U pisanoj riječi počela sam uživati slušajući bajke Charlesa Perraulta od kojih su mi najdraže bile, a i dan danas ostaju - Modrobradi, Zlatousta, Princeza na zrnu graška, Kraljević čuperak, a vrlo sam rado slušala i Bremenske svirače. Mačak u čizmama bio mi je pak, iz još uvijek neobjašnjivih razloga, potpuno nepodnošljiv...

 Bajke mi je najviše čitao tata i to iz klasičnih izdanja ilustriranih od velikih ruskih majstora, a te su magične ilustracije imale istu važnost kao i sama priča, utiskujući u maštu nevjerojatne scenarije. Još nisam znala čitati, ali već je tada započela moja fascinacija knjigama, kao i zanimanje za umjetnost i estetiku, mitove i kulture. Nastavila se neograničenim nizom brojeva popularnog stripa “Topolino” (Mickey Mouse) kojeg su roditelji redovito kupovali za starijeg brata, a ja sam ih naslijeđivala, pa zatim i u osnovnoj školi ilustriranim izdanjima literature o drevnim kulturama, mitovima i legendama.

 Prve knjige koje sam pročitala nisu Šegrt Hlapić ili Vlak u snijegu već Brucknerova Sadako hoće živjeti i Waitapu Jože Horvata. Prilično teške i filozofske teme kojima se navedeni naslovi bave, urezale su mi se u svijest kao niti jedna druga pisana riječ nakon toga...

 Priznajem, bila sam i ostala jako nesavjesna što se tiče čitanja školskih lektira. Naime, i u srednjoj školi čitala sam najviše fantastiku - G.G. Kaya, Tolkiena, Susannu Clarcke, G.R.R. Martina, Ceciliu Dart Thornton, Lois McMaster Bujold, ali javilo se i zanimanje za ozbiljne autore poput Kundere i Rushdiea, koji su mi i dan danas među najdražim autorima.

 U to sam vrijeme počela zaista gutati knjige - od umjetnosti, filozofije, ezoterike i sociologije pa sve do romana i stripova. Granice nije bilo. Džeparac sam trošila najvećim dijelom u knjižarama, a bila sam primorana i zapeti za engleski jezik jer su knjige na engleskom bile daleko jeftinije od prijevoda i brže dostupne. Očekivano, odjednom sam sa dvojke iz engleskog prešla na čistu peticu - moć motivacije...

 Moji tadašnji opskrbljivači ostaju za mene čarobnim mjestima - minijaturna knjižara Algoritam u Puli i tada novootvorena, moderna knjižnica čijim sam hodnicima nestajala na sate, više puta zakasnivši na prigradski autobus čije su linije vozile samo četiri puta dnevno. Tada su moji roditelji bili (pretpostavljam) primorani po prvi puta koristiti rečenicu na koju niti jedan roditelj niti ne pomišlja, a to je:

- Ostavi se malo tih knjiga!

 Završivši srednju školu, upisala sam u tom zanosu i kulturalne studije, a čitanje i iščitavanje postali su mi strukom. Police moje privatne biblioteke počele su se urušavati pod teretom knjiga, a gomila istih ubrzo je zamijenila noćni ormarić kao komad namještaja. Studentska sobica bila je pretrpana skriptama i knjigama svakojakog porijekla, u čemu sam neizmjerno uživala osim kada se trebalo krajem akademske godine seliti i ponovno useljavati.

U vrijeme fakulteta otkrila sam i koliko volim poeziju i počela promišljeno graditi privatnu tematsku zbirku - Parun i Paljetak, Pessoa i Szymborska, Ungaretti i Montale, samo neki od najzastupljenijih autora.

 Uz sve alternativne klubove u to doba u Rijeci, bila sam jedna od onih koji su znali i za sve antikvarijate, knjižare i knjižnice u gradu. Eto, nekako predvidljivo nakon svega izrečenog u ovoj maloj čitalačkoj kronologiji, sada ponovno studiram i to - knjižničarstvo. ;) Treba tu silnu gomilu držati pod kontrolom.