Pojma nisam imala što radim. Jer, sve do tog ponedjeljka, "ljetne gužve" za mene su bile samo mit. Ljeto je bilo ono nešto čime se plaši nove knjižničare kad dođu raditi u gradsku knjižnicu, daleko i nezamislivo. Kako išta može biti toliko naporno? Zar doista toliko ljudi navali čim dođu vrućine i jedna knjižnična smjena?

Naravno, otvorivši vrata s prvim ljetnim radnim danom, shvatila sam da to nije mit. Nije to bila ni legenda ni babaroga Gradske knjižnice Rijeka, već čista zbilja. U trenu kad ustaneš s pulta kako bi nekome preporučio ili donio knjigu, stvori se instant gužva s druge strane koju ćeš raščišćavati sljedećih pola sata. One sekunde kad ti zazvoni telefon, nalaziš se usred razduživanja osam knjiga istovremeno: i motorika, kreativnost i hiperaktivnost dobro dođu. (Možda bismo to trebali staviti na popis osobina budućih knjižničara. Kako se snalazite u ZaKiju kad trebate razdužiti tri, a zadužiti osamnaest knjiga? Procijenite na skali od jedan do beskonačno.) Vrlo zanimljivo iskustvo, kao i balansiranje s tonom knjiga koje vraćaš na policu svakih dvajst' minuta. Možda ona ideja o teretani i nije bila toliko suluda.

Nećete mi, stoga, zamjeriti ako iskoristim prvi pravi ljetni ponedjeljak za kratki osvrt na sasvim suprotan knjižničarski fenomen, onaj koji će nam nedostajati sljedećih nekoliko mjeseci.

Sjećate li se... kakav je to osjećaj kad ostanete potpuno sami u knjižnici? Ne samo bez korisnika, nego i bez kolega za pultom? Kad vam jedino društvo predstavljaju knjige i kompjutor? Znam da su kolegice i kolege iz malih, majušnih knjižnica gotovo uvijek sami u smjeni ali za mnoge od nas, većih narodnjaka to je iznimno neuobičajeno iskustvo. Toliko je neuobičajeno da je ponekad jednako teško snaći se u situaciji ni pasa u knjižnici, kao i u ljetnoj gužvi. Jer, ponekad, doduše rijetko, ali gotovo uvijek neočekivano, doista zna biti tako mirno da bismo se, da postoje, u knjižnici mogli tih iznimnih trenutaka podružiti sa zrikavcima. Ovako nam preostaje samo da se družimo s knjigama.

Što čovjek uopće može raditi kad je sam u knjižnici? Naravno, sad pričamo o onom utopijskom slučaju kad u knjižnici nema, jel', ni pasa, ne onom mnogo češćem, kad nam se dogodi gužva i samostalna smjena. Govorimo o snu u kojem sjednemo za pult, sve oko nas je uredno, svaka knjiga je na svom mjestu, ne kasnimo s drugim poslovima, kapci nam se sklapaju, a nitko uporno ne kuca na vrata kako bi tražio novu preporuku ili ideju za ljeto. Čime se tada bave knjižničari?

Možemo, naravno, čitati neku knjigu, već i vrapci na grani znaju da inače na poslu ne stignemo. Mogli bismo surfati u potrazi za receptima ili krojevima ili nečim drugim za čime osjetimo inspiraciju u tom trenutku, ali tako bismo se samo još više uspavali. Mogli bismo, s druge strane, tipkati tekstove i članke za razne internetske i klasične publikacije, ali bez žamora i ćakule s kolegama ponekad ni moždane vijuge ne rade (nama mlađima, ovisnima o žamoru :). (Inspiracija, sjećate se?)

Mogli bismo, s druge strane, konačno istraživati razne teme koje se provlače kroz more knjiga oko nas, i novih i starih, i osmišljavati nove letke ili preporuke ili jednostavno uživati u tom dijelu posla. Kako zvuči, u dnevnom rasporedu, "vrijeme za tematsko surfanje međ' knjigama"?

Ali kako te samotne faze obično podliježu jednom od Murphyjevih zakona, pa taman kad se posvetite nečemu, netko ipak uđe kroz vrata, jedino što nam tada preostaje jest zavući se duboko među police ili u spremište (s jednim uhom prema vratima), možda u potrazi za džepom hladnog zraka i baviti se, malo za promjenu, knjigama, a ne ljudima.

I sve je to u redu, trenutak tišine nikome ne škodi, ali ipak ima nešto posebno u tome da na poslu imaš s kime razmijeniti koju riječ, bili to kolege ili korisnici. Ne jer po cijele dane razgovaramo, kamo sreće kad bismo to stigli. Ne jer toliko izbjegavamo svoj posao da posežemo čak i za čudnim mjerama kao što je druženje. Nego jer su i knjižničari samo ljudi. I jer dobro znaju da knjižničarenje nije (samo) rad s knjigama, već (prije svega) rad s ljudima.