Autobiografsko štivo odiše autorovim namjerama, njegov rad zrači, iz njega se može pročitati laž i istina, razaznati podvala i naslutiti nalet iskrenosti, osjetiti na kojem je mjestu naglo zastao, zapeo, zastenjao ili zaciktao od veselja. Čitanje autora stvar je čitateljskog iskustva, a pisanje autobiografije motivirano hrabrošću ili samodopadnošću autora. Ukoliko drži do sebe, autobiograf se zapita kako razabrati gdje i kada stati u pripovijedanju, što svakako spomenuti ili izostaviti. Gdje je granica intimnosti? Kako će reagirati ukućani, rodbina, susjedstvo, kolege i ljudi uopće? Reakcija obitelji opterećivala je Craiga Thompsona (1975.) dok je stvarao grafički roman Dekice (Fibra, 2016.). Thompson je odrastao u fundamentalnoj kršćanskoj obitelji kojoj je glavna literatura i izvor znanja bila Biblija, bilo je zabranjeno sumnjati u autoritet roditelja (djelomična autocenzura vidljiva je u činjenici da sestru ne spominje nijednom riječju, dok brat Phil ima svoje stalno mjesto u priči), a još manje dovoditi u pitanje propisane vjerske dogme. Na strip sceni debitirao je 1999. godine (Good-bye, Chunky Rice)[1]2000. godine dobio je nagradu Harvey u kategoriji Best New Talent., a iste godine počeo stvarati autobiografsku priču Dekice koju je objavio 2003. godine. 2004. godine Dekice i Thompson zaradili su nagrade Eisner i Harvey u nekoliko kategorija (Best Graphic Album, Best Writer/Artist), a riječi hvale za Dekice imali su i brojni kritičari i drugi etablirani autori iz devete umjetnosti (Neil Gaiman, Alan Moore, Art Spiegelman...).

S obzirom na broj stranica (580), grafički roman Dekice komotno bi mogao nositi titulu grafičkog epa; Thompson u glavnim crtama opisuje svoje dječaštvo što je bilo prožeto vršnjačkim nasiljem i nerazumijevanjem okoline, prvu ozbiljnu mladenačku ljubav i slabljenje vjerskih spona. Već kao dijete isticao se po izgledu (duža kosa) i navikama – bio je predmet ismijavanja i tjelesnog maltretiranja lokalnih siledžija, a posjedovao je i umjetničku crtu pa izražavao misli i emocije kroz crtež, što je kod odraslih redovito izazivalo neugodno negodovanje. Ograničena u vjerskim spoznajama, vjeroučiteljica je pokudila njegove likovne potrebe, a sličnu su reakciju kasnije ispoljila i njegova druga braća po vjeri dok je došlo vrijeme za upis na fakultet.

Posve dostojanstveno i bez upotrebe neprijateljskih tonova, Thompson je progovorio o procesu odrastanja i mentalnoga sazrijevanja, dječačkim nepodopštinama koje bi rezultirale roditeljskim špotancijama i histeriziranjem, duhovnoj podvojenosti deklariranih vjernika, osobnim nedoumicama i intimnim preispitivanjima što su stvarale nepopularnu sumnju u nametnute vrijednosti. Thompson se ne prikazuje kao savršen mladić, već otvoreno progovara o neuklopljenosti u društvo, nedostatku potrebe za grupiranjem i svrštavanjem u tabor vjernika ili grunge scene; njegova nepripadnost tijekom adolescencije rezultira svjesnim izoliranjem i samoanaliziranjem. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja bio je praktični vjernik i pomno proučavao Bibliju, a poveću prisutnost kukolja primijetio tijekom boravka na vjerskom kampu, gdje je bio prisiljen zatajiti vlastitu pobožnost da ne bi postao predmet sprdnje. U kampu upoznaje druge neprilagođene pojedince koji se razmišljanjem i odijevanjem ne uklapaju u elitne skupine što žive za zemaljske užitke, a deklariraju se kao vjernici. Među neprilagođenima je i Raina, Thompsonova prva ozbiljna ljubav s kojom će moći pričati o duhovnosti. „Bilo mi je gotovo nemoguće prihvatiti da se skupina ljudi može držati istog uvjerenja, biti jedno u srcu i umu, a kamoli da se udružuju oko konstruktivnog cilja.“ (106.)

S obzirom na cjelokupni sadržaj, grafički roman Dekice zaslužuje titulu grafičkog epa jer otvara više intimnih pitanja na koja malo tko rado odgovora u javnosti. Nedokaziva nagađanja i laička pretpostavljanja o vremenu poštede, odnosno o pitanju prava na Raj; u kojem smjeru sustavna sprega može odvesti pojedinca i može li se sumnja držati pod kontrolom, tek su neka problematska pitanja koja Thompson smjelo otvara. Pokazuje zavidnu razinu hrabrosti dok progovara o socijalnom i vjerskom otpadništvu na vlastitom primjeru te ideološkoj isključivosti zajednica što se kunu u čovjekoljublje, a aktivno propagiraju mržnju prema svima onima koji ne vjeruju u iste tvrdnje. Propovijedaju o vječnom životu u kojem janje spava uz lava, a u isto vrijeme zemljom šire netrpeljivost – svi su oni uvjereni kako oni posjeduju i propovijedaju Istinu, a drugi Laž. Thompson je odbio biti dio takve zajednice i smogao dovoljno snage da krene svojim putem individualizma: „Još uvijek vjerujem u Boga; čak i u Isusov nauk, ali, ostatak kršćanstva... Biblija, crkve, dogma... samo postavljaju granice između ljudi i kultura. To negira ljepotu što smo ljudi i zanemaruje sve praznine koje bi svatko trebao ispunjavati.“ (533.)

Osim što je bez podrugljivosti i gorčine gorljivo progovorio o vlastitom nedostatku vjere, Thompson je, dotaknuvši se ljubavne priče s Rainom, otvorio i zaliječio još jednu staru ranu. Primarnu razinu Dekica čini odrastanje, sekundarnu razinu duhovnost, a treću ljubavna priča u kojoj Thompson nastupi postići balans između tijela i duha. Rascijepljen između tjelesnih potreba i usvojenih vjerskih učenja, ključno psihofizičko sazrijevanje i stabilnost postiže pomoću Raine s kojom postiže duhovnu srodnost, premda se razlikuju po temperamentu – za razliku od Thompsona, Raina je otvorenije prirode i popularna u društvu. Premda nisu svi prikazani događaji ugodni, u pripovijedanju prevladava meditativnost i lirski ugođaj. Thompson je iz cijele priče izašao kao pobjednik, postavši stabilnija i nesputanija osoba, a stvaranje Dekica imalo je u tom unutarnjem procesu sazrijevanja značajnu terapeutsku funkciju. Dekice su osobni podsjetnik na dječaštvo, mladenaštvo i sazrijevanje; one su podsjetnik na nekadašnju toplinu, simbol sigurnosti. Jedne čitatelje će Dekice podsjetiti na događaje iz djetinjstva, druge na mladenačku ljubav, treće na duhovni rast i sazrijevanje, a bit će i onih koji će se prisjetiti svega pomalo.

Pobornicima ukalupljenosti najvjerojatnije neće najbolje sjesti ovaj hvalospjev o individualnosti i osobnijem poimanju Boga jer, predstavnici vlasti ne preferiraju osobna preispitivanja, već nijemo pokoravanje i izvršavanje dužnosti. Otpadnici poput Thompsona predstavljaju opasnost za budućnost zajednica, a njihovi radovi okarakterizirani kao primjer hereze. Thompsonova priča mogla bi kod nekih potaknuti sumnju u određene vrijednosti, podsjetiti ih da bi svatko trebao imati pravo na izbor, pravo na vlastito mišljenje i pravo da bude u krivu. Također, Dekice bi mogle kod pojedinaca oblikovati sudbonosne odluke koje su u stanju sablazniti okolinu, naročito ako se živi u fundamentalnom okruženju gdje se Božja riječ shvaća doslovno[2]Fundamentalni kršćani skloni su odbacivati bližnje koji se po nečemu razlikuju, pozivajući se pritom na sljedeće Isusove riječi: “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.” (Mt 10, 34-36) .

Uz Fun Home Alison Bechdel, Dekice Craiga Thompsona zabranjene su 2006. godine u javnoj knjižnici američkoga gradića Marshall – pojedinci su smatrali da bi ti naslovi mogli pokvariti djecu. 2007. godine Dekice i Fun Home vraćeni su na police knjižnice. Cenzori bi trebali znati da upravo zabrane stvaraju kontraefekte – primjerice, poznato je da upravo izbjegavanje pitanja o spolnosti i suzdržavanje od opijata dodatno jačaju zanimanje za tim aktivnostima. Cenzori su privremenom zabranom Dekica zapravo napravili dodatnu reklamu Thompsonu i postigli suprotan učinak – znatiželjno čitateljstvo će u još većoj mjeri čitati ovo štivo nakon što je jednom stigmatizirano. Neka, ipak je riječ o čistokrvnoj i iskrenoj autobiografskoj pripovijesti o odrastanju i prerastanju umjetnih granica!