Kako hororu nisam sklon, knjigu sam zaobilazio sve dok je od autorice nisam dobio na poklon. I dalje vjerujući kako je riječ o hororu, ogradio sam se i rekao da ću je čitati jedino ako me otpočetka povuče. Tako je i bilo. Odmah sam se bez problema zakačio na atmosferu, jednako kao i na priču.

Da konačno demistificiram i onima koji dvoje oko toga čitati Durginu kuću ili ne kažem osnovni fakt... usprkos vizualima koji po webu prate ovaj roman i mirišu na Kinga, ova knjiga nema veze s hororom. No kako je to kod ljudi nesklonih tom žanru i dalje ne čini vrijednom čitanja, evo nekoliko ohrabrujućih i poticajnih očiglednosti.

Durgina kuća je sjajno napisan psihološki triler. Da je riječ o stranoj autorici kojoj je dostupno veće tržište, sposoban agent i dobra reklama, ne bi bila tretirana ništa manje nego li je Gillian Flynn i njezina uspješnica Oštri predmeti.

Daleko od toga da ne bih mogao naći mjesta za poboljšanja, no ona se ponajviše tiču stila, a stil se ne sugerira, stil je dio osobnosti i pečat rukopisa, kao što bi se dalo promisliti i o odluci da se glavne junakinje imenuje univerzalnijim i običnijim imenima s kojima bi se više čitatelja lakše identificiralo.

No ostaje činjenica da je Durgina kuća nimalo predvidljiv roman (a od čega boluje većina žanrovske proze) te da je Jelena Hrvoj odlično profilirala likove, složila sjajnu strukturu i dobro razradila zaplet te briljirala s efektnim svršetkom.

Zato palac gore svima koji razmišljaju o tome vrijedi li ovaj roman vremena. Jasno da vrijedi... i više od toga.