Svakodnevni odlasci na nastavu za Suzanu i njezine kolege predstavlja pravo mučenje, a frustracija je pojačana strahom od gubitka posla. Zbog toga Suzana trpi iživljavanje svoje ravnateljice, a nezadovoljstvo utapa povremenim bježanjem u prošlost.

U tim bjegovima Suzana "posjećuje" dalmatinski otok na kojemu je prije dvadeset godina sa suprugom Antom provela ljeto kod njegove rodbine. Dok se Ante svakodnevno zabavljao s društvom, trudna Suzana je dane provodila s otočkim "ženama u crnom", udovicama koje su svemu i svakome nalazile zamjerku, a njoj "purgerici" pogotovo. No usprkos osjećaju odbačenosti, Suzana pronalazi društvo u mladom Borisu, otočkom mladiću koji je tek završio srednju školu.

Jedina ljetna zanimacija rodbine jest čuvanje soba u staroj Didinoj kući, a za koje se svi nadaju da će ih jednog dana naslijediti.

Koloplet zavisti, zloće i pohlepe isprepletene s mediteranskom poetikom presijeca naizgled bezazlena pukotina na zidu kuće koja cijelo vrijeme polako, ali sigurno raste, nagoviještajući razarajući rasplet. No iako pukotina metaforički najavljuje i rascjep među likovima, u sadašnjosti se reflektivno događa isto, no s potpuno drugačijim ishodom. Suzana konačno prelama sve svoje nakupljene frustracije i odabire drugačiji, bolji život, a u sjajnoj završnici spoznaje i prihvaća kako čak i negativni likovi imaju svoje pukotine kroz koje proviruje ljudskost.

Sobe su roman koji sjajno, uz pametno doziranu ironiju, tematizira međuljudske odnose i ljudsku potrebu za slobodom.

Čitajući ga, zateći ćete sebe kako pokušavate racionalizirati glad za bliskošću, zavoljet ćete sve Ksenijine sobe, one stare, neprozračene, kao i nove, renovirane koje dočekuju i ugošćuju ljude koji nam u životu znače sve.