Još jedan kišni, jesenji dan. Sve je u crno-žutim tonovima: vani je noć, lišće je na putu, sjedala u autobusu žarko su žute boje, pa čak i moja odjeća. Kapljice rose slijevaju se s loše fugiranog prozorskog stakla na moje rame. Gledam praznu cestu koja me u rano jutro odvozi u moje poludnevno prebivalište, malu knjižnicu na kraju grada.

Izlazim iz busa u zamračenoj ulici. Nije me strah (pa ovdje poznajem sve ljude i sve pse i sve mačke, ništa me ne može iznenaditi). Nespretno otvaram kišobran i već sam polumokra. Dolazim uskoro do uspavane zgrade i otvaram svoje odaje. Zapljuskuje me ustajali zrak, grijanje ne radi, oblačim džemper.

Život zaista ponekad piše čudnovate priče. Knjižnica na kraju grada. A nekad: informacijski zahtjevi, pretraživanje baza podataka, informacijski intervjui i interakcijske vještine s korisnicima različitih socijalnih profila. Smiješno gorko to zvuči, u knjižnici na kraju grada. Jučer mi je Ankica s gornjeg kata donijela kolačiće pa moram oprati posudu. Nada s drugog kata donijela mi je pekmez koji je sama spravljala, ostao je tu, na stolu, u kuhinjici. A Tanja je molila da joj ostavim lektiru za malu, stići će čim Jakova odveze u vrtić… 

Otvaram u 8. Samo da ne bude naporan dan, samo da ne bude više od pedeset ljudi u danu. Ambicije o karijeri elokventne, marljive i žustre knjižničarke raspršili su se s mrvicama Ankičinih kolačića.

Ulazi gospođa u sivoj trenirci, prva. Outfitom savršeno uklopljiva u tugaljiv jesenski dan. Pletena košara u ruci, domaćica, stereotipno pretpostavim. «Dobro jutro, izvolite», uputim joj profesionalno. Ona zaroni ruku u svoju pletenu košaru za placu. Trenutak kopa po njoj. U tom trenutku načas pomislim da me je došla izvući na nekoj nagradnoj igri i da će mi uručiti ključeve automobila (jackpot za moj posao u knjižnici na kraju grada). Sad već pomalo nervozno kopajući po torbi, izvuče papirić/ceduljicu i spusti je na pult. Rukom pritisne ceduljicu i. povlačeći je pultom kojih tridesetak centimetara. doturne do mene.

Na isti način ja povučem ceduljicu. Vučem je sve dok mi ne postane bez naprezanja vidljiv njezin sadržaj.

Prestala sam se nadati jackpotu. Sad sam si već umišljala da se radi o gluhonijemoj osobi koja mi pruža ceduljicu sadržaja «Ne mogu govoriti pa vas molim da kupite ovaj predmet…», onakve sadržaje kakve nam često razne osobe, i one kojima treba a i one koje zloupotrebljavaju našu empatiju, ostavljaju uz kavu po kafićima. Naravno, ne i u kafiću uz knjižnicu na rubu grada. Ovdje je sve transparentno: zna se tko je vlasnik, gdje stanuje, tko su mu žena i djeca te bivša žena, što trenira i gdje troši pare. Zna se i tko sjedi za kojim stolom i što pije i tko kada dolazi na piće. Uspješno sam se, nakon posla, i na ovaj način asimilirala. Dapače, mislim da polako imam tremu ako sjedam u kafić (govorim hipotetski, nije se odavno dogodilo), a u njemu ne poznajem barem sve konobare i petero gostiju. Nekoć sam uspješno kormilarila svjetskim metropolama. Ali tada nisam radila u knjižnici na kraju grada.

Da se vratim papiriću. Pisalo je:

REGOČ

GOST

BASNE

Gledam u papirić koji trenutak. Je li to neko trik pitanje, ja sad moram shvatiti u čemu je povezanost ili…? Pa da, da, gost je mislim životinja, basne su sa životinjama, Regoč je bajkovit… krenem redom. Uputim joj jedan knjižničarski pogled. Koncizan, jasan. «Idemo, dakle, redom. Tražite Regoča? On Vam se nalazi na polici dječje književnosti, pod slovom B, Brlić». «Ne znam ja gdje je to, to mi je za maloga». Hm, dakle, nema gluhonijemosti u našem komunikacijskom kanalu. Barem ne one dijagnosticirane. «Probajte potražiti sami. Ako se ne snađete, ja ću Vam pomoći.» Time se i nisam sasvim uklopila u funkcioniranje male rubne knjižnice. «A bilo bi dobro kad bi ON mogao posjetiti knjižnicu. Bit će mu potrebna tijekom obrazovanja», ne dam se ja. «Posjetio bi ON, ali ne znate Vi kako je to. Da bar stigne, ali toliko obveza… A još i sport». Ma daj, ženo,  koga ti farbaš. Ja jesam knjižničarka u žutim bojama jeseni s cvikerima na glavi u knjižnici na rubu grada, ali pretpostavljam da pretpostavljaš da imam nekakvu školu. I, pogodi što, i u toj se školi učilo. I u toj smo školi imali obveze i pisali zadaće i na fakultetu seminare. I još smo učili strane jezike i išli na aktivnosti. I nikad mi nitko nije otišao po knjigu u knjižnicu. Mojim prešućivanjem njezina komentara shvatila je ona sve ovo i nastavila kao tražiti. «Ja to ne vidim», reče već pomalo iziritirano. «Izvolite», ispred nosa joj povučem knjigu. «Gost je novela koja se nalazi u hrvatskoj književnosti, evo ovdje, pod slovom K, Kaleb», pokažem joj doslovno je odvlačeći do Kaleba. «Ne mogu ja to, ostavite me na miru. Ovdje je sve zbrkano, čas su Vam autori po imenima, a čas po prezimenima. Ja se ovdje snalazim kao političar u supermarketu.»

Ostala sam bez teksta. Pronašla sam joj Kaleba i Ezopa. I zadužila. Stajala je pored mene. Tek sam tada shvatila tko je preda mnom. Jedna neuka žena. Neugledna, ali nekoć lijepa. Nezaposlena. Majka srednjoškolca. Supruga. Nije imućna. Tužna. Umorna. Razočarana. Isfrustrirana. Napaćena. Bijesna. Gnjevna.

Ostavila sam je na miru. Dala joj knjige i zadužila ih. Vratila papirić i zahvalila se.

Tada me pogledala u oči i zahvalila se i ona. Smirila se. «Znate, ispričavam se, ali ja sam zaista u jako lošoj životnoj situaciji. Nastojimo sinu priuštiti sve, jako dobro uči, ali ne možemo i ne znamo. Ja sam nedavno dobila otkaz, bez objašnjenja. I, kome da se žalim? Institucije samo zahtijevaju, a ja više nemam snage. Ni za pronaći knjigu na polici. I hoću, ubuduće ću poslati sina.»

Tog jesenjeg jutra u maloj knjižnici na kraju grada shvatila sam bogatstvo rada u trošnoj zgradi, ispod Ankice koja radi savršene kolače. Ni jedna škola, ni jedan seminar, ni jedno predavanje najvećeg stručnjaka u oblasti ne mogu te naučiti ono što te život uči. Čovjek je pojedinac, taj ispred tebe, on nije korisnik 2190 kojemu prodaješ nekakvu misiju. Nema matematičkih operacija, postoji samo srce i zrnce znanja o našem poslanju. Sve su drugo prazne priče, tekst bez uporišta, slova na papiru. Takav tekst kakav pojedinac, ne volim riječ korisnik, piše, još nije ispisala ni jedna baza podataka, dostupna kolegicama u centru grada.

* tekst je originalno objavljen na portalu knjiznice.info 2011. godine.