Kad dođete raditi u narodnu knjižnicu, morate se pripremiti na nekoliko stvari - manjak financija, manjak ljudi, manjak mišića i višak prašine.

No, jedna od njih, kojoj se dosad nismo posvetili, jest i to da nijedan milimetar prostora u knjižnici ne može, ne smije i ne želi ostati neiskorišten, neovisno o njegovoj prvotnoj namjeni.

Nismo sasvim sigurni postoji li knjižnica u Hrvatskoj koja raspolaže s dovoljno slobodnog prostora za pohranjivanje i izlaganje svih primjeraka građe, udomljavanje dovoljnog broja korisnika koji se dotičnom građom bave u knjižnici te provođenje svih programa koji tu građu (i druge, zabavne knjižnične stvari) promoviraju. (Prema onome što čujemo, neki dijelovi NSK mogli bi biti dovoljno prostrani, ali, svim glasinama usprkos, naučili smo ne vjerovati mogućnosti postojanja praznog prostora u knjižnicama dok ga ne vidimo na vlastite oči.)

S druge strane, sasvim nam je poznato – u praksi višestruko potvrđeno – da mnoge knjižnice ne samo da se raspadaju od knjiga (koje su, u velikom broju, i same tik pred raspadom), već nemaju čak ni toliko prostora da objese kakav poster na zid, stave letak na mjesto gdje ga korisnici mogu primijetiti, omoguće knjižničarima da širom rašire ruke u spremištu ili slično. (Udomljavanje korisnika posebno je bolna tema – o njoj ćemo neki drugi put.)

Nerijetko se ulovimo kako s kolegicama iz knjižnice raspravljamo o novom milimetru slobodnih polica za izlaganje stripova, ili tu i tamo kojem centimetru kvadratnom na koji bismo mogli smjestiti držače časopisa – a što ćemo s onim zidom tamo, s kojeg smo skinuli desetak godina stare stihove iz neke davne pjesničke akcije? Što s predivnom, po mjeri rađenom policom koja nam stane samo na jedno jedino mjesto u knjižnici – samo da bismo, nekoliko godina kasnije, zbog promjene korisničkih potreba shvatili da nam je baš na tom mjestu višak?

Bez obzira na digitalizaciju knjižnica i korisnika, još uvijek je potrebno barem pola metra – u javnosti dostupnom dijelu knjižnice, naravno – prolaza između dviju polica, kako se ne bismo služili pincetama, već rukama pri izvlačenju naslova koji nam trebaju s njihovog mjesta. Što bismo onda točno trebali napraviti s novim knjigama koje nam redovito pristižu i natječu se s klasicima za prostor na polici?

No, dobro, shvatili smo – knjižnice pate od manjka prostora. Jadni mi, stres, financije i prostor, jao, joj, ‘ajmo doma.

Ali što se dogodi nakon što dođete raditi u knjižnicu, pa prođe nekoliko tjedana, pa još nekoliko mjeseci – i shvatite da vas prazni prostor, bio on horizontalan, vertikalan ili imaginaran – odjednom plaši? Što kad vam se dogodi da se knjige natalože ne samo na poslu već i kod kuće, i kad se ulovite da slažete papire na kuhinjskom stolu tako da se stolnjak ne vidi, kako bi vam stol što više sličio onome na poslu? Što kad promijenite knjižnicu ili kolege poduzmu opsežan pothvat otpisa, i odjednom imate višak prostora u knjižnici? Što kad – za sretnike među nama – dođete u novu, veću knjižnicu, i odjednom ne samo da vidite zidove već znate sa sigurnošću da nemate dovoljno građe i drugih sadržaja kako biste ih prekrili?

Koliko će vam mjeseci, tjedana, dana – sekundi – trebati da ih ispunite nečim, bilo čim, pa čak i posterima loših bendova iz tinejdžerskih časopisa, ako treba, kako se ne biste morali suočavati s neprirodnim praznim prostorom ni trenutak dulje?

Računamo sve to u rizik službe – ali i pamtimo. Jer, jednom će već doći vrijeme i za “što nakon knjižnice” kolumnu, za knjižničarske veterane koji su se nakon godina šišmišarenja osokolili i otputili u nove, prostrane prostore neke druge struke.

Koliko će vam vremena trebati da se, od kenofoba, pretvorite u klaustrofoba? 

Fotografije: Daniel Canogar, "Horror Vacui", 1999.