Kako bih uopće uspostavila odnos s tako velikom skupinom studenata u sklopu kolegija Književnost za djecu i mlade: knjižnični programi i usluge, pokušala sam doznati ono što me silno zanimalo - što je to svakog od njih motiviralo na ovu životnu odluku, te vide li se u ulozi dječjeg knjižničara / knjižničara za mlade. Ako da – zašto i u kojoj od te dvije, ako ne – zašto ne.

Upitnik je bio anoniman, a studenti zamoljeni da daju iskrene odgovore. Odgovori koje sam prikupila donijeli su sljedeću sliku o budućim riječkim magistrima knjižničarstva:

Stanje u društvu je teško, svi znamo. Velika nezaposlenost najveći je motivator ovoj odluci i odabiru. Rastužuju ovakvi odgovori jer su čista slika stanja danas:
„Jer u svojoj struci ne mogu naći stalan posao. Iako mi više ništa ne ulijeva sigurnost. Volim raditi i ne mogu biti doma i samo čekati.“
„Nakon dvije godine čekanja, tražim alternativu.“
Zašto baš knjižnica? 

Jedan dio ovih izvanrednih studenata, osobito onih s diplomom profesora hrvatskog jezika i književnosti zaposlenih u nastavi, ali i nekih drugih profila, imao je prilike okušati se u knjižnici – školskoj, narodnoj, sveučilišnoj… Svakom tko se okušao, taj posao se i svidio. Razlozi su pak bili različiti. Netko je u knjižnici vidio izazov, netko sklonište od vanjskog svijeta. Doživljaji i očekivanja jednako su podijelili cijelu skupinu, i one koji su znali ponešto o poslu u knjižnici i one koji su tek slutili što ih čeka.

“Nadam se da je posao u knjižnici ne manje zahtijevan, nego staloženiji od rada u razredu.”
“Knjižnicu kao mjesto vidim kao mirnu radnu oazu.”
“Neko vrijeme bila sam u zamjeni u knjižnici i rad u knjižnici mi se učinio lagan i bez imalo stresa.”

Nekako, i da nisam znala kako nitko od studenata nije nikad radio u mojoj knjižnici, prema ovim odgovorima znala bih da nije. Knjižnice kao mirne radne oaze san su svih nas koji radimo s ljudima, a knjižničarstvo kao posao bez stresa i sama sam sanjala prije no što sam s knjižnicom počela živjeti. Rad u knjižnici je prekrasan, ali svatko tko upisuje knjižničarstvo mora znati ovo: knjižničar 21. stoljeća ne sjedi zanesen čitajući knjigu te za to još i prima plaću (unatoč lijepoj književnosti koja nas tome uporno uči :)). Knjižnica je uistinu organizam koji stalno raste, to nije tek misao koju će student sresti tijekom studija.

S druge strane, bilo je tu i upućenijih pristupa:

“Rad u knjižnici omogućava analitičko istraživanje, kreativnost, interdisciplinarni rad u kulturi i s knjigom svake vrste.”
“Nakon novinarstva koje mi je izgubilo pravi smisao, vratila bih se kvalitetnom poslu u čiju misiju još vjerujem.”

Na pitanje o radu s djecom i mladima u knjižnici, odgovori su bili iznenađujuće zanimljivi. Velik dio studenata osim interesa za rad s djecom pokazao je zavidno poznavanje sadržaja rada s djecom u knjižnicama, što dokazuje da su trud knjižnica u svojim sredinama uočili, prepoznali, možda na neki način u njemu i sudjelovali. Velik je dio studenata pokazao želju i spremnost za rad s djecom, što se kasnije, u grupnom radu na zadatku pripreme knjižnične aktivnosti uistinu i pokazalo – s potrebnim entuzijazmom, maštom i spremnošću za igru i kreaciju dokazali su sve izrečeno u toj prvoj, anonimnoj anketi.

“Kreativnost u radu s djecom ima velik prostor: zanimljiva izlaganja i radionice, neopterećeni planom i programom, izvan škole…”
“Vidim prepreke u radu s djecom jer mislim da bi im sa mnom bilo dosadno.”

Ipak, dio studenata je uistinu o dječjem knjižničarstvu prvi put razmislio nakon mog pitanja.

“Rad s djecom u knjižnici? Da, ali samo privremeno, ne za cijeli život, jer mi posao djeluje prestatično.”
„Mogla bih biti knjižničar za djecu, no više se vidim kao knjižničar u interakciji s odraslima. Veće su mogućnosti.“

Nakon odgovora koji rad s djecom smatra prestatičnim shvatila sam da će praktičnih sati iduće godine trebati biti više, a nakon odgovora o većim mogućnostima u radu s odraslima no s djecom, shvatila sam kako je sve podložno našim interesima. Ja se pak nikako ne mogu dosjetiti tolikim mogućnostima u radu s odraslima.

Rad s mladima, ipak, nije naišao na tako velik interes, ali to i ne čudi. Rad s mladima je i u velikom knjižničnom svijetu najosjetljivija knjižnična aktivnost s kojom samo rijetki žele, a još rjeđi uspiju držati korak. Divno je već i što je dvoje-troje od pedeset i šest studenata iskazalo spremnost za takvu vrstu knjižnične djelatnosti.

„Rad s mladima smatram izazovnim.”
„Mogu, s mladima, jer su mi bliži i lakše ostvarujem kontakt s njima, tj. uspostavljam bolji odnos.“

Za kraj izdvajam odgovore koji na najbolji način kombiniraju sve ono što knjižnice pomalo jesu, i ono što od njih pomalo želimo:

“Želim mir. Volim knjige. I biti u knjižnicama. Zbog toga što nude kombinaciju reda i kreativnosti. Voljela bih raditi u prostorima gdje ljudi dolaze svojevoljno, iz “gušta” ili tamo gdje im mogu ponuditi spasonosnu ukoričenu informaciju.”
“Volim vjerovati da razumijem bajkoviti dječji svijet, njihovo iskreno uživljavanje u fabule te sam svjesna važnosti knjige i priča za razvijanje njihovih ličnosti.”

Fotografije: Saša Žic