Emil i Juliette znaju se oduvijek, a u „braku“ su još od svoje šeste godine. Proveli su cijeli život zajedno i za sreću im nije potreban nitko osim njih dvoje samih. Svojoj kući daju osobnost nazivaju je Kuća i čini se kako njihovo planu da uživaju u samoći usred pitoresknog kraja ništa ne stoji na putu. Čak ni prvi susjed. No kad prvi susjed, šutljivi liječnik Bernardin jednog popodneva točno u 16:00 zakuca na njihova vrata, jasno vam je kako je prvi korak kojim će ova šutljiva grdosija prijeći prag novih susjeda, zapravo početak putovanja u kaos.

Dan za danom, točno u 16:00 Bernardin lupa na vrata, ulazi u Kuću, spušta se u naslonjač i tamo šutke sjedi do 18:00 kad konačno završava svoj posjet nakon čega bez riječi odlazi. Ritual u kojem susjed Bernardin svakodnevno u 16:00 dolazi na njihova vrata, gleda ih ispod oka, šuti i na svako pitanje odgovara s „Da“ ili „Ne“, Emila i Juliette dovodi do ludila. U bračni par se uvlači nemir u kojem kreće preispitivanje odluka o tome kako se postaviti prema ovoj šizofrenoj situaciji, no što god njih dvoje smislili ne daje rezultata, pa razrješenje ove priče neumitno vodi u propast.

Kako i sam naslov sugerira, Amélie Nothomb piše modernu priču s uvrnutim zapletom koju bazira na povijesnom sukobu između slavnog rimskog govornika i konzula Marka Tulija Cicerona i senatora Lucija Sergija Katiline.

Otkrivši Katalininu zavjeru i njegov pokušaj prevrata kojom je ovaj senator želio srušiti Rimsku Republiku i uspostaviti diktaturu, Ciceron je postao meta Katalininih ubojica, no izbjegavši atentat slavni govornik već sljedećeg dana saziva Senat gdje započinje svoj govor protiv Katiline poznatom rečenicom „Dokle ćeš, Katilino, zlorabiti strpljivost našu?“, a tijekom govora uzviknuo je i svoju poznatu misao „O tempora o mores!“, koja se i danas često čuje kad se osuđuju loši običaji nekog vremena.

Amélie Nothomb transponira poznatu povijesnu govorničku optužnicu gdje likove Cicerona i Katiline zamjenjuje Emilom i Bernardinom, no sasvim je legitimno ako se tijekom čitanja zapitate nije li riječ o istom liku gdje je jedan od njih tek sjena ovog drugog, možda ne baš posve mu nalik, no svakako neodvojiv i konstantan.

Cijeli roman Protiv Katiline prožet je ironijom i crnim humorom, a zavidna je sposobnost spisateljice da običnu popodnevnu čajanku pretvori u govorničku arenu u kojoj vladaju domišljate doskočice koje u jednom trenutku, kao da odjednom u rukama držite punokrvni triler, prijete postati smrtno opasne.

Napeto, stiliziranih rečenica, prožeto humorom i majstorski napisano, sve što za početak ljeta želim od knjige.