Nije nam jasno zašto bi itko ovog ukuhanog ponedjeljnog jutra svoje dragocjeno vrijeme, umjesto na kavu i rashladne sustave iz kućne radinosti, trošio na listanje virtualnih stranica Magazina GKR, ali čini se da to postaje sve uobičajenije, diljem knjiških domova Lijepe naše. Stoga, kako vas zbog takve sitnice kao što je godišnji odmor ne bismo zakinuli za novu Stranicu, za vas smo pripremili još jednu poslasticu iz knjižničarskog raspona stvari koje vam vjerojatno ne bi pale na pamet.

Mnogo je, naime, toga što nam ne pada na pamet. Gdje smo ostavili ključeve nakon otvaranja odjela, ovog jutra. Da knjige treba otkvačiti s "obrade" u ZaKiju prije nego što se pošalju u opticaj. Kad smo ono posljednji put zalili cvijeće. (Ispričajte me, moram skočiti na sekundu iza do kolegičine tegle... riješeno.) Jesmo li zapisali broj korisnika na nekom redovitom knjižničnom programu. U koju smo točno mikrozbirku prošli put smjestili određenu slikovnicu. (Je li to dovoljno primjera, ako vam kažem da su se dogodili u rasponu od dan-dva, gorepotpisanoj knjižničarki?)

Postoji, također, i dobar raspon stvari koje nećemo nikada zaboraviti, od kojih neke čak možemo iskoristiti u poslu. Recimo, onu knjigu koju smo čitali prije deset godina, a koja točno odgovara korisniku koji sad stoji pred nama, sa zvjezdicama u očima, žedan dobrog ljetnog štiva. Jeste li znali da u kući imamo nekoliko kolegica poznatih po tome što su do prije godinu-dvije još uvijek nosile gotovo potpun presjek kataloga svog odjela u pamćenju? (Ako vam se to ne čini kao kvaliteta vrijedna divljenja, prošećite jednom među policama kojeg većeg odjela ili ogranka – s posebnim osvrtom na stručnu literaturu – i ponovo razmislite o tome, na sekundu ili devet, nije važno.)

Sjećamo se, recimo, koje je godine izašla posljednja knjiga određene biblioteke, ili prva knjiga nekog nakladnika. Možda ne bismo zaradili za marendu na kakvom televizijskom kvizu, ali ima i to svojih prednosti, kad vam dođu korisnici zaljubljenici u povijesne detalje ili, u zadnje vrijeme, studenti knjižničarstva. Možemo nabrojati, barem u dobre dane, pet nasumičnih naslovnica nekog ilustratora. Znamo i više autorskih pseudonima nego što smo ikada htjeli doznati (kolegice iz obrade pobrinu se za to, svaka čast). Znamo mnogo, mnogo detalja iz mnogo knjiga, neovisno o tome (živ-živ!) što nam čitanje na pultu ne spada u radno vrijeme.

Ali, ne znamo gdje smo jutros ostavili ključeve. Jer je niti sekundu nakon otključavanja ušetao prvi korisnik (mnogi, ruku na srce, pokušaju ući i ranije), jer je dvije sekunde nakon toga knjižnica bila krcata robne razmjene (Joyceica za Garwoodicu, ili Zagorka za Conan Doylea, nije važno), jer telefon nije prestao zvoniti dobrih pola sata prije nego što smo uopće otključali, jer za petnaest minuta imamo najavljenu grupu studenata koji istražuju još jednu opskurnu temu s popisa najomiljenijih opskurnih detalja njihovih fakultetskih profesora.

Oprostit ćete nam, stoga, što ponekad zaboravimo cijelu hrpu knjiga onako usput, na nekoj od polica, jer smo upravo krenuli složiti ih, ali ste nam se baš tada obratili i mi smo u trenu promijenili smjer. Oprostit ćete nam i red koji tu i tamo nastane pred pultom, dok istovremeno razdužujemo i zadužujemo preko tri iskaznice iz iste obitelji (matematika nam nije strana – ljeti je to petnaest knjiga!) te prenosimo informaciju o ljetnom radnom vremenu korisniku na jednom telefonu, dok onaj na drugoj liniji čeka da mu produžimo rok posudbe na njegovih x knjiga još "samo tri dana", dok se ne vrati s godišnjeg.

Godišnji. I na njega smo zaboravili. Iskreno, teško da nas to više može iznenaditi.