Onaj tko se jednom okušao u stvaranju knjige ili kakve druge publikacije, dobro zna koliki je to posao pa cijeni svaku knjigu i trud što je uložen u njezin nastanak. Posve nezasluženo, iz razloga koji se ne mogu uvijek dokučiti razumom (jer su nerazumni), pojedini književni naslovi prođu ispod radara, rijetki ih zamijete i spomenu. Nije da su te knjige manje vrijedne, zapravo uopće nije problem u knjigama, već u onima koji pišu tekstove o knjigama.

Premda pišem o tuđim knjigama, ne smatram da sam književni kritičar. Dosad nisam napisao nijedan tekst o nečijoj knjizi u negativnom tonu, uvijek pišem samo o knjigama koje mi se svide, a njih je previše pa čak ne stignem popratiti sve naslove. Stvaram poticajne preporuke, nastojim motivirati čitatelje na određene naslove koji su mi dobro sjeli. Čemu gubiti vrijeme na pisanje o knjigama koje mi nisu bile dovoljno dobre?

Problem je što nastojim promovirati i stripove, i slikovnice te druge knjige za djecu i razne publicističke naslove, naročito one koji imaju veze s filmovima i glazbom. Zbog većeg broja interesa kaskam pa o nekim naslovima pišem sa zaostatkom. U ovom ću tekstu spomenuti dva novija i dva nešto starija književna djela koja svakako zaslužuju višekratno čitanje i riječi hvale.

Zagreb u objektivu Petra Gunjače

Rekonstrukcija prizora koje prikazuju fotografije nisu uvijek jednostavan proces; zahvaljujući vlastitom ili tuđem sjećanju možemo obnoviti trenutak u kojemu je fotografija nastala, ali ima i slučajeva kada se nitko ne može sjetiti pod kojim je okolnostima fotografija nastala. Kada gledamo stare fotografije koje smo snimili mi, preci ili neke treće (najčešće nepoznate) osobe, naročito one fotografije koje predočavaju bića i stvari što su nam srcu i umu bliske, obuzme nas sjetna ugoda ili ugodna sjeta. Odjednom nam navru davna sjećanja na čije smo postojanje zaboravili.

Knjiga Zagreb u objektivu Petra Gunjače (Mala zvona, 2019.), koju čine fotografije Petra Gunjače i tekstovi književnice Sanje Lovrenčić, podsjetit će nešto starije stanovnike Zagreba na njegov nekadašnji vanjski izgled, ali i duh vremena koji je nekoć vladao gradom. Nažalost, malotko je pisao o ovoj vrijednoj knjizi.

Petar Gunjača (1924-2017.) bio je amaterski fotograf, što će reći da nije živio od fotografije, već mu je fotografija bila hobi, slobodna aktivnost na koju je srdačno i predano trošio vrijeme. U Zagreb je došao 1939. godine, bio je stolarski naučnik i radio u tvornici pokućstva, a fotoaparat je skoro stalno imao uz sebe, bilježeći gradske prizore – građani u prolazu, gradski trgovi i parkovi, grad u različitim godišnjim dobima, novi gradski kvartovi i zgrade, stara obilježja na koja ne obraća svatko previše pažnje (stari krovovi, svjetiljke Gornjeg grada…) te zgrada Hrvatskog narodnog kazališta tek su neki od učestalih motivi koji se ponavljaju na fotografijama Petra Gunjače.

Fotografirajući Zagreb, Gunjača je zabilježio opću povijest grada, ali i osobnu povijest. Sanja Lovrenčić je sprovela istraživanje i posjetila lokacije koje je Gunjača fotografirao, tražila je razloge zašto je išao u određene dijelove grada.

Fotografirajući Zagreb, Gunjača je zabilježio opću povijest grada, ali i osobnu povijest. Sanja Lovrenčić je sprovela istraživanje i posjetila lokacije koje je Gunjača fotografirao, tražila je razloge zašto je išao u određene dijelove grada. Tekstualni dio možemo promatrati kao priču o gradu te kao priču o fotografu i fotografijama – okom književnice Sanja Lovrenčić zamjećuje detalje, a ujedno iznosi vlastita promišljanja o gradu i pita se što grad čini gradom, stvarajući lirske opise Gunjačinih radova, ali i Zagreba: „Zima je dobra za fotografiranje, ostalo je mnogo njenih tragova. Možda zato što zimsko vrijeme teče sporije od ljetnog – nema nogometa, nema poslovnih putovanja – možda zato što je u suglasju s fotoaparatom, takva crnobijela.“ (130.)

Premda nisu datirane, fotografije Petra Gunjače mogu se smjestiti u određeno vremensko razdoblje. Jedne su lokacije zadržale svoj oblik, druge su u međuvremenu neugodno ostarjele, a ima i onih koje su nestale. Njih će se sjetiti stariji stanovnici Zagreba, a fotografije Petra Gunjače bit će im pritom od velike koristi – obnovit će se sjećanja na nekadašnja igrališta, automobile, zgrade i naselja što su nicala. Petar Gunjača zabilježio je fotoaparatom obilježja Zagreba, uhvatio određene značajke i specifičnosti koje mlađim generacijama možda neće biti toliko poznate, no to nipošto ne znači da im ova knjiga neće biti interesantna i draga. Slikovite rečenice Sanja Lovrenčić daju fotografijama Petra Gunjače dodatnu dozu draži, interpretiraju i ugodno ukazuju na mnogobrojne vrijednosti koje te fotografije kriju u sebi.

Jazz scena

Izdavač Ex Libris objavio je više vrijednih glazbenih knjiga, ima više od godinu dana otkako je dostupan naslov Jazz scena (Mizantrop i Ex Libris, 2019.) koju potpisuje povjesničar Eric Hobsbawn (1917-2012.), neupitni autoritet u poznavanju jazza.

Knjiga Jazz scena prvotno je objavljena 1959. godine i do sada je doživjela mnoga izdanja pa je Hobsbawn napisao i više verzija predgovora za knjigu, a da se pritom nije ponavljao (ponavljanje je značajka onih koji nemaju puno toga za kazati, što kod Hobsbawna nije bio slučaj). U hrvatsko izdanje uvršteno je više Hobsbawnovih predgovora/uvodnika, ali i tekst urednika Karla Ilića (koji je zaslužan i za prijevod ove kvalitetne knjige). U uvodniku iz 1993. godine Hobsbawn navodi: „Započeo sam pisati o jazzu jer se urednicima i nakladnicima svidjela pomisao da jedan profesor (onomad pod pseudonimom) izvještava o takvoj neakademskoj glazbi. Ista pomisao – da u vrhovnom čuvaru britanske visoke kulture, časopisu The New Statesman, o jazz glazbi izvještava pravi doktor znanosti – svidjela se zauzvrat prvo britanskoj jazz sceni, a zatim i američkoj. Pedesete su bile idealne godine da se započne pisati o jazzu.“ (20.)

Elegantnim i stilski dotjeranim rečenicama Hobsbawn je predočio složen razvoj glazbenog žanra koji se sastoji od brojnih žanrova i kultura, a da pritom nije bio ni suhoparan niti je došlo do razmetanja znanjem.

Hobsbawn je ispočetka kolumnu o jazzu pisao pod pseudonimom, kao Francis Newton. Kasnije je kolumna pretvorena u knjigu. Hobsbawnova knjiga povijesni je prikaz razvoja žanra. Kako je bio povjesničar po struci, potreba za istraživanjem i usustavljivanjem podataka Hobsbawnu je bila u krvi, a on se pokazao kao mjerodavna osoba za taj opsežan posao. Između ostaloga, Hobsbawn pojašnjava u kakvom je položaju nekoć jazz bio u akademskoj zajednici; kako je došlo do širenja, popularizacije i komercijalizacije jazza; kako je Velika depresija utjecala na razvoj jazz i kako se jazz proširio na druge kontinente te stekao nove slušatelje, navodi kako je osobno zavolio jazz U nekoliko navrata sjetio sam se Roberta Crumba (1943.) i njegovog strip albuma Muzika (Šareni dućan, 2008.). ^[1]U nekim pričama Crumb opisuje svoju zaluđenost starom glazbom i skupljanje rijetkih ploča. i pod kojim je okolnostima jazz nastajao: „Jazz je nastao na sjecištu triju različitih europskih kulturnih tradicija: španjolske, francuske i anglosaksonske. Svaka je zasebno proizvela svojstvenu afroeuropsku glazbenu mješavinu: latinoameričku i karipsku glazbu, karipskofrancusku glazbu (kao na Martiniku) i razne oblike afroanglosaksonske glazbe, od kojih su duhovna gospel pjesma i ruralni blues, za naše potrebe, najvažniji. (71.)

Elegantnim i stilski dotjeranim rečenicama Hobsbawn je predočio složen razvoj glazbenog žanra koji se sastoji od brojnih žanrova i kultura, a da pritom nije bio ni suhoparan niti je došlo do razmetanja znanjem. Jazz scena rezultat je dugogodišnjeg slušanja i praćenja jazza, a da interes za jazz kod Hobsbawna nije jenjavao može se vidjeti po uvodnicima u kojima su uvrštena autorova nova razmatranja i svježi zaključci o glazbenom žanru koji se, baš kao i svaki drugi žanr, iz dana u dan neprestance mijenja.

Mada nije bio glazbenik, Hobsbawn je podrobno pisao o stilovima i tehnikama sviranja, ulozi i funkciji instrumenata; nije zanemario obilježja žanra i percepciju publike. Ljubitelji jazza sigurno već znaju za ovaj književni biser, no može biti da je nekome knjiga Jazz scena promaknula. Opet, ova bi briljantna knjiga mogla kod manje upućenih čitatelja izazvati iznenadan interes za pomnim slušanjem jazza te proučavanjem povijesti i značajki toga žanra.

Rudolf Steiner

Da je Rudolf Steiner (1861-1925.) bio iznadprosječna osoba izuzetnih duhovnih sposobnosti i brojnih interesa, ne moram posebno napominjati i isticati jer, riječ je o općem i dobro znanom podatku. I biografska knjiga Rudolf Steiner (Sipar, 2007.), koju je napisala Renata Bakota, također potvrđuje da je Rudolf Steiner bio iznimno talentirana i radišna osoba koja nije imala naviku mirovati i čekati da se stvari dogode same po sebi, što se najbolje vidi po broju objavljenih publikacija i održanih predavanja, realiziranih zamisli i postignuća.

Naravno, u biografskoj knjizi kronološki se opisuje životni put i djelo Rudolfa Steinera, od djetinjstva na selu, školovanja (pohađao je gimnaziju u Weiner-Neustadtu, studirao u Beču…) i življenja u Berlinu – detaljno je pojašnjeno kako su protekli dani djetinjstva i školovanja, tko je imao izrazit utjecaj na njega (Felix Kogucki, Eduard von Hartmann, Marie Lang, Rosa Mareder, Ernst Heckel…), s kim je blisko surađivao.

Emil Molt (1876-1936.), ugledni industrijalac koji je cijenio radnike i pokušavao osigurati što bolje životne uvjete za njih i njihove obitelji, podupirao je Steinera, zajedničkim su snagama utemeljili Waldorfsku školu: „Prvo Steinerovo predavanje slušao je još 1903. godine, a osobito ga je oduševio učinak Steinerovih vježbi za poboljšanje koncentracije. Kad ga je 1918. čuo kako govori o uzrocima koji stoje iza pojedinih događaja te o socijalnim potrebama, bio je duboko ganut. Stoga je zamolio Rudolfa Steinera da mu pomogne pri ostvarenju njegova davnog sna da osnuje školu za radničku djecu. Steiner je odmah pristao, ali uz četiri uvjeta: 1. da škola bude otvorena za svu djecu, a ne samo za djecu zaposlenika; 2. da treba imati jedinstveni nastavni plan za dvanaestogodišnje obrazovanje, a ne da se nakon jedanaeste godine odvajaju djeca koja će studirati od one koja će učiti zanat; 3. da u razredima budu zajedno djevojčice i dječaci; 4. da učitelji koji su preuzeli odgovornost za odgoj djece budu slobodni u poučavanju i upravljanju školom bez bilo kakve vanjske kontrole.“ (175.)

Da je Rudolf Steiner bio višeslojna i nadasve vrla osoba i daleko ispred svog vremena, zorno pokazuje ova biografska knjiga u kojoj nisu navođene beznačajne trivijalnosti, već je detaljno predočeno ono najbitnije što je obilježilo njegov dinamičan život.

Podrobno je navedeno Steinerovo djelovanje u Teozofskom društvu, kako i zašto je osnovano Antropozofsko društvo, kojim se moralnim principima vodio i s kojim se poteškoćama morao nositi (uvijek se našlo neistomišljenika); navedene su značajke Waldorfske pedagogije i biološko-dinamičke poljoprivrede za koju se zalagao i o čemu je održao poljoprivredni tečaj 1924. godine: „Već je u ono doba bilo očigledno, a to su pokazale i ondašnje statistike, da čovjek svojim postupcima uništava zemlju. Svaki je prosječni poljoprivrednik mogao izračunati da će ako se nastavi s takvom djelatnošću, za nekoliko desetljeća proizvodi biti toliko degenerirani da neće biti za ljudsku upotrebu. Ondašnji stručnjaci su priznali postojanje ovih problema, ali i svoju nemoć da ih riješe. Steiner je tom problemu prišao na svoj način postavivši ga kao kozmičko-zemaljsko pitanje. Zemlju je prikazao kao živi organizam na koji osim čovjeka utječu snage i ritmovi iz svemira. Ustvrdio je da se upravo u poljoprivredi moraju iz duha crpsti snage koje su danas sasvim nepoznate. One nisu samo važne za poboljšanje poljoprivredne djelatnosti i podizanje kakvoće poljoprivrednih proizvoda već prije svega za to da čovjek uopće može nastaviti svoj život na Zemlji. Najprije je opisao uvjete pod kojim se razvijaju najrazličitije vrste biljaka i životinja da bi potom prešao na neka od gorućih pitanja. Dao je upute kako bi se trebali reformirati dosadašnji načini gnojidbe, suzbijanja korova, štetočina i nametnika na bilju te kako se treba boriti protiv biljnih bolesti.“ (207.)

Da je Rudolf Steiner bio višeslojna i nadasve vrla osoba i daleko ispred svog vremena, zorno pokazuje ova biografska knjiga u kojoj nisu navođene beznačajne trivijalnosti, već je detaljno predočeno ono najbitnije što je obilježilo njegov dinamičan život i djelovanje prožeto reformama. Utemeljitelju antropozofije nije bio cilj stvoriti kult ličnosti, već nesebično služenje čovječanstvu – svoje je znanje pružao kako liječnicima i teolozima, tako i običnim ljudima koji su bili žedni i gladni novih unutarnjih spoznaja. Zadivljuje širok spektar interesa i zanimanja, um i svestranost znatiželjnog mislioca Steinera koji s razlogom slovi kao jedan od najvećih umova čovječanstva.

Knjiga Mirdadova

Čini mi se da je Prorok, knjiga libanonskog književnika Khalila Gibrana (1883-1931.), naslov koji sam vjerojatno najviše puta kupio i poklonio drugima. Ta me knjiga poprilično izgradila iznutra, podizala me i hrabrila u teškim situacijama, a iščitao sam ju toliko puta da su mi se određeni dijelovi na kraju usjekli u pamćenje – nikako ne mogu zaboraviti poetične misli o roditeljstvu, funkciji odjeće i prijateljstvu što gode i uhu i srcu. Gibranove misli podižu moral i potiču na aktivno promišljanje…

Nadasve misaone rečenice, koje se veoma lako predoče u glavi, uvelike čine naslov Knjiga Mirdadova (Sipar, 2008.) koju je napisao Mikhail Naimy (1889-1988.), književnik i mislilac koji poput Gibrana potječe iz Libanona. Naimy i Gibran poznavali su se i bili dobri prijatelji, štoviše, Naimy je čak napisao biografiju o Gibranu.

Poput Gibrana, Naimy je posjedovao fin osjećaj za ritmičnu i slikovitu rečenicu koja nije bila puna kiča – doduše, ukrasi jesu prisutni, ali i oni tu imaju svoju funkciju. Preneseno značenje čest je sastojak, no skrivene poruke zapravo su lako dostupne onima koji ih žele vidjeti – potrebno je samo čitati polako i pažljivo, prepustiti se čista srca, bez predrasuda i okretanja očima. Knjiga Mirdadova sačinjena je od motiva koji čine život – molitva, ljubav, smrt, šutnja, stvaranje, rječitost, spolnost, prehrana, vrijeme, gostoljubivost, Bog i sudbina tek su neke teme.

Mirdad je učitelj, na njemu je da ukazuje učenicima na postojanje krivih predodžbi kojima su ljudi vođeni i gonjeni. Mirdad razbija ukalupljenost i nagovara na radost življenja, dobrohotno ukazuje na učestale pogreške i terete što nam tište dušu: „Kažem vam, ne pobacate li svoje srebro i zlato u vodu, ono će vas povući na dno mora. Jer čovjek je opsjednut svime što posjeduje. Otpustite svoj stisak nad stvarima koje posjedujete želite li se izvući iz njihovog stiska.“ (61.)

Naimy je napisao ovu knjigu za sve ljude koji žele predano poraditi na svojoj nutrini i ne misle odustati od sebe, već su voljni maknuti se od trivijalnosti i posložiti prioritete u glavi, pronaći smisao što nam stalno izmiče, riješiti se određenih poroka te donijeti važne odluke. Pomoću naslova Knjiga Mirdadova čitatelji bi mogli izbjeći brojna zavodljiva iskušenja što stalno mame, naći novu dozu snage za veliki preokret, promišljati o vječnosti i prolaznosti te drugim oprekama što čine ljudski život. U jednom dijelu govori se o jeziku i silnoj moći koju taj organ ima u sebi: „Daleko je bolje biti bez jezika nego imati jezik čije su riječi zamke i trnje. I riječi će uvijek ranjavati i mamiti u zamku, sve dok se jezik ne pročisti svetim razumijevanjem.“ (55.) ^[2]O snazi ljudskog jezika i jakosti riječi govori se u Novom zavjetu, točnije, u Jakovljevoj poslanici: „I jezik je vatra. On postaje cio opaki svijet među našim udovima. Kalja svu našu osobu i, zapaljen od pakla, zapaljuje sav naš život. Uistinu, svakovrsne zvijeri i ptice, gmazovi i morske životinje mogu se ukrotiti – i ukroćene su od ljudskog rofa – ali jezika nitko od ljudi ne može konačno ukrotiti. On je zlo koje je poznaje mira. Pun je smrtonosnog otrova.“ (Jak 2, 6-8)

Oni koji žele pružiti otpor nazadovanju, svjesni vlastite nesavršenosti i željni napretka, ne bi trebali propustiti naslov Knjiga Mirdadova, primjer duhovne literature što služi kao okrjepa za umorne, zabrinute i zbunjene ljudske duše. Ovu knjigu valja čitati polako, u koracima, nikako ne odjednom, potrebno je pažljivo dozirati misli kako bi se one što bolje uhvatile za čitatelja, a i da ne bi došlo do zasićenja. Moja preporuka bila bi jedno poglavlje dnevno, nije dobro ni kada se pretjera u konzumiranju dubokoumnih misli. Postupno suzbijajte svoje nemire, tako ćete znatno prije doseći traženi spokoj, razriješiti stare dileme i naći nova spasonosna rješenja za sebe.

Naimy je razotkrio mnoge zablude i posjedovao veliku mudrost koju je uspio vješto prenijeti na papir te ju tako podijeliti s drugima. Godine i desetljeća prolaze, no Knjiga Mirdadova ipak ne gubi na vrijednosti, pronalazi put do novih generacija čitatelja koji isto postavljaju temeljna pitanja o smislu i postojanju. Naravno, nećete se u svemu složiti s autorom, a i ne morate. Bit će dovoljno ako vas Knjiga Mirdadova navede na pomnije preispitivanje i nagne na iskreno razmišljanje, zato je ta knjiga i napisana…