Nedugo za njim stigne i tajanstveni stranac Anderer, čiji dolazak probudi sumnjičavost i nepovjerenje seljana. Progonjeni užasima rata i preplašeni da će Anderer razotkriti zastrašujuću tajnu koju seljani skrivaju, oni ga zvjerski ubijaju i zaduže Brodecka da napiše izvještaj o zločinu, istovremeno budno motreći svaki njegov korak...

Svatko od nas u sebi nosi sjećanja koja se, s vremenom, mogu pretvoriti u sićušne tumore, čudovišta koja hranimo svojom rezignacijom, malodušjem te svim onim obmanama i lažima koje nam pomažu zaboraviti da smo i mi samo ljudi... A ljudi griješe, nerijetko i više nego sami sebi mogu oprostiti. Čudovišnost i izopačenost koji se skrivaju u nama možda i imaju znanstvene, medicinske termine kojima se liječnici (psihijatri) danas toliko samopouzdano razmeću, ali stvarnog, ili barem dugotrajnog lijeka nema...

Ljudi su izopačeniji od najgorih divljih zvijeri. Počine najgore kao od šale, a onda nisu u stanju živjeti s istinom svojih djela! Ali sjećanja, ona koja su sakrili na samo dno, na sigurno - ta sjećanja ne lažu.

Ono što je dio nas, prije ili poslije uvijek se vrati, najčešće poput utvara koje nas progone u snovima i, ponekad, budu izvučene na svjetlo dana nečijim slučajnim (nespretnim) odabirom riječi, stihovima pročitane pjesme, scenom iz filma, fotografijom, slikom... Naučeni smo bojati se nepoznatog, ali, možda prije svega, velika većina ljudi naučena je zaboraviti, uvjeriti sebe da je užas koji su prošli bio tek noćna mora koja će s vremenom izblijediti...

Osim ako netko tu moru ne dozove natrag u život.

To je, otprilike, sažetak "Brodeckovog izvještaja", rađenog po istoimenom romanu Philippea Claudela. Crtež i scenarij djelo su Manua Larceneta, punim imenom Emmanuel Larcenet, ljubiteljima stripa najpoznatiji po "Blastu", "Svagdanjoj borbi", "Povratku zemlji" i mnogim drugim naslovima koji su također objavljeni od strane nakladničke kuće Fibra.

Radnja „Brodeckovog izvještaja“ smještena je u zabitom selu čiji žitelji žive, ili barem pokušavaju nastaviti živjeti, u sjeni ratnih užasa koji nisu zaobišli ni njihove domove. Svatko je u tom ratu ostavio dio sebe, a tajna koju seljani dijele nepovratno je oduzela dio njihove ljudskosti. Okove okupatora zamijenili su ropstvom kojeg se nikada neće osloboditi, provalijom iz čijeg se ponora nikada neće uzdići... Progonom duše.

Glavni protagonist priče, nadzornik Brodeck, koji je nekoliko godina proveo u koncentracijskom logoru, bio je jedna od žrtava kukavičluka seljana. Žrtvovali su ga jer se, kao i još jedan drugi seljak - Simon Frippman - nije rodio u selu te je u njihovim očima oduvijek bio i ostao stranac. Vođa okupatora - koje je Larcenet odlično prikazao kao čudovišta, nezemaljsko utjelovljenje bolesti koja pokorava, ubija i izopačuje sve čega se dotakne - takve ljude nazvao je bagrom, prema znanstvenom proučavanju leptira iz porodice "Rex flammae", koji prihvaćaju i toleriraju leptire drugih vrsta kad je sve u redu, a žrtvuju ih kad dođe opasnost. Nije bila pošteđena ni Brodeckova žena, koja je jedina u selu smogla hrabrosti suprotstaviti se okupatorima i zato je bila kažnjena, dok su seljaci kukavički ostali stajati sa strane, a neki od njih čak i sudjelovali u tom monstruoznom činu.

Što se pak tiče Anderera, stranca kojeg su seljani prozvali "Onaj Drugi", za njega će svatko pronaći svoju interpretaciju, i mislim da je odličan potez Larceneta (Claudela) da njegovu pojavu ostavi obavijenom velom misterija. Za mene on predstavlja ogledalo duše, odraz s kojim se seljani nisu mogli nositi, i taj odraz trebalo je uništiti... On je, osim Brodeckove žene, zapravo bio jedini hrabar u selu kukavica, a ujedno i hodajući podsjetnik na sve što su ti ljudi htjeli zaboraviti. Bio je drugačiji i za neuke, još uvijek prestrašene seljane, opasan. Njegove slike bile su portreti užasa koji će ih zauvijek progoniti, odraz njihove čudovišne strane koja će još jednom razderati tijesnu masku ljudskosti i eksplodirati nasiljem.

S obzirom na to da se radi o adaptaciji romana, Larcenet je priču veoma dobro scenaristički prilagodio stripovskom mediju koji mu u ovom slučaju ide i pod ruku, upravo zbog njegovog maestralnog crteža. Uz odmjeren pripovjedački pristup - zbog kojeg strip ni u jednom trenutku nije zagušen tekstom, a u prikladnim trenucima prepušteno je crtežu da preuzme ulogu pripovjedača - surove životne priče su dočarane u svoj svojoj jezi, okrutnosti, izolaciji, nepovjerljivosti i beznađu, istovremeno prepune poruka koje se mogu primijeniti i na današnji svijet. Crno-bijeli crtež također je pun pogodak; turobnom i ponekad morbidnom ozračju ovakvog stripa boje nikako ne bi odgovarale jer ovaj strip je kao "mračna noć duše", rekao bi James O'Barr.

Uglavnom, zasigurno jedan od stripova na koje bi trebalo svrnuti pozornost i koji su vrijedni rasprave. Što se pak tiče Claudelovog romana, trebalo bi ipak dati malu prednost Claudelu. Otprilike bi se ovdje mogla povući paralela između knjige i filma. Stripovska interpretacija je itekako vizualno primamljiva i scenaristički uspjela, ali ljubitelji kvalitetnih romana trebali bi krenuti redom, jer Brodeck je ipak Claudelovo čedo ;)

„Uvijek sam imao poteškoća kad sam želio govoriti i izreći svoje najdublje misli. Radije pišem. Tako mi se čini da riječi postaju vrlo odmjerene, da mi dolaze jesti iz ruke poput malih ptica, da od njih radim gotovo sve što hoću, dok mi pri pokušaju da ih govorom povežem one bježe.
 Imam osjećaj da nisam stvoren za svoj život. Želim reći da moj život sa svih strana prelazi preko rubova, da nije skrojen za čovjeka kao što sam ja, da se puni s previše stvari, s previše događaja, s previše bijede, s previše pukotina. Možda je to moja greška? Možda sam ja taj koji ne zna biti čovjek? Koji ne zna uzeti i ostaviti, probrati. Ili je to možda greška vremena u kojem živim, koje je poput golemog lijevka u koji se slijeva suvišak dana, sve ono što se reže, guli, razbija i odvaja. Gdjekad osjećam da će mi glava eksplodirati, poput tempirane bombe.
 Često je upravo to ono najstrašnije: biti sam, neke to može odvesti do neobičnih razmišljanja, do podmuklih i iskrivljenih gubilišta.
 'Čovjek je životinja koja uvijek počinje ispočetka.' Ali što to neprestano počinje ispočetka? Svoje pogreške ili gradnju svojih krhkih vješala koja ga gdjekad uspijevaju podići na dva prsta do neba?
 Tako je čudan ljudski život. Jednom kad u njega upadnemo, često se pitamo što tu radimo. Možda se zbog toga neki, koji nisu tako lukavi kao drugi, zadovoljavaju time da samo malo gurnu vrata, da bace pogled, a kada vide što je iza njih, dobiju želju da ih što prije zatvore.
 Možda oni imaju pravo.
 Smrt nikada nije teška. Ona ne traži ni junake ni robove. Ona jede što joj daju.“

~ Phillipe Claudel

Potražite strip Brodeckov izvještaj na našim policama.