Šetao sam s dvojicom prijatelja. A onda je zašlo sunce. Nebo je odjednom postalo krvavo crveno i ja osjetih dašak sjete, bolnu prazninu ispod srca. Zastao sam, naslonio se na ogradu, smrtno umoran. Iznad plavo-crnog fjorda i grada nadvili su se plameni jezici. Moji su prijatelji produžili dalje, a ja sam ostao drhtati od tjeskobe. I osjetih kako se kroz prirodu prolama nečuven krik.

U plimi biografija koje se danas redaju po policama knjižara i koje su, većinom, na jedan te isti način pisane o nekoj poznatoj ličnosti, pravocrtno prepričavajući njezin život - a tu su većinom da izmuzu novac od ljudi koji ne raspoznaju listove toaletnog papira od stranica dobre knjige - ovakvo jedno izdanje je podjednako originalno, koliko i odraz strasti i posvećenosti norveškog crtača Steffena Kvernelanda.

U ovom stripu on je, što je zornije mogao, stotinjak godina kasnije pokušao ne samo dočarati život jednog od najvećih predstavnika, i pionira ekspresionizma, norveškog slikara Edvarda Muncha, nego još jednom za nas (ili barem nekima od nas) slikovito oživjeti svijet na prijelazu u 20. stoljeće; vrijeme u kojem su se rađale ideje, propitkivala su se, udaljavala i nerijetko odbacivala tradicionalna učenja kako bi se otvorila vrata novim svjetonazorima i apstrakcijama čiji je umjetnički izražaj, nerijetko, izazivao kontroverze, oštre kritike pa čak i porugu.

Munch je bio jedan od mnogih umjetnika koji su se našli u ovom nezavidnom položaju, ali njegova priča nam je ispripovijedana u domišljatom, artistički nezaboravnom i nadasve inspirativnom duhu kakav i priliči čovjeku kakav je on bio.

Ovo također nije jedna od onih pitomih, akademskih biografija koje će čitatelju dosađivati s detaljnim seciranjem Munchovog umjetničkog stvaralaštva, iako se kroz strip upoznajemo s njegovim djelima (i događajima koji su doveli do njihovog stvaranja). Prije svega, ovo je psihološka studija Munchove persone. Ovdje vas čeka mnogo bančenja, opscenih radnji te urnebesno-manijakalno-borbenih delirium tremens uzleta u krčmi "Kod crnog praščića" (mada ni šira okolica nije ostala pošteđena).

Ovakvi, nerijetko komični isječci iz života Muncha i njegove družine, prikazani su samo kako bi u potpunosti obuhvatili slikarevu personu, i to ponajprije njegovu buntovnu, deliričnu, gnjevnu, arogantnu stranu osobnosti, a istodobno su artistički - nerijetko u karikaturalnom tonu - i potpuno usklađeni s istom.

Primjerice, evo jedne Kvernelandove hipoteze o nastanku najpoznatije Munchove slike „Krik“: „27. kolovoza 1883. eruptira je gigantski vulkan na otoku Krakatoa i izbljuva je goleme oblake pune pepela. Bila je to najveća vulkanska erupcija ikad zabilježena. Eksplozija se mogla čuti sve do Australije.

Oblaci pepela stigli su sve do Europe i Norveške: učinili su zalaske sunca skroz crvenima. Ljudi su pucali na psihu i urlali prema krvavom nebu i nadolazećem Sudnjem danu. Ovi boemi bili su skroz osjetljivi i cilo su vrime pričali o tjeskobi i živcima. Istodobno su cilo vrime lokali ko zviri. Dakle, sigurno su bili kronično mamurni. I zato je normalno da je hipersenzibilni Munch puka ko kokica kad je ugleda jarko crveno nebo!“

S druge se pak strane nalazi Munch koji je bio melankoličan, otuđen, depresivan te opsjednut prolaznošću i Smrću čija ga sjena pratila od rođenja. Ovdje izlaze na vidjelo njegovi strahovi, njegova tuga, tjeskoba i opsesije, ali i romantična narav sanjara kojeg se podjednako plašio koliko mu se i prepuštao u samoći svojih dana. Opijanja su često bila Munchov pokušaj da odagna misli i osjećaje koji su podjednako proširivali granice njegovog stvaralaštva, koliko su ga progonili, otuđivali i produbljivali ponore njegovih sjećanja.

Kad tome, uz preranu smrt članova obitelji, dodamo i njegovo boležljivo djetinjstvo, u podosta segmenata njegova me priča podsjetila i na Edgara Allana Poea - pisca i pjesnika čiji imaginarij je također bio pun uznemirujućih, patničkih i bolnih vizija koje su ga često vodile prema rubu ponora. A jedini način da ih, iako nakratko, i Munch i Poe potisnu, bilo je stvarajući umjetnost koja će nadživjeti njihove strahove, a naposljetku i njih same.

Ali svejedno osjećam da moram imati tu životnu tjeskobu - ona mi je potrebna - ne bih htio biti bez nje. U razdobljima bez te životne tjeskobe osjećao sam se poput broda što plovi na prejakom vjetru, bez da me itko pita kamo idem? Gdje ću se nasukati?

Naposljetku, Munch je bio mnogo toga, ali upravo u njegovoj nepredvidljivosti, nepomirenosti i različitosti, tom konstantnom opiranju uvriježenim i nametnutim svjetonazorima, leži njegov umjetnički genij.

Kao jedini nedostatak Kvernelandovom uratku moglo bi se navesti to da prebrzo završava. Velik dio stripa, bez nekog zacrtanog kronološkog reda, prikazuje prvu polovicu Munchova života, izmjenjujući autorovo odrastanje i artistički vrhunac, dok su poznije godine njegovog stvaralaštva, pa i života općenito, poprilično zapostavljene; starijeg ga vidimo jedino u povremenoj ulozi pripovjedača te, pred sam kraj, na nekoliko stranica koje opisuju njegovu doživotnu posvećenost umjetnosti kao jedinom smislu postojanja. Gotovo cijelo vrijeme čitamo o mladom Munchu, da bismo pred kraj preskočili nekoliko desetljeća njegovog života i bili prebačeni u dane koji su prethodili njegovoj smrti.

Je li razlog tome nedostatak provjerenih izvora iz kasnijeg Munchovog života, s obzirom na samotnjački život kojem se ovaj tada prepustio više nego ikad? Ili je Kverneland namjerno - iz poštovanja prema umjetniku za kojeg očito gaji duboku naklonost - izbjegavao spomenuti kasniju fazu Munchova života, osobito hospitalizaciju zbog akutne tjeskobe koja je, u kombinaciji s nezdravim životom, učinila da Munch podlegne kroničnoj depresiji, intenzivnim halucinacijama i nađe se, kako je i sam priznao, na rubu ponora kojeg se toliko dugo pribojavao?

Iako, po završetku liječenja, često je navođeno da je Munch prestao s neredima i opijanjima u javnosti, a njegovi radovi postali su optimističniji i predstavili ga javnosti u sasvim novom, vedrijem izdanju.

Bilo je i mnogo glasina o njegovoj ratnoj opredijeljenosti, ali, kao što je maloprije spomenuto, ono što pridonosi posebnosti ove biografije - osim što je osmišljena u formi stripa - jest i to da ništa nije izmišljeno, odnosno sve je preuzeto iz dostupnih, vjerodostojnih izvora, bilo da se radi o samom Munchu ili nekome od njegovih prijatelja, mentora, rodbine, poznanika...

Također, u prigodnim trenucima, osim Munchovih slika Kverneland je u priču ubacio sebe i svog prijatelja Larsa Fiskea, i to u raspoloženju koje je pogodovalo Munchovoj biografiji.

Drugim riječima, često su cugali sveušesnajst i nalikovali zvijerima a la Charles Bukowski. Ubačene su i fotografije stvarnih mjesta iz kojih je Munch crpio inspiraciju, tako da na kraju sve nalikuje na svjedočanstva u kojima se isprepliću sadašnjost i prošlost, a mi osjećamo svu živost Munchove mašte koja je običnim prizorima svakodnevice, ljudima i mjestima, pridavala značaj, dubinu, tajnovitost i svrhovitost koja je bezvremenska koliko i nesvakidašnja i podsjeća nas da se ispod naličja svega - svijeta i života koji često uzimamo zdravo za gotovo - nalaze mnogi slojevi koji skrivaju više nego što smo učeni primjećivati...

Podsjeća nas da se najveća umjetnost koju možemo stvoriti nalazi u nama.

Grafičku novelu Munch potražite na našim policama.