Što je uopće zimski san (ako niste medvjed ili tekunica)?

Knjižničarski zimski san može se svakojako definirati. Možda je to ono vrijeme u kalendarskoj pauzi između trajanja programa (i mi pratimo praznike, iako se po našem radnom vremenu to možda ne bi reklo), kad organizatori istih jedva dolaze k sebi. Može to biti ono doba kad liježete po mraku, jedete po mraku, kavu (ako ste te sreće) ispijate po mraku, vraćate se kući po mraku – i, povrh svega, radite u mraku. Nakon nekoliko takvih tjedana, sve što vidite, čak i kad ste potpuno budni, jest – no, da. I onda polako shvatite da se sve oko vas počinje buditi. Ljudi oko vas dižu pogled s knjige, otvaraju oči, nosom počinju oprezno provirivati iz kapa i šalova, a kad ono – proljeće. Ili, skoro proljeće. Još nas, prije toplijeg vremena, sve odreda čekaju...

Dekice i čajevi

Zimski san svakako je i ono doba godine kad se skoro srušite u odjelu, shvatite da ste sav sitniš za kavu potrošili na maramice, skupite hrabrosti da posjetite svoju ambulantu opće prakse i, jednom za promjenu, doktor se složi s vama – nema druge nego doma. Neki od nas za dekicama i čajevima posežu i na radnom mjestu (potrudili smo se da se dekice kolorom uklapaju u radnu odjeću GKR-a, a da čajevi budu fino mirisni i na sigurnom od knjiga), ali za sve ostale – tu je HZZO. Izlazak iz zimskog sna tako može značiti i dugoočekivani povratak s bolovanja, uz nadu – vašu i našu – da se neće tako skoro ponoviti.

Zašto je knjižničarski zimski san opasniji od čitateljskog?

Čitatelji u zimskom snu čitaju laganice, rjeđe dolaze u knjižnicu (bez brige, ni mi nismo ljubitelji bure, šalju knjige za povrat po svim mogućim i nemogućim članovima obitelji (po prijateljima s posla i susjedima, također) i nešto se češće knjižničarima jadaju na svoje boljetice nego po toplom i lijepom vremenu. No, knjižničarski zimski san ponekad zna prerasti u epidemiju već spomenute knjižničarskeboljetice (pričali smo o frnjenju), koja ima potencijalno zloćudne posljedice na knjižnicu. Tu je i apsolutno nerađenje ničeg osim apsolutnog minimuma (nije slučajno duplo), što je pojava koja zna postići nevjerojatne razmjere, kako u knjižnicama, tako i drugdje. Onog trena kad se uhvati u još jednom provjeravanju mejla između dvije posudbe, u još jednom guglanju toga koliko često treba zalijevati božićnu zvijezdu, knjižničaru ne preostaje ništa drugo nego jasno i glasno priznati – i ja spavam zimskim snom. Sreća naša, on nikad ne može trajati predugo...

Što knjižničar uopće može napraviti kako bi se izvukao iz zimskog sna?

Ove godine riječko područje postavlja svojevrsne rekorde u temperaturnim minusima, a jaka bura odavno nam je stari drug, tako da nimalo ne čudi što nam je baš sada došlo pod prste da se zamislimo o zimskom snu. S obzirom na opseg čovječanstva koji se naselio u klimatskom pojasu koji uključuje i bijele zime, ne čudi ni činjenica da je internet prepun savjeta za borbu protiv zimske učmalosti (iz sjećanja nas doziva davno pročitani tekst How to beat the winter blahs). Proučivši dostupne podatke i pregrmivši još jednu zimu u najdražem nam bunkeru, zaključili smo samo jedno – apsolutno ništa (treća sreća!). Možemo, možda, iduće godine biti spremniji na dolazak zime, prisjetiti se što nas čeka, ne zabrinjavati se kad zapnemo u beskonačnom ciklusu knjižničarenja u sezonskom mraku i svaki sunčani dan iskoristiti do maksimuma, neovisno o buri, makar rijetku popodnevnu kavicu ispijali buljeći u predaleko sunce kroz čvrsto zatvorene prozore. Možemo planirati neke sljedeće knjižnične akcije, dati si više vremena za zadatke kojima se inače ne stignemo posvetiti, ili pročitati čitavog Larga Wincha (ionako je prekratak).

Također, dok čekamo na proljeće (dugi su dani do proljeća), uvijek nam preostaje stari čitateljski trik – posegnuti za knjigama s ljetnom, tropskom ili afričkom tematikom. Na kraju krajeva, za kratkih nekoliko mjeseci žalit ćemo za hladnoćom, dok nas budu opsjedale muhe i mušice i manjak svježeg zraka… živi bili pa vidjeli!

Fotografije: theodysseyonline