Sjećate li se… kako je život izgledao kad se sve vrtjelo oko vašeg najdražeg plišanca ili plišanke? Svatko od nas imao je nekoga koga je baš posebno volio, bili oni čupavi i mekani ili krpeni i vrlo, vrlo izlizani. Nismo se odvajali od njih, roditelji su nas jedva odvajali od njih, a danas, godinama kasnije, još uvijek znamo točno gdje su, čak i ako čame u nekom kutku, ormaru ili se njima igra neki mlađi član naše obitelji.

Mrvicu je manje poznata činjenica da i knjižnice imaju svoje plišance! No, do njih ne dolazimo uvijek putem rođendanskih poklona ili tako da svog osnivača (knjižnični ekvivalent roditelja) vučemo za rukav kad svog novog krpenog prijatelja vidimo u izlogu - već, nažalost, kad ih netko zaboravi u knjižnici.

U Dječjem odjelu Stribor tako je kod nas već dugo u gostima najslađi plišani psić kojeg ste ikad vidjeli – a ako sumnjate, dovedite idući put sa sobom nekog (puno) mlađeg, pa ćemo vidjeti što će oni reći. Psić kojeg smo nazvali Flekica ili Švrćo (ne možemo se odlučiti ni mi, ni on – ni na jedno se ime ne odaziva!), dugi se niz mjeseci druži s knjižničarima u onim tihim minutama između gužvi i na prvi zvuk otvaranja vrata knjižnice veselim lajanjem pozdravlja s pulta svakog sljedećeg mladog čitatelja koji pored njega protrči širom otvorenih ruku, u potrazi za pričama i slikovnicama.

No, tijekom ovog veselog ljeta, koje je sad već za nama, primijetili smo da ponekad, pogotovo rano izjutra, iz psićeva kutka na pultu zna dolaziti jedva čujan tihi cvilež, kakav može ispustiti samo usamljeno štene. Je li zbog toga što je knjižnica bila otvorena samo pola dana, ili zbog toga što je dobar dio mališana bio drugdje na ljetovanju, ne znamo...

Zamislite, stoga, naše iznenađenje kad se jednog jutra pored psića pojavio novi knjižnični plišani prijatelj - sivi zekonjica! Ovog voljenog, ali zaboravljenog sudruga nismo uspjeli vratiti u ruke njegova prvog prijatelja ili prijateljice, odakle mora da je odlutao pri jednom od posjeta knjižnici. No, zato smo sa zanimanjem iz prikrajka promatrali kako se između naših plišanaca rađa prijateljstvo. (Cvileža više nije bilo i, ako se nas pita, neće ga ni biti – pa čak i ako budemo sa sobom vodili plišance u obilazak knjižnice kad nam se učini da im je dosadno.)

Tako sada, dok tražite iduće šarene stranice kojima ćete se oduševiti među policama i u koritima, možete sa sobom povesti i knjižnično plišano društvo. Možda vam naši čupavci mogu i sami preporučiti kakvu slikovnicu, hmmm? (Samo im ne vjerujete kad vam kažu da su jedino slikovnice sa zečićima i psićima vrijedne čitanja. Iz iskustva možemo potvrditi da su i mace, i papigice, i vjeverice, i svekoliko zvjersko društvo sasvim dobri junaci priča.)

Samo ćemo vas zamoliti da se pobrinete da se i zeko i psić, nakon šalabajzanja sobicom sa slikovnicama i jurišanja beskrajnim krajolicima snovitih zemalja, skrivenih u naslikanim stranicama, sretno vrate k nama na pult. Ta, ne bismo htjeli da netko od njih bude usamljen nakon što se vi vratite svojim kućnim plišancima, zar ne?

zeko

pasonja