Mnogi pojedinci, koji su donekle svjesni realnosti pa žive u skladu s njom, s razlogom imaju argumentiranu averziju prema prekobrojnim američkim filmovima u kojima se prikazuju sretne ljubavi i savršene obitelji koje se uspješno nose sa svakom boljkom. Realistima više odgovaraju netipični filmovi kao što su Beginners (Mike Mills, 2010.) i Nebraska (Alexander Payne, 2013.) jer je radnja istih lišena otrcanih klišeja, usko vezana uz situacije što se običnim ljudima uistinu događaju, ali se ipak nerado iznose u javnost.

Netipična autobiografska priča čini grafički roman Fun Home (Fibra, 2015.) Alison Bechdel (1960.). Isti je naslov ujedno i biografija njezinog oca koji je na prvi pogled njezina suprotnost, a kasnije će se zapravo pokazati mnogobrojne unutarnje sličnosti. Bruce Allen Bechdel (1936-1980.), bio je nastavnik engleskog jezika i vlasnik pogrebnog zavoda koji je obitelji služio kao dodatni izvor financija. Zbog Kuće zabave Bechdelova djeca rano dolaze u dodir sa smrću, no to na njih ne djeluje traumatično, štoviše, uspijevaju se zabavljati usprkos činjenici da se u blizini nalazi nečije truplo.

Dok opisuje svoje djetinjstvo i nestandardnu ljubavnu priču svojih roditelja, autorica ne poseže za autocenzurom, već smjelo predočava netipične odnose – njezini su roditelji rezervirani u međusobnoj interakciji, u svega nekoliko trenutaka mogla se uvidjeti razmjena nježnosti između njih. Ništa bolja situacija nije ni na relaciji otac-dijete, otac Bruce svoju djecu doživljava kao besplatnu radnu snagu koja mu dobro dođe tijekom renoviranja kuće. Do veće bliskosti između oca i kćeri dolazi kasnije, kada Alison kao čitateljica uranja u kompleksnije književne vode. U kojoj su mjeri njezina braća Bruce i John bili povezani s ocem, manje se spominje. Njezina majka Helen Augusta također je prisutna, no veći naglasak na nju stavljen je u idućem grafičkom romanu Are You My Mother? (2012.). „Ako je moj otac bio Fitzgeraldov lik, mama kao da je iskoračila iz Henryja Jamesa... temperamentna američka idealistica uhvaćena u zamku degeneriranih kontinentalnih snaga.“ (70.) Alison spominje da je u jednom razdoblju imala opsesivno-kompulzivni poremećaj. Nakon što je daljnji rođak njezinih godina poginuo u prometnoj nesreći, Alison je samoj sebi postavila rokove za napuštanje rituala, u čemu je uspjela. U devetnaestoj godini Alison priznaje obitelji da je lezbijka, a nešto kasnije joj majka preko telefona priopćava da je i njezin otac održavao seksualne odnose s muškarcima, nakon čega Alison budu jasnije neke situacije iz djetinjstva. Majčino priznanje ponuka ju na detaljnu analizu očevog lika i djela, mnoge joj očeve navike budu znatno razumljivije. Svega četiri mjeseca nakon njezinog priznanja, oca pregazi kamion pa se Alison pita bi li došlo do toga da nije priznala svoju seksualnu orijentaciju. Očevu smrt doživljava kao samoubojstvo, mada je njegova smrt u lokalnim medijima okarakterizirana kao prometna nesreća. Alison kasnije uviđa zašto ju je otac primoravao na određenu garderobu i frizuru, da je vjerojatno otac kroz nju ispoljavao svoju žensku stranu: „Nismo bili samo invertiti, bili smo i inverzija jedno drugog. Dok sam pokušavala nadoknaditi ono nemuževno u njemu... on je kroz mene pokušavao izraziti svoju ženstvenost. Bio je to rat suprotnih razmjera i kao takav osuđen na trajnu eskalaciju.“ (102.)

U grafičkom romanu Fun Home prevladava ugodna blijedoplava i ponoćno plava boja, i crtež i priča natopljeni su intelektualnom melankolijom što kod čitatelja ne izaziva sjetnost, već ga potiče na promišljanje. Autorica ne smara i ne bombardira čitatelja svojim ideološkim uvjerenjima, Fun Home nije promotivne prirode, nije joj namjera provocirati i educirati, već evocirati (ne)davna sjećanja i razjasniti samoj sebi određene situacije što se direktno tiče nje i njezinoga oca, ali i ostatka obitelji. Dakle, naglasak nije stavljen na njezino izlaženje iz ormara, već na razotkrivanje kompleksne figure oca kojega su intelektualne navike i neuobičajeni smisao za estetiku automatski činile drugačijim u maloj sredini. Autorica nudi brutalno iskrenu, ali i ugodnu demitologizaciju oca, čini upravo suprotno od onoga što bi šira publika očekivala od nje – ne dodvorava se čitateljstvu i ne popravlja krhotine, već ih beskompromisno izlaže javnosti. Stvaralačke kalkulacije, ako i postoje, nisu vidljive na prvu.

Alison Bechdel prisutna je na strip sceni od 1983. godine, kada u feminističkoj tiskovini Womannews objavljuje prvu priču iz serijala Dykes To Watch Out For što je potrajao do 2008. godine. Veći komercijalni uspjeh postigla je grafičkim romanom Fun Home koji je prvotno objavljen 2006. godine, da bi već 2007. godine dobio nagradu Eisner za najbolji rad temeljen na realnosti. 2013. godine napravljen je po njemu i istoimeni mjuzikl koji je 2015. godine zaradio Tony Award. Fun Home prigodan je materijal i za cjelovečernji igrani film jer, netipična osobnost kao što je bio Bruce Allen Bechdel zaista serijetko viđa u svijetu stripa i filma. 

Na putu prema policama...