Vrline opterećuju vrle pojedince; pozitivne osobine donose im negativnu bujicu konkretnih problema, stvaraju nesnosni pritisak zbog kojega pojedini čak i puknu. Kivna i nesavršena okolina jedva dočeka da uzorni u nečemu kiksaju i, kad je prilika, pokušaju nekako doprinijeti tom procesu. U tinejdžerskim filmovima i serijama, koji su rasadište pogubnih predrasuda, uzorni pojedinci redovno su prikazani kao plašljivi čudaci i nekolegijalni perfekcionisti koji gledaju samo vlastitu korist; marljivi, uredni i pouzdani pojedinci nisu na dobrom glasu, izazivaju zavist i porugu vršnjaka, najčešće su žrtve dežurnih nasilnika koji ne podnose sebe, a nekmoli one koji su po nečemu bolji od većinskog dijela društva. U rijetkim se filmskim ostvarenjima govori u kojoj je mjeri mučno biti uzor u neuzornom okruženju, perfekcionisti su pretežno prikazani kao asocijalna bića koji su, eto, zbog svoje pretjerane odanosti osjećajima dužnosti i društvene odgovornosti, sami krivi što ih društvo odbacuje.

O sukobu karakterne savršenosti i manjkavosti govori se u dječjem romanu Konrad ili dijete iz limenke (Znanje, 2009.) austrijske književnice Christine Nöstlinger[1]Prvu dječju knjigu, Vatrena Friederika (Die feuerrote Friederika), Christine Nöstlinger objavila je 1970. godine, a dosad je napisala preko stotinu naslova za djecu, zaradivši zato brojne književne nagrade. Prva je dobitnica Nagrade Astrid Lindgren koja se dodjeljuje od 2003. godine. (1936.). u središtu priče je nekonvencionalna gospođa Berta Bartolotti, koja je čudakinja u očima okoline. Na kućnu adresu dobije limenku u kojoj se nalazi smežurano stvorenje. Stvorenje se, zahvaljujući gospođi Bartolotti koja je slijedila upute što su došle uz limenku, pretvori u osmogodišnjeg dječaka Konrada. Konrad je savršen tvornički proizvod, instant-dijete za koje bi gospođa Bartolotti trebala brinuti, što njoj predstavlja popriličan problem jer nije nimalo vična (samo)odgovornim oblicima ponašanja, a još je manje pripremljena za majčinstvo. Konradov posve neplaniran dolazak narušava kolotečinu nemarne gospođe Bartolotti koja je navikla na svoje uhodane rutine. Gospodin Egon, pedantan ljekarnik koji joj po ustaljenom dogovoru pravi društvo, odluči preuzeti na sebe ulogu Konradovog oca. Dok Konrada nije bilo, očite suprotnosti između njih nisu narušavale međusobne odnose. Međutim, otkako Konrad živi kod gospođe Bartolotti, gospodin Egon češći je posjetitelj gospođe Bartolotti, što njoj ne odgovara jer joj Egon neprestano prigovara, ne mogu se uskladiti po pitanju odgojnih i inih metoda. Njihov donedavni idilični odnos narušavaju brojni sukobi podsjećaju na uobičajene bračne razmirice, što savršenom djetetu naročito teško pada. U tvornici ga, naime, nisu pripremili za nesavršene međuljudske odnose. No Konrad je bistro dijete pa tako jednom prilikom glasno zaključi: „Ako se roditelji svađaju, krivnja je na obje strane“ (66.)

Sva sila problema snaći će Konrada i u svakodnevnoj interakciji s vršnjacima; u školi se ne uklapa jer je na satu aktivan i odgovaran, zbog čega zarađuje titulu učiteljičinog miljenika, što mu dodatno odmaže u komunikaciji s djecom; mora prilagoditi rječnik jer običava koristiti izraze odraslih i teško mu je „prosuditi što je dječje, a što neodgojeno“ (63.). Utjehu pronalazi u sedmogodišnjoj susjedi Kitti koja ima osobine što Konradu nedostaju – Kitti je snalažljiva i drska kad prilike to zahtijevaju, nije primjer uzornog djeteta. Konrada čudi zašto su neka djeca nasilna, dok Kitti ne shvaća zašto Konrad ne odgovara nasilnicima istom mjerom.

Predočeni konflikti između Konrada i nasilnih vršnjaka primjereno i nedvosmisleno pokazuju da je nasilno ponašanje uvijek konačni rezultat kućnog (ne)odgoja i nakupljenih frustracija, bez obzira je li nasilnik dijete ili odrasla osoba, iz čega se također može naslutiti kako su djeca nalik odraslima uz koje odrastaju, točnije, da su djeca kopije vlastitih roditelja. Autorica ne propagira savršenost, što je svakako dobro jer je savršenost teško dostižan teret što mnoge (u)guši, naročito u vremenima kada vodeći mediji agresivno te krajnje perfidno propagiraju i nameću imperativ savršenosti, svjesno zanemarujući činjenicu kako ono što je izvana „uj!“ iznutra može biti itekako „fuj!“. Premda je roman prvotno objavljen 1975. godine, sadržajno nije nimalo izgubio na važnosti – pažljiviji čitatelj ubrzo će se uklopiti u realističnu priču s elementima bajkovitosti što govori o vječnom sukobu ljudske različitosti i mentalne (ne)savršenosti. Dovoljno je biti povremeno savršen, tek je jedna od poruka što se neizravno nudi čitateljstvu.

U svijetu književnosti savršeni likovi nisu intrigantni, već zamorni, stoga naprosto moraju imati neki feler – tešku narav, odrješiti rječnik, razuzdanost ili nepouzdanost jer upravo svojim prepoznatljivim manama zadobivaju pažnju publike, a upravo takvi likovi čine ovaj naslov. Konrad ili dijete iz limenke jedan od onih nepredvidljivih romana koji se (pro)čitaju u dahu upravo zbog primjetne lakoće pripovijedanja i nesavršenih likova. Iako je nemarna i na lošem glasu u susjedstvu, gospođa Bartolotti ima stav koji je voljna (o)braniti pred drugima, a umije i savjetovati Konrada kojeg zbunjuje silna količina nesavršenosti na koju ga nitko nije unaprijed pripremio: „Ako uvijek misliš što rade drugi i ako uvijek činiš ono što i drugi čine, na kraju ćeš postati kao oni, pa nećeš moći podnijeti samoga sebe.“ (76.)

Živopisni likovi, nepredvidljiva radnja i nenametljive poruke glavne su prednosti ovog krajnje netipičnog romana za djecu (ali i za odrasle). Hoće li sterilni Egon i neukalupljena Berta pronaći zajednički jezik, je li moguć miran suživot suprotnosti i s kakvim će se još problemima savršeni Konrad sresti u nesavršenom okruženju, ne može se ni naslutiti jer su neočekivani obrati česta pojava u pripovjednom procesu Christine Nöstlinger.

Pronađite Konrada ili dijete iz limenke na našim policama.