Julijana Matanović je jednom prilikom kazala kako ponekad nema hrabrosti naglas izreći svoje misli, pa ih jednostavno stavi u usta svom književnom liku. Mislim da se svi koji pišu susreću s time samo što je Julijana imala hrabrosti to i priznati.

Bekim Sejranović u ovoj knjizi odlazi daleko preko te linije hrabrosti i (ne)ugode, prosipa svoj život po stranicama kao nešto beznačajno, nešto što mu više nikad neće zatrebati, nešto što je odradio i od toga više nema koristi.

A baš je suprotno, malo je toga Bekim od svoje muke odradio i baš se u romanu Tvoj sin Huckleberry Finn jasno vidjelo kako će se Bekim na svoje traume vraćati i bez ustručavanja ih opet dijeli s čitateljima, kao da je naumio od svog života načiniti reality show ili umjetnički performans. Šteta što ga je sudbina spriječila u tome.

Rijetko iskrena knjiga.