Dvadeseto stoljeće može se opisati sintagmom „stoljeće globalnih užasa“, ali i kao stoljeće u kojem je nastalo mnogo tragikomičnih književnih djela u kojima autori dižu glas (a ponekad i stas!) protiv represivnih društvenih sustava. Tijekom čitanja lektirnih naslova, učenici osmih razreda pretežno budu zgroženi događajima koji su obilježili dvadeseto stoljeće – čita se Breza Slavka Kolara i gleda se Babajina ekranizacija iste priče pa se uvidi nekadašnji položaj žene na selu, čitaju se Krležine antiratne novele i Dnevnik Ane Frank, gleda se komična drama Život je lijep (Roberto Benigni, 1997.), spominje se Schindlerova lista (Steven Spielberg, 1993.). Naravno, nije da su baš svi lektirni naslovi tragični, čitaju se i duhoviti naslovi kao što je roman Sve zbog jednog dječaka Nicka Hornbyja te zbirka humorističnih pripovjedaka Kod kuće je najgore (Hena com, 2015.) Ephraima Kishona (1924-2005.).

Theodor W. Adorno ustvrdio je da nakon Auschwitza poezija nije moguća, a netko bi mogao (pri)dodati kako ni za smijeh nema razloga, no književna ostvarenja Ephraima Kishona pokazuju da čovjek ne mora izgubiti sposobnost smijanja i nasmijavanja ako je preživio užase koncentracijskih logora, a upravo njih je Kishon iskusio na vlastitoj koži.

U zbirci Kod kuće je najgore, koja s razlogom ima podnaslov obiteljske priče, Kishon opisuje tipične životne situacije živopisno – likovi su članovi njegove obitelji i on sâm, a svi redom su lukavci skloni sitnim, osobnim kalkulacijama. Koristeći konstruktivnu ironiju i sitne razdore kao obavezni motivacijski začin, Kishon o svojoj obitelji stvara dugo pamtljive humoreske što su baš prigodne za učenike koji iza sebe imaju već dovoljan broj bogatih obiteljskih anegdota što sadržajem podsjećaju na određene Kishonove priče. Zbirkom Kod kuće je najgore učenicima se predočava da Židovi imaju istančan i specifičan smisao za humor. Svaka je Kishonova priča humoreska u kojoj se opisuje suživot među ukućanima od kojih svatko ima svoje navike ili specifične osobine - kći Rehana naizgled ne može bez dude (a zapravo njome samo privlači pažnju na sebe); sin se boji skočiti u bazen pa se otac osjeća posramljeno; Saru opisuje kao „najdražu suprugu na svijetu“ mada se ni s njom ne može uvijek dogovoriti iz prve...

Usporedimo li Kishonovu obitelj sa suvremenim obiteljima, uvidjet ćemo da se koncept nije drastično promijenio – doduše, sve su brojniji krupni razdori što u disfunkcionalnim obiteljima u konačnici rezultiraju brzinskim razvodom. Ipak, Kishonove priče zbog upotrebe toplog i konstruktivnog humora odišu pozitivnošću, nenajavljeno čitatelju izmame osmijeh na lice pa sve bude lakše kada se ustvrdi da još uvijek postoje normalne obitelji što ne pokleknu pri prvom većem izazovu, već ipak nastoje nastaviti zajednički suživot unatoč tenzijama i pretrpljenim neugodnostima. U priči Vrtuljak, koja se redovno obrađuje na satu hrvatskoga jezika u osmom razredu [1]Zbirka pripovjedaka Kod kuće je najgore trenutno se nalazi na lektirnom popisu za učenike osmih razreda osnovne škole., Kishon često prikazuje svoj narod/naciju kao pretjerano šparne pojedince (motiv štednje ponavlja se u nekoliko navrata u pričama, a isti se motiv provlači kroz mnoge generalizatorske viceve o Židovima), no i tu karakternu osobinu prikazuje upotrebljavajući ironičan odmak.

Nakon Biblije, zbirka Kod kuće je najgore najčitanija knjiga u Izraelu. Premijeru je doživjela 1977. godine, a na ovim je prostorima prvi put objavljena 1982. godine. Kishon je autor brojnih knjiga i kazališnih predstava, a bavio se i filmom (dvaput je nominiran za nagradu Oscar!), no među čitateljstvom je najpoznatiji po zbirci pripovjedaka Kod kuće je najgore, baš kao što je Dostojevski najpoznatiji po naslovu Zločin i kazna, što, naravno, ne znači da je on autorovo najbolje, već najrazvikanije književno ostvarenje koje je, eto, doživjelo više izdanja i o kojem se nešto više priča u javnosti, makar u zatvorenim školskim krugovima, recimo, na satu lektire.

Zbirka Kod kuće je najgore može poslužiti kao prigodan uvod u Kishonovu bogatu bibliografiju. Mnoga su djela (o)davno prevedena na hrvatski jezik (Kishon za gurmane; Kishon za znalce; Jabuka je svemu kriva; Knjiga za porezne obveznike; Kita boli more; Priče o životinjama; Šalu na stranu; Srećković...), što će reći da se (ne)čitatelji ne mogu izvlačiti na foru tipa „jošnijeprevedeno“. Dostupna su Kishonova djela (ne)čitateljstvu, potrebno je samo malo dobre volje za posudbu ili, još bolje, kupnju knjige!