Nedavni ulazak u Europsku uniju pripada bez imalo spora onim trenucima razvoja koji društvo postupno mijenjaju na svim mogućim razinama. U skladu s time godinama prije ulaska naširoko se raspravljalo na koji će način ulazak u EU transformirati razna područja domaće svakodnevice i ekonomije pa su sporove izazivale teme poput poljoprivrede, ribarstva, industrije, brodogradnje... No spominje li se u javnom govoru ikada narodna knjižnica i je li se itko izvan uskih stručnih krugova zapitao kakva je njihova budućnost u kontekstu paneuropske zajednice? Pa, i ne previše. Zašto je tomu tako? Srećom, dijelom zbog izostanka zahtjeva EU za obveznom privatizacijom, reći ćemo kroz gorku šalu.

 Ozbiljniji odgovor pak može insistirati na tome da je s obzirom na zakonsku regulativu narodnim knjižnicama relevantna prvenstveno nacionalna i lokalna uprava, a ne odluke daleke Europske komisije. I to je u suštini točno, ali ne i jedino relevantno s obzirom da će se utjecaj makrozajednice kao što je EU postupno osjetiti na svim društvenim razinama pa i na onoj narodnih knjižnica. Uostalom, knjižnicu čine njeni korisnici, a upravo na njihovim životima utjecaj EU će biti najvidljiviji i očitiji. Razgovarali smo stoga s nizom stručnjaka koji vrlo dobro poznaju problematiku narodnih knjižnica, ali i njihovog funkcioniranja u kontekstu Europske unije kako bismo dobili što kvalitetniju sliku o sutrašnjici i kvalitetnim smjerovima razvoja.  

Stari i novi igrači

Srećko Jelušić, redoviti profesor na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru i stručnjak za pitanja narodnih knjižnica, objašnjava nam da pridruživanje Hrvatske EU neće bitno utjecati na promjenu položaja narodnih knjižnica. U Hrvatskoj su narodne knjižnice razvijene i u velikom broju slučajeva pružaju kvalitetne usluge, ističe Jelušić, ali ipak, kao osnovni problem primjećuje nepokrivenost ruralnih, posebno otočnih, područja. "To treba popraviti, tj. svim građanima, bez obzira gdje žive, osigurati istu razinu informacijskih usluga", poručuje Jelušić. Upravo na tom pragu dodaje da unutar EU knjižnice dobivaju i neke nove prilike. "Očekujemo značajnije pomake u prijavama projekata koje će financirati EU i za koje je jedna od temeljnih pretpostavki postojanje strateških planova razvoja i jačanje suradnje", objašnjava.

Upućuje nas i da ne nedostaje domaćih primjera dobre prakse. "Posljednjih desetak godina Hrvatska je, iako formalno izvan EU, bila uključena u niz projekata ili je pak bila pridružena članica određenih strukovnih asocijacija. Primjeri su članstvo u Eblidi, projekt PULLMAN, projekti u kojima sudjeluju pojedine knjižnice poput gradskih knjižnica u Rijeci, Koprivnici, Zagrebu, Vinkovcima, Zadru, da navedem neke među aktivnijima. Također, iz pristupnih sredstava uz sufinanciranje lokalnih zajednica i Ministarstva kulture financirana je nabava bibliobusa, organizacija stručnih skupova, dovođenje vrsnih stručnjaka u Hrvatsku i slični projekti", upućuje Jelušić.

Logično smo se zapitali može li i EU s financijskim problemima nositi taj teret razvoja. Jelušić upravo tu vidi prednost i potrebu za jačanjem lokalnih kapaciteta. "Nije moguće generalizirati. Sigurno je da liberalni kapitalizam još od vremena Margaret Thacher reže javnu potošnju kako bi što više novaca ostalo što manjem broju ljudi. Tu su pogođene i knjižnice, ali tamo gdje lokalna zajednica dobro funkcionira, moguće je sačuvati razinu financiranja i onih usluga koje pružaju knjižnice. Sigurno je da su najmanje ugrožene u Skandinaviji", utvrđuje. Na pitanje mogu li upravo knjižnice igrati ulogu u ekonomskom razvoju, Jelušić odgovara da se ovdje radi o napetosti između potrebe da se stvara bogatstvo i želje da se znanja i vještine onih koji bogatstvo proizvode postignu sa što manje novaca. "U tom kontekstu treba promatrati i ulogu narodnih knjižnica. Dodjeljivat će im se onoliko sredstava koliko bude potrebno da njihov doprinos jačanju ekonomije bude zadovoljavajući", poručuje. 

O mogućoj ugroženosti male Hrvatske pred velikom EU Jelušić kaže kako je razumljivo da male književnosti i izdavačka tržišta kao što je hrvatsko osjećaju i određenu dozu ugroženosti pred velikom EU, unatoč proklamiranoj multikulturalnosti, jednakosti... No postavlja se pitanje je li razlog za strah opravdan s obzirom na potencijalne društveno-ekonomske procese koji bi mogli nastupiti. Jelušić pri tome smatra da razlog za strah trebaju imati stari igrači koji ne razumiju kako se svijet knjige mijenja. "Njih će istisnuti novi igrači, kao što su nekoć tiskari istisnuli pisare. Neko su vrijeme koegzistirali, a onda su pisari nestali. To je diktat tehnologije. Kad to spojite s diktatom engleskog jezika i mobilnih mreža, dolazi se do zaključka da stara pravila više ne vrijede", na kraju zaključuje.

Zanimljivi Jelušićevi odgovori naveli su nas da se o istoj temi raspitamo i kod slovenskih susjeda s obzirom da im je kontekst egzistencije unutar EU vrlo dobro poznat.

Slovenija - slabosti realizacije 

U susret nam je vrlo rado izašla Dragica Turjak, ravnateljica Mariborske knjižnice, dakle knjižnice u gradu koji je bio Europska prijestolnica kulture, što je titula koju 2020. godine želi ponijeti i Rijeka. I Turjak prije svega smješta slovenske knjižnice u zakonodavni kontekst u odnosu prema Europskoj uniji vjerujući da činjenica samog članstva na slovenske opće knjižnice ne utječe. "Prema važećem Zakonu o knjižničarstvu (2001.), osnivač i glavni financijski izvor za knjižnice su općine. Zakon, odnosno podzakonski akt, Pravilnik o uvjetima za provođenje knjižnične djelatnosti kao javne službe (2003.) određuje mrežu knjižnica i način njihovog financiranja. Izvorna je uloga općina da osiguravaju financiranje svojih knjižnica, Ministarstvo za kulturu osigurava dio za jednakomjerniju dostupnost knjižnične građe, za kupovinu računalne opreme i 50 % dijela za kupovinu bibliobusa, iako je u posljednjih 5 godina sredstava za narodne knjižnice gotovo duplo manje", ističe. "Osim toga, i općine sve manje ispunjavaju zakonske obaveze, osobito u istočnoj Sloveniji jer proračuni knjižnicama osiguravaju 10-15 eura po stanovniku manje od primjerice srednje ili zapadne Slovenije. To je realnost. Strukturu proračunskih sredstava čini općinski udio od 85 %, udio od ministarstva 5-7 %, a ostatak knjižnice dobivaju iz drugih izvora. U Sloveniji u 210 općina djeluje 58 općih knjižnica s 273 lokacija na kojima se mogu podizati knjige i 12 bibliobusa, koji se zaustavljaju na 663 postaja u 584 mjesta. Većina knjižnica djeluje na području više općina, a 10 je knjižnica središnjih s dodatnim zadacima", upućuje nas Turjak u slovenske prilike.

Ipak, vjeruje da se činjenica egzistiranja unutar EU mogla iskoristiti na puno bolje načine. "Moguće je da bi taj utjecaj bio veći i osjetniji kad bi općine znale iskoristiti europska sredstva za investicijske projekte i izgradnju novih knjižnica. U Mariboru nisu znali. Maribor je lani bio europska prijestolnica kulture, bila su pripremljena 4 velika investicijska projekta, ali nijedan nije realiziran. Sada novi gradonačelnik tvrdi da će se investicija u knjižnicu uvrstiti u prioritete za novu europsku perspektivu 2012.-2020., projekt je pripremljen od 2008.", upoznaje nas Turjak s informacijom koja je vrlo relevantna i zbog riječkih ambicija i situacije.

I Turjak se dotiče financijske situacije jasno tvrdeći da je kriza pogodila i knjižnice. "Općine i ministarstvo smanjuju financijska sredstva daleko ispod zakonom određenim minimuma, što baš ne djeluje perspektivno. Vjerojatno će se stanje još neko vrijeme pogoršavati, ali mislim da EU nije isključivi krivac", utvrđuje. Upućuje i na zanimljive primjere suradnje s EU partnerima. "Postoje i pojedini primjeri sudjelovanja slovenskih i inozemnih knjižnica, pojavljuju se interesi da inozemni studenti knjižničarstva obavljaju studijsku praksu ili studijsku razmjenu u slovenskim knjižnicama pa imamo npr. veoma pozitivno iskustvo sa studenticom iz Estonije", ističe.

Zanimalo nas je i kako je nakladnička Slovenija prošla u susretu s europskim divovima. Turjak kaže da su mala nakladnička tržišta uvijek ugrožena s obzirom na njihov drugačiji položaj od nakladnika velikih jezičnih skupina. "Također je i cijena knjige zato neusporediva. Slovensko je tržište u usporedbi s hrvatskim tržištem manje, nakladnici se bore za kupce i u toj bitci često podliježu komercijalizaciji. Broj nakladnika zadnjih je godina porastao, povećala se i brojka izdanih knjiga, no, nažalost, velik dio toga upitne je kvalitete, kako izvorne tako i prevođene literature", zaključuje.

Poruka iz Britanije - zlatna prilika za knjižnice 

Put od hrvatske preko slovenske razine doveo nas je i do "veterana" Europske unije poput Ujedinjenog Kraljevstva, pa smo razgovarali smo s Robom Daviesom, iskusnim britanskim projektnim menadžerom i savjetnikom specijaliziranim za knjižnice. 

"Ovo su izazovna vremena za javne knjižnice diljem Europe. Ne samo da su njihove temeljne i tradicionalne uslužne paradigme, dakle posuđivanje knjiga i informacije o izvorima sadržaja, u procesu preobrazbe - što je rezultat transformacije pristupa sadržaju i načina njegove konzumacije u doba internetskih tehnologija nego je i produženi period gospodarske krize i mjera štednje donio knjižnicama oštru konkurenciju u području javnog financiranja, iz smjera brojnih drugih društvenih sektora", kaže Davies, ali izazovima unatoč ne krije optimizam. "Ovo je vrijeme prilika za javne knjižnice da ponovno promisle svoju ulogu u tekućoj eri, da one postanu nova vrsta institucije za društvo koja promiče i održava vrijednosti koje su inače ugrožene i koja stremi ka tome da omogući uključivanje svih u nadolazeće uzorke ponašanja 21. stoljeća, kao što su kreativnost, računalne vještine, fleksibilne mogućnosti zapošljavanja, bolja zdravstvena briga i produženje kvalitete života, pristup učenju i znanju, medijska i informacijska pismenost. Ulazak u EU pruža nove mogućnosti za javne knjižnice da se usklade s modernim trendovima te da se istaknu kao važni agenti promjene i društvenog napretka. Kako bi se to postiglo, potrebno je da su profesionalci i menadžeri u sektoru oni koji razumiju takve programe i njihovo funkcioniranje te da razvijaju uvjerljiv pristup programima koji su usklađeni s prioritetima EU. Ovo ne bi trebalo biti teško uzmemo li u obzir da mnogi od njih već odražavaju te iste ciljeve koje javne knjižnice imaju", poručuje.  

Po pitanju korištenja EU fondovima Davies također mahom uočava prilike. "Važan je put korištenje strukturnim fondovima koje EU nudi novim članicama. Čak i ako nisu proširene kao nekad, strategije koje javna knjižnica ima mogu biti snažno usklađene s nacionalnim strategijama za korištenje EU sredstvima te se tako otvaraju nove mogućnosti za napredak. Javne knjižnice dugo sudjeluju u širokom spektru "središnjih" EU programa kao dio konzorcija partnera koji se prijavljuju na otvorene pozive za dostavu prijedloga projekata koje Europska komisija redovito izdaje. Na primjer, takvi programi uključuju i programe Research Framework, Competitiveness and Innovation, Lifelong Learning i Culture. Od 2014. uvodi se i novi paket programa, uključujući i Horizon 2020. Njih će trebati dobro proučiti i razumjeti njihov potencijal prije ulaska u partnerstvo s ostalim organizacijama iz drugih zemalja EU", upućuje Davies.  "Program Digital Agenda već je potaknuo inicijativu za stvaranje europske digitalne knjižnice kao što je Europeana. Ovo učvršćuje poziciju knjižnica i ostalih kulturnih institucija kao ključnih za isticanje lokalne povijesti i identiteta na digitalnoj pozornici u području turizma, obrazovanja, kreativnosti i povijesti, usmjerenoj publici diljem Europe. Nijedna institucija nije u boljoj poziciji da ovo ostvari od javne knjižnice. Ona sada ima zlatnu priliku koju ne smije propustiti", inspirativno zaključuje Davies.  

Nakon razgovora s Jelušićem, Turjak i Daviesom što možemo zaključiti? Dok s jedne strane svakako postoji opravdani osjećaj da lokalna vlast mora biti ta koja podupire i razvija snažnu knjižnicu, činjenica je da se javlja cijeli niz prilika koje se mogu iskoristiti samo uz puno rada. A i uz ponešto nadahnjujućeg optimizma i entuzijazma kojeg, kako primjećujemo, prilično nedostaje.