Čovjek je stvoren s ključnom greškom: ništa ga ne može pokrenuti osim suprotnosti. Tako kada stremi prema prisutnosti, dobiva odsutnost: što se više približava sebi drugačijem, to ga više čini sebi sličnijim. Zbog te čovjekove greške, on postoji između dva zamaha klatna koje se nikad ne može umiriti. I taman kad mu se čini da zna smjer svoga kretanja, taj zamah ga odvede na suprotnu stranu. I antropologa i ljubavnika privlači stranost. On prema njoj krene iskrenog srca, gleda je, prevodi, preuzima – on na kraju stane i shvati da je usred praznine.

Hakirana Kiti roman je koji je definitivno ostavio utiska u mojoj čitalačkoj pokretnoj jedinici - da ostanemo u SF-tonu knjige. Nažalost, Hakirana Kiti ujedno je i roman kojemu je nužno potrebna čvršća urednička ruka da spisateljičine, mahom genijalne misli vještije obuzda i okupi.

Više od romana radi se o osobnoj antropološkoj studiji, možda i preteškoj za iščitavanje nekome tko nije barem približno upoznat s temama kojima se suvremena antropologija i kulturalni studiji bave, a to su (ne)mogućnost uranjanja u predmet proučavanja, problem oprečnosti na relaciji proučavatelj–proučavani, odnosno vječno traženje odgovora na pitanje je li moguće biti i sudionikom i opažateljem kulture u kojoj sudjelujemo.

Možemo li ljubiti i tu istu ljubav kulturološki raščlaniti i znanstveno opisati? Upravo je to okosnica romana, trvenje između raščlambe osjećaja i osjećaja samih, antropologije i ljubavi, dosega antropologa i ljubavnika sadržanih u jednoj te istoj osobi...

Naša potreba da uvijek znamo što nešto znači i zašto se događa ubija proces kroz koji nam se svijet otkriva.

Andrea Pisac i sama je antropologinja i spisateljica, žena fragmentiranih uvida, mudrosti i nadasve znanja. Njezin stil pisanja ozbiljan je i vrlo osoban, a kroz njezine duhovne uspone i padove, njezinu utisnu sposobnost prenošenja smušenih emocija, na trenutke imamo dojam da spisateljicu zaista i poznajemo.

Roman, odnosno studijski dnevnik sa znanstveno-fantastičnim elementima, vrvi izjavama o naravi ljubavi i života, a mogućnost iznalaženja citata gotovo je neograničena.

Upravo znanstveno-fantastični elementi su ono što, meni osobno, u ovom romanu predstavlja najveći izazov. Kitina razmišljanja, dnevnički zapisi, ljubavne i profesionalne teškoće u nedefiniranoj budućnosti hakira grupa prilično nesuvuslih hakera koje Kiti na svojevrstan način inspirira.

Ne mogu dokučiti bi li roman bolje funkcionirao bez tog dijela ili ne. Mogu reći samo da me riječ Hakirana u naslovu definitivno privukla čitanju, jer bez tog predznaka vjerojatno se ne bih primila čitanja novije hrvatske proze, kojoj inače nisam sklona.

Možda bi iz Hakirane Kiti bilo zapravo moguće razlučiti dva odlična zaokružena romana, a možda ta raspršenost, neurednost i težina misli i jest ono što paradoksalno drži priču.

Miran ili nadrkan; sretan ili nesretan, antropolog u svakom od svojih raspoloženja drugačije doživljava I reagira na svijet. U tom pogledu on nije ništa bolji ili gori od sentimentalne žene ili nesigurnog muškarca čija sreća ovisi o ponašanju druge osobe. Antropolog je naposljetku samo čovjek, koliko god se većinu vremena trudio da to ne bude.

Možemo ići i dalje, nagađajući da je Andrea Pisac, upavši u petlju (ne)mogućnosti antropološkog čitanja sebe, proizvela u spisateljskom svemogućem svemiru izvanjskog promatrača vlastite nutrine u obliku hakera iz budućnosti, no je li to zaista bilo nužno? Nismo li mi, njezina čitalačka publika, upravo taj nedostajući kotačić? Nije li tim spisateljskim izlaganjem antropologinja već potvrdila svoje jastvo, izložila dubinu svoje dileme?

Pronađite Hakiranu Kiti na našim policama http://bit.ly/114sf5P