Vedrana je netom progutala prinovu Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinom ormaru (ne, niste krivo pročitali) francuskog pisca Romaina Puertolasa. U ovom kratkom, duhovito napisanom romanu pratimo putovanje Indijca koji za život zarađuje muljanjem i varanjem poštenog građanstva. On donosi odluku da u pariškoj Ikei treba kupiti krevet s čavlima, što ga dovodi u Ikeino skladište (s fotokopiranim novcem). S obzirom da je krevet dostupan tek idućeg dana, naš fakir treba prespavati u skladištu. Završi spakiran u ormaru koji putuje kamionima diljem Europe, gdje susreće veći broj živopisnih likova – mahom ilegalnih imigranata.

U ovom romanu susreće se zapadnjačka kultura i kultura ilegalnih imigranata, u čemu čak i čitatelj može uočiti vlastite predrasude, kojih možda u svakodnevnom životu nije svjestan. Vedrana bi, osim ove neočekivano duboke knjige, čitatelju preporučila i francuski film Slučajnosti (Une pour toutes, 1999.), na koji ju je ovaj roman podsjetio. Za Fakirom bi mogli posegnuti čitatelji koji traže duhovitu literaturu, ali i oni koje neće iznenaditi obrađivanje jedne ozbiljne teme na neočekivan, humorističan način.

Sandru je zaintrigirao i na čitanje naveo također novi naslov Ljubav između korica katalonskog pisca Francesca Mirallesa. Roman ju je privukao atraktivnim koricama i manjim obujmom, ali, po njenoj procjeni, oni više zavaraju čitatelja koji posegne za njime. Roman prati sedamnaestogodišnjeg Josana na ljetnim praznicima koji pronalazi dnevnik djevojke Arohe i iščitava ga neko vrijeme, tražeći u njemu tu nepoznatu djevojku, ali i sebe. Josan se poistovjećuje s njenim problemima i bavi se klasičnom tinejdžerskom introspekcijom, zbog čega se knjiga na mahove doima kao da ju je pisao psiholog s namjerom pomaganja tinejdžerima u teškim životnim fazama.

Knjiga nudi neočekivan preokret i dosta simbolike u tekstu (počevši od imena “Aroha”, igre riječi između maorskog izraza za “ljubav”, japanskog za “volim te” i španjolskog za “sada”). Roman bi se mogao preporučiti mladima koji se mogu poistovjetiti s njegovim glavnim junakom, ali i njihovim roditeljima.

Ljiljana je, na preporuku, pročitala roman engleskog autora Juliana Barnesa, Osjećaj kraja. Njenim riječima, ovdje se radi o “dobrom autoru u kratkom romanu u kojem se zapravo ne zna o čemu se radi”. Roman preispituje tematiku modernog, od sebe i društva otuđenog mladog društva, prateći grupu prijatelja koje ne povezuje ništa osim činjenice da su se našli na istom mjestu u isto vrijeme. Izgubljenost suvremene generacije u romanu ocrtana je kroz oči pripovjedača, mladića koji je zaokupljen vlastitom važnosti i koji se nađe u ljubavnom trokutu u kojem gubi djevojku zbog pridošlice u društvu. Problem nastaje u trenutku kad junak svoju nesreću izbacuje na papir, te u pismu piše okrutne stvari o toj djevojci, što dovodi do strašnih posljedica koje on u nastavku romana pokušava ispraviti.

Barnesov roman čita se kao moderna proza koja, usprkos kratkoći teksta, zbog teškog stila i raskidanog pripovijedanja traži oveću koncentraciju (u prijevodu, ne čitati dok razmišljate o tome što ćete sutra kuhati). Riječ je o ozbiljnoj knjizi za sladokusce kojoj, njenim kvalitetama usprkos, ipak nešto nedostaje – toplina, sadržaj ili smisao, na čitatelju je da sam otkrije.

Ja sam se pridružila Ružičinoj procjeni od nekoliko mjeseci ranije i najtoplije preporučila zbirku priča domaće autorice Zrinke Pavlić, pod naslovom Imaš vatre. U ovoj konceptualnoj zbirci, u kojoj je svaka riječ na mjestu, meni dosad nepoznata autorica pokazala je majstorsko vladanje rečenicom, zahtjevnom formom kratke priče, tematikom nekoliko žanrova i pisanjem koje ne podcjenjuje čitatelja. Preporučila bih je svakome, iako možda ne još u tinejdžerskoj dobi, jer raspon sadržaja kojima se Pavlić bavi u tekstovima obuhvaća i zlostavljanje, dugovječnost te, autorici najdraže, neprekidno odvikavanje od nikotina.