Dalo bi se napisati oko stotinu Stranica (ili možda knjiga?) samo o stresu na radnom mjestu: knjižničar, ali zasad ćemo se zadovoljiti kratkom kolumnom. Za sve ostalo upitajte nas, idući put kad dođete po svoju dozu literature, kako nam prolazi dan. (Napomena o odricanju od odgovornosti: ne pokušavajte ovo na svoju ruku, ako niste spremni na posljedice.)

Rad s ljudima

Itko tko je ikada bio u stanju izreći to famozno “kako je tebi lijepo, nemaš stresa na poslu” jednom knjižničaru u lice, zaboravio je osnovnu odrednicu knjižničarstva za one koji služe kao trodimenzionalno, potpuno audio-vizualno osposobljeno, interaktivno sučelje između spremišta i korisnika. (Knjižničari na baterije - to je sljedeći korak razvoja struke. Sanjaju li androidi knjižničari električne tegljače knjiga?)

Dok dio nas, diljem svijeta, radi prvenstveno i jedino s knjigama (i pokojim kolegom u uredu), mnogi među nama duge sate radnog vremena svakodnevno provode s ljudima, među ljudima, za ljude. Gotovo je nemoguće opisati stres koji donosi rad s ljudima nekome tko se time nikad nije bavio - u knjižnici, medicini, javnim službama, uslužnoj i zabavnoj djelatnosti, bilo gdje - tako da nećemo ni pokušavati (na kraju krajeva, ponedjeljak je ujutro - ne treba nam još više stresa).

Za one koji su već u poslu s ljudima - svaka čast. Knjižničari suosjećaju s vama.

Rad u okruženju nepogodnom za život

Ruku na srce, nije baš sve gerila - ali nije ni daleko od toga. Knjižničari se više uopće ne zabrinjavaju oko izbijanja kožnih i inih alergija na rukama - sve u rok službe. Rad u apsolutnoj prašini? Sasvim uobičajena stvar. Vlaga? Imate li nam za reći nešto novo ili samo tratite naše vrijeme? Knjige koje su prošle sito i rešeto, knjige s doručkom (na sebi i u sebi), knjige koje je netko koristio za brisanje poda - kakve nove mikrobe imate danas za nas...?

Kronični problemi sa zdravljem proizašli iz posla koji podrazumijeva nošenje preteškog tereta, prečesto tijekom dana, kroz najuže prolaze i najstrmija stepeništa koja možete zamisliti - oh, dobrodošli u knjižnicu. Ne morate se zadržavati u backstageu - za to su ovdje knjižničari fizikalci. A ako ste se ikad zapitali koliko je istine u onoj dobroj staroj slici knjižničara kao osobe s debelim naočalama - pa, ni uvjeti rasvjete nisu nam baš bajni.

Rad na pola puta između javne službe i privatne firme

Knjižnica se smjestila negdje na polovici puta između javnih službi (o kojima postoji toliko predrasuda, i pozitivnih i negativnih, da ne moramo dodavati) i privatnog poduzetništva, a knjižničari se susreću s prednostima i manama i jednog i drugog oblika poslovanja.

Iz javnih službi dobili smo, primjerice, to da nas korisnici redovito uzimaju zdravo za gotovo, svatko misli da bolje može raditi naš posao od nas samih, ali plaća istovremeno stiže većinom na vrijeme i otkazi su relativan pojam, barem u većim sredinama. Bolovanja i porodiljni dopusti funkcioniraju onako kako su zamišljeni - kao pomoć zaposlenicima koji imaju potrebu za jednim ili drugim, a ne kao uteg na poslovanje firme.

Iz privatnog sektora dobili smo neprekidne i beskonačne probleme s financiranjem, za početak. Neobično radno vrijeme - ujutro, popodne, povremeno od kuće, nerijetko nedjeljom navečer ako trebaš objaviti tekst u ponedjeljak ujutro (ovaj…), rad na cesti, rad u polarnoj mikroklimi - sve nam je to poznato. S druge strane, mogućnosti napredovanja nešto su drukčije, kao i zarada. (Pa, rekla sam da se djelomično preklapamo.)

Oh, a tu je i komponenta da, zapravo, radiš u sektoru kulture - iako nitko nije siguran što to znači, osim potrebe za održavanjem imidža simultane intelektualnosti i umjetničkog djelovanja. O čijoj se, točno, kulturi radi...?

Hrčci u labirintu (i kolutu za trčanje)

Dok mnogi knjižničari još uvijek vjeruju u nadu da negdje, jednom, postoji knjižnični prostor primjeren ljudskim bićima, nepregledno prostran, s adekvatnim (i adekvatno opremljenim) spremišnim prostorom, s toliko svjetla da te oči zabole - čekajte, moramo doći k sebi na trenutak, bojimo se da bismo mogli odjezditi u raznolike utopijske snove ako ovako nastavimo - ostatak nas svoje dane i noći provodi poput hrčaka u premalom kavezu, s pretjerano kreativnim labirintima (koliko točno razina poda i sustava slaganja može imati jedno omaleno spremište za knjige?) i s premalo hrane.

Dok nam istraživanja o stresu među hrčcima nisu poznata, vjerujemo da pozamašan postotak uzroka stresa među knjižničarima proizlazi upravo iz neljudskih radnih uvjeta. Jednom kad ili ako GKR bude u novoj zgradi, upitajte nas da procijenimo jesmo li bili u pravu. (Ako se usudite. Ili ako doživite.)

Usput, kad se u labirintu nađe previše hrčaka istovremeno - a nikada nam ne može svima biti dobar dan - sudari i skvičanje neizbježna su pojava. Toliko o stresu na radnom mjestu.

Na kraju dana…

Pogotovo u dječjim i mješovitim odjelima s većim postotkom mlađih korisnika, stresno je svaki put kad ti netko dođe namrgođen posuditi lektiru i krene prigovarati o tome kako je sramota da se to mora čitati. Dok se za neke lektirne naslove moramo složiti (stvar osobne preference i sjećanja na mladenačke dane), ostatak takvih komentara kod nas više ne izaziva nikakve reakcije. Naposljetku - čitanje? Tko je ikada vidio čovjeka koji je došao u knjižnicu čitati? Pa zar čitanje nije ona aktivnost koja se obavlja na kavi ujutro, s 24 sata pred sobom? Kakve veze knjižara - pardon, knjižnica - ima s time?

Srećom, mnogo korisnika još uvijek, iz desetljeća u desetljeće, dolazi u knjižnicu upravo po to - po novu dozu čitanja iz užitka. Na kraju dana - ili na njegovom početku - vi ste razlog zbog kojeg smo ovdje. Vi ste razlog zbog kojeg pregrizemo jezik, probijemo se kroz labirint s novim naramkom svježe tiskanih hitova na ramenu, nasmiješimo se i hrabro zauzmemo poziciju s ove strane pulta, masirajući iznova ukočeno rame.

Samo nemojte misliti da je ono što vidite na pultu sve što se skriva u knjižnici, kući neprekidnog stresa. Mnogo se knjižničarskih snova - uključujući taj o lagodnom čituckanju i povremenom pečatiranju knjiga na pultu - uruši na vaš prvi radni dan u knjižnici.

Što se tiče snova koji uporno ustraju u nama, uključujući snove o novoj knjižnici namijenjenoj samo čitateljima koji tomove gutaju iz užitka, to je priča za neku drugu Stranicu.

Fotografije: Leonora Giovanazzi