominje Scull brojna književna djela koja su tematizirala ludilo (mirakuli, pučke predaje) i u kojima je ludilo objašnjeno kao Božja kazna, posljedica grešnoga života. Ludilo je često prikazivano u dramskim djelima, na pozornicama, a lako se pronađe u brojnim poemama, bajkama i romanima (Don Quijote) gdje nije manjkalo dvorskih luda i lakrdijaša. U knjigu su uvrštena likovna djela koja prikazuju pomahnitale osobe, što će reći da je Scullova knjiga (koja broji nemalih 480 stranica) bogato ilustrirana upečatljivim fotografijama te likovnim djelima iz različitih razdoblja što prikazuju ludilo, ludnice i oboljele.

U pohvalnom tonu spominje se knjiga Pohvala ludosti Erazma Roterdamskoga koji je bio kritičan prema općeprihvaćenim ludostima, ali ujedno i kritičan prema vjerovanjima, protiv praznovjerja. Scull navodi raširene stereotipe i uvriježena mišljenja koji su se zadržali kroz povijest, piše o isključivosti i stigmatizaciji mentalno oboljelih osoba koje društvo percipira kao građane drugoga reda koje valja imati pod kontrolom te rezultatima moderne medicine.

Ukratko, Scullovo obimno djelo Ludilo u civilizaciji informativno je štivo, primjereno i suzdržano. Bez pretjerane subjektivnosti navode se propusti i postignuća u liječenju mentalnih poremećaja, prezentirane su određene (i)racionalne metode liječenja koje su se kroz povijest čovječanstva izmjenjivale, nadopunjavale ili ukidale ako bi se pokazale kao neuspješne.