U trećoj godini Stranice 33 (je l’ joj sretna ili nesretna treća, još moramo procijeniti) imali smo toliko rupa u objavljivanju da ste već skoro mogli pomisliti da smo odustali od tipkanja. No, iznenadili biste se - a i mi ćemo se iznenaditi, jednom kad nas ponovno krene! Svašta nosi ta sudbinska, treća godina. Čitati ili pisati, pitanje je sad (ili pisati o čitanju?). Pa, da se nas pita, odgovor bi bio - pripovijedati…

U struci koja se bavi ne samo pisanom nego i tiskanom riječi, kao da dosljedno uspijevamo zanemariti druge pripovjedne oblike ljudskog izražavanja - strip (osim na webu), slikovnice (osim kod zagriženih ljubitelja!) i ilustrirane knjige općenito, ali i priče koje se prenose usmenom predajom…

Stoga ne iznenađuje činjenica da smo, kad nas je put naveo u daleke sjeverne krajeve (na otok zvučnog imena Skye) i kad smo se susreli s pravim, živim primjerkom profesionalnog pripovjedača priča, ostali potpuno zatečeni. Ta, i mi se bavimo riječima - svojima, tuđima, gluhim telefonom prenesenima… imamo to u malom prstu, izlazimo ukućanima na uši, beskrajno strpljivi čekamo dok se preko ramena čita novo remek-djelo u nastanku. No, sav spisateljski trud veličanstveno pada u vodu u trenutku kad padnete u ruke pravome pripovjedaču.

Izmišljali oni na licu mjesta ili ponavljali stoljećima poznati narativ, pripovjedači vladaju riječima na način gotovo potpuno stran nama nižim smrtnicima koji se hobistički bavimo tekstom. Nije tu samo stvar u publici - koja se nalazi pred pripovjedačem, za razliku od udaljenog knjiškog čitatelja na drugoj strani zemlje - ni u neuhvatljivosti trenutka u kojem priča nastaje, živi i nestaje u ništavilu i slabo upamćenim odlomcima.

Tajna –i moć pripovijedanja -možda se skrivaju u tome da osjećaj nikada nije isti; čitati nikada nije isto kao slušati, imali vi tri, trinaest ili trideset godina. Ništa ne može pripremiti na taj trenutak, na propadanje naglavačke u zečju rupu i buđenje nekoliko minuta ili sat vremena kasnije, ošamućeni, pred nekim sasvim novim, nepoznatim krajolikom. Gdje smo bili? Što se dogodilo? Kakva je to magija mašte kojom nas pripovjedači zatrave i zarobe i natjeraju da zaboravite na stvarni svijet, na stvarni tok vremena, na stvarnost koja više nije toliko opipljiva kakvom nam se u svakodnevnom životu čini?

Također, za razliku od knjige (i filma, serije, kratke priče, pjesme...), jednom kad priča završi, to je to. Nema povratka, nema ponovnog kušanja radnje. Priča se nikada neće ponoviti na isti način, jer ni pripovjedač ni slušatelj nikada više neće biti isti. Rečenica otisnuta na papiru, ili ispisana na ekranu, to je fiksno. To je čvrsto. To će tako izgledati i sutra, i iduće godine, i za trideset godina, čak i ako se čitatelj promijenio.

Usmeno ispričana priča ...nikada više neće biti prenesena na točno isti način. 

Postavlja se pitanje - kakav je status pripovijedanja u knjižnicama? U ovom hramu pisane riječi, dok se gubimo među policama i prolazima punima priča, pripovjedaka, romana, serijala i stripova, zašto bismo uopće pomišljali na usmeno pripovijedanje? U knjižnicama je taj dio posla već obavljen - napisan, prerađen, dotjeran, otisnut, preveden, ukoričen, ilustriran… što nam drugo preostaje nego uzeti knjigu u ruke i pročitati priču koja se u njoj nalazi?

Nama knjižničarima, dalekim nasljednicima prvih arhivara i sakupljača priča plemena i naroda koji su sačuvali vještine usmene predaje, svakodnevni je zadatak prilično drukčiji od pripovjedačeva. Ali opet, dok preporučujemo knjigu korisniku, i mi pletemo priču - ili se, barem, trudimo. Sve se gleda, sve se broji - hoćemo li se nasmiješiti kad pričamo o nekoj knjizi koja nas se posebno dojmila? Hoće li nam ton glasa zaći u dublje registre, kao da prenosimo neku tajnu, kad iz mraka i prašine kakve preniske police izvučemo odavno zaboravljeni naslov? Kad trebamo preporučiti knjigu koju su izdavač i ilustrator naslovnice ozbiljno zakinuli, kad se zanesemo, kad je na sudu naša riječ protiv reklame na knjizi koja joj zapravo ne ide na korist… Što je tu pripovjedač, a što knjižničar?

Stoga, u prisutnosti pripovjedača, jedino što nam preostaje jest zatvoriti oči, slušati i – pamtiti. Jednom ćemo već i sami moći upotrijebiti nešto od onoga što smo čuli, nešto od onoga što smo doživjeli, pa makar i kad govorimo o povijesnom ljubiću smještenom u prikladno odabrano škotsko visočje.

P7260089_s_1

A kad se ponovno zaželimo priče, jedino što možemo jest ustati sa stolice, ugasiti računalo, odšetati iz svakodnevice i potražiti nekoga da nam ispripovijeda neku novu priču, negdje u magli, negdje u šumi, negdje na dalekom otoku.Ili, možda, već u našoj knjižnici?

P7270291_s_1

Fotografije: Mojca Brenko-Puzak