Većina knjižničara koji danas jezde policama diljem države odrastala je u vrijeme kad je knjižnica bila jedini izvor svježih, mirišljavih, kvalitetnih knjiga – barem povremeno – osim ako niste bili voljni izdvojiti popriličnu svoticu za nabavku željenih naslova za svoju kućnu biblioteku. (Tako su možda neki od nas, u srednjoj školi, u jednom trenu hodali gradom s par stotina kuna u džepu, na putu prema sajmu knjiga, kako bi kupili – čak! – četiri knjige o kojima smo sanjali godinama. Možda.)

Premotajmo desetljeće-dva unaprijed, sletimo (ili parkirajmo) ravno usred ranih godina 21. stoljeća i prošećimo Korzom, razgledavajući putem brojne knjiške izloge na kioscima. Posegnimo rukom u džep (ili torbicu), prebrojimo sitniš i zapitajmo se - imamo li za knjigu?

Izbor je pozamašan, to veći što više plagijata Pedeset nijansi sive domaći prevoditelji uspijevaju obraditi tjedno. Započelo je prije nekoliko godina s klasičnim, najvoljenijim žanrovima – ljubićima, povjesticama i krimićima. (Op. a. – ako postoji neki drugi hrvatski naziv za povijesne romane, romansiranu povijest i slično, a da se krije u jednoj riječi, bit ću vam zahvalna ako mi ga prišapnete.) Ubrzo se proširilo u književnost za mlade, pogotovo žanrovsku, te – opet se vraćamo na isto – još kopija Pedeset nijansi. (Ponekad se pitam bi li trenutačna naklada uopće postojala da nema njih – ali to je samo profesionalna deformacija i privatna preferencija prema pismenim ljubićima.)

O razvoju situacije s kioscima i dosegu čitateljstva više bi vam mogao reći netko iz izdavačke, a ne knjižničarske struke (iako mi pada na pamet ovaj tekst), mi samo znamo što se s knjigama događa nakon što se pročitaju. Jer dosta, dosta nam često slete pred nosom na pult (uz muklo tup!) kao ljubazni dar knjižnici.

Da se razumijemo, Gradska knjižnica Rijeka doista cijeni darove, pogotovo kad se radi o novijim i traženijim naslovima – kad nama darujete knjigu, možete biti sigurni da će doseći daleko više žednih čitatelja nego kad stoji na vašem noćnom ormariću – ali, knjige s kioska… knjige s kioska imaju nekoliko, recimo to tako, neugodnih karakteristika (čak i one među njima koje nemaju “nepristojne” sadržaje). Knjige s kioska nerijetko iz naših ruku prijeđu u neku od slavnih kutija "knjiga na dar" koje vas čekaju u kutcima naših odjela, prenoseći se dalje i dalje i dalje. (Sve je to reciklaža.)

Što se specifičnosti knjiga s kioska tiče, za početak, za vrijednost dvije takve knjige dobijete članstvo u GKR-u; ovisno o kombinaciji cijena, možda i za manje knjiga. Da preračunamo, dvije knjige=četiri knjige mjesečno, ili češće, ovisno o tome koliko brzo čitate. Koliko brzo čitate?

Prednost je, naravno, što nema čekanja u redu – i priznajem da sam i sama, barem jednom, posegnula za kiosk-knjigom u nadi da ću preduhitriti horde obožavatelja koji se dočepaju knjige u Središnjem čak i prije nekih knjižničara.

O kvaliteti sadržaja na kiosku nema se što raspravljati – ipak se radi o ukusima – ali mnogo izdavača paralelno izdaje knjige tvrdog i mekog uveza, za kiosk i one dubljeg džepa. Većina je knjiga u GKR-u tvrdoukoričena, po sistemu „nisam toliko bogat da kupujem jeftino“, jer naprosto – duže traju, dok na kiosku kupujemo izdanja mekih korica, koja se lakše savijaju za čitanje jednom rukom, ali i lakše raspadaju. Naravno, postoje knjige koje izlaze samo u tvrdom uvezu, još uvijek, ali opet...

Jeste li se kada upitali što se dogodi izdanju s kioska kad završi kod nas u opticaju? Navratite nam jednom, kad budete u prolazu (ali ne u subotu), i prošećite, primjerice, do slova M kao Miller, gdje se skrivaju dijelovi serijala Afera Blackstone, koji smo nabavili samo u izdanju naklade 24 sata, pa nam recite koliko je stranica ispalo iz knjiga čim ste ih uzeli u ruke (a koliko kad ste ih prvi put otvorili doma).

Netko mi je jednom komentirao da su knjige s kioska (ljubljeni nam pejprbek), u, je l’, “razvijenim” zemljama, upravo i napravljene tako da se raspadnu netom nakon prvog čitanja, valjda kako ne bi završile kod nekoga na polici i pridodale općoj životnoj krami. (Najveći je problem, barem kod nekih od nas, upravo u dotičnim policama kućne biblioteke, koje su ne tako davno znale primati i po 10-15 novih naslova svakog dugog ljeta. U međuvremenu mi se ljeto skratilo, a kad mi se čita, prošećem do kolegica u knjižnici.)

Ipak, zanima me što će se s knjigama s kioska nastaviti događati u ovim krajevima, barem onima koje ne završe kod nas kao darovi…mnogo je to knjiga, mnogo mekanih korica, mnogo uzdaha na tankom papiru.

U svakom slučaju, nadam se ili da imate jako, jako velike police, ili da reciklirate. Knjižničari i okoliš bit će vam zahvalni i na jednom i na drugom, jer nešto maleno i nježno umre u našim srcima sa svakim sljedećim tup!, znajući koliko ćemo puta morati popravljati dotičnu knjigu, koliko će joj se naslovnica izlizati već pri drugoj ili trećoj posudbi, te koliko će nam malo vremena trebati da knjiga završi opet – u reciklaži...

Miler 2