Težak, čak. Štoviše, možda bi svaka knjižnica trebala zaposliti po jednu osobu koja bi u javnosti objašnjavala da knjižničari ne čitaju po cijele dane, a pogotovo ne na poslu, te da rad u knjižnici – manje-više bilo kojoj – predstavlja sasvim finu tjelesnu i umnu aktivnost, iz sata u sat, iz dana u dan, iz desetljeća u desetljeće.

Postavlja se pitanje, naravno, kako knjižničari u cijeloj toj gužvi i fizikaliji i uspijevaju sastavljati programe, pisati tekstove, voditi aktivnosti i, ukratko, rasturati kao što znamo da činimo? Što je to u nama što nas tjera dalje i dalje i neprestano nas vraća k pultu, k ljudima, k novim kreativnim knjižničarskim radostima?

Odgovor nije kratak – ne u svojoj biti – bez obzira što sadrži samo jednu riječ – inspiracija.

Pronalazimo je svugdje. U kavi. U seriji koju nismo stigli pogledati jer smo žurili na posao. U ljudima za koje radimo, kojima svakodnevno preporučujemo knjige, koji nas svakodnevno iznova oduševljavaju svojim idejama. Ponekad, u knjigama. Ponekad, u člancima koji ne stignu u tiskana izdanja – ali ih tisuće ljudi dnevno čita na internetu. Ponekad, u pohvalama – koje stižu kad najviše trebaju, a to je kad smo pri dnu sa snagama i nadamo se da će sljedeći korisnik koji prođe kroz naša vrata biti zadovoljan. Ponekad, priznat ćemo, u neuspjesima – koji nas tjeraju dalje i motiviraju nas da radimo sve bolje i bolje i nudimo sve bolje usluge korisnicima koji nam svakodnevno kucaju na vrata, ne samo kako bi nas izvijestili o vremenskoj prognozi nego i kako bi potražili inspiraciju od nas.

Ali, najviše, inspiraciju pronalazimo u kolegama. Kolegama, na kraju, ne trebamo objašnjavati svakodnevne zahtjeve našeg posla, kolege mnoge stvari razumiju i bez riječi – telepatski. Ponekad su to ljudi s kojima radimo, ponekad ljudi s kojima surađujemo. Ponekad su to susjedi – obližnje školske i narodne knjižnice, kolege iz srodnih struka.

A ponekad su, pak, potpuni stranci.

Kao prošlog tjedna, kad smo kolega (iz zgrade preko puta) i ja upoznali tridesetak knjižničara s četiri kontinenta na intenzivnom druženju u Ljubljani, u sklopu edukacije za ostvarivanje financijske podrške organizacije EIFL (više o tome ovdje). Druženje s ljudima s drugih kontinenata nije toliko čudno samo po sebi (iako se, ruku na srce, ne događa često), ali druženje s kolegama iz udaljenih krajeva doista je posebno iskustvo. Jedna od stvari koje su mi najviše upale u oko jest koliko su svi na edukaciji bili nabrijani. Jer, na kraju krajeva, ni to nije nešto što se često događa – da se nađete u prostoriji punoj knjižničara i da se profesionalno i emocionalno možete hraniti njihovom kreativnom, konstruktivnom i iskrenom knjižničarskom energijom. Na kraju krajeva, pa mi radimo s knjigama. Što je tu kreativno ili energizirajuće? Što je tu toliko hranjivo?

Kao prvo, ljubav prema poslu. Jer svatko od nas ima svoj razlog zbog kojeg smo se našli u knjižničarskim šlapama, kako u domaćim krajevima, tako diljem svijeta. A ono što pokreće najzagriženije među nama doista je – koliko god to nevjerojatno zvučalo, u današnjem svijetu – ljubav prema poslu.

Uvjeti rada možda su nam različiti. Kolege iz Afrike bore se s time što njihove knjižnice nemaju struju, a svejedno održavaju edukativne radionice o zdravlju za cure i dečke. Kolege iz Chilea muku muče s privlačenjem klinaca u knjižnice – u kulturi koja tako nešto ne prepoznaje i ne promovira. Kolegice iz Latvije traže nove ideje za svoj privremeno nepostojeći čitateljski klub – i nalaze ga na istom mjestu kao i svi mi, u druženju s kolegama. Nigdje se vrijednost kvalitetnog knjižničaranja ne vidi tako dobro kao kad krenete razmjenjivati dojmove s nekime kome nikada ne bi palo na pamet, primjerice, imati  tinejdžere volontere, ili radionice o zdravlju u knjižnici, ili bilo što – knjižnični su programi ponekad ograničeni samo maštom ljudi koji ih stvaraju, ljudi koji ih žive.

Iskustvo prikupljanja inspiracije od kolega s druge strane kugle zemaljske meni je otvorilo oči spoznaji da strast za knjižnicom ne poznaje ni dob, ni spol, ni države, ni jezik. Također je dokaz da je svaki trud vrijedan, jer svatko od nas donosi nešto svoje, novo, jedinstveno u beskrajnu knjigu knjižničarskog života – neku ideju ili iskustvo koje će jednom kolegi značiti razliku između zaključavanja vrata knjižnice i života među jednako zainteresiranim i, na kraju krajeva, nabrijanim korisnicima.

Odlazeći na EIFL-ovo druženje, nisam očekivala ništa posebno, a pogotovo ne sate i sate koncentriranog rada na poboljšanju knjižničarskog posla i zatim sate i sate smijanja s kolegama u razmjeni zabavnijeg dijela iskustva rada među knjigama i ljudima. Mislila sam da ćemo odraditi tu edukaciju – kao što mnogo toga odrađujemo – i vratiti se doma sretni i zadovoljni, spremni provoditi svoj krasni novi projekt kako najbolje znamo i umijemo.

Posljednja stvar koja mi je pala na pamet jest da ćemo se vratiti potpuno izokrenute percepcije o ulozi i poslu knjižničara, još motiviraniji za svoj posao, svježe nabrijani novom dozom knjižničarske inspiracije. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću se vratiti u svoju knjižnicu, za svoj pult, gledajući apsolutno sve što me okružuje novim očima, uspoređujući Rijeku sa selima u Burkini Faso i s glavnim gradom Litve. Tražeći nove načine da poboljšam svijet oko sebe pokretačkom snagom koja izvire iz knjižnice. Nisam mogla ni zamisliti koliko će jedno takvo iskustvo značiti.

Ali sada znam. I veselim se – istinski veselim – sljedećem naletu inspiracije koja može doći s ove ili one strane pulta, iz Hrvatske ili neke zemlje kojoj još i ne znam ime.

A najviše me veseli vidjeti što će se s tom inspiracijom dogoditi sljedeće.

Fotografije: Jessica C