Da je internet zavičaj novih generacija, to često možemo čuti i nemamo razloga u to sumnjati. Doista, mladi ljudi dobar dio dana provode online i znatan dio svojih života žive virtualno. To je tako, sviđalo se to nekome ili ne, i možemo pričati da je druženje nekad značilo trčanje po naselju ili večernje sjedaljke na klupi u parku i da je to bilo sjajno, a da danas djeca i mladi previše sjede za računalom i pričaju s vršnjacima tipkajući po tastaturi, no time nećemo ništa promijeniti, taman i mislili da bismo trebali. Jer oni su tu, oni su online. Potpuno svjestan toga, Ivan Chew iz singapurske knjižnice je 2009. g., dakle sad već prije dosta godina, uredio dodatak tada novim  IFLA-inim Smjernicama za knjižnične usluge za mladež pod nazivom Web 2.0 i knjižnične usluge za mladež i uveo knjižničare u tada još nove načine komunikacije s mladim korisnicima. Na netu se može naći ostvarenje njegovih razmišljanja, blog Read and Reap (dostupan na: http://blogs.nlb.gov.sg/readandreap/) namijenjen djeci i mladima koji  je pokrenula Uprava za knjižnice Singapura pod pokroviteljstvom Vlade Singapura i koji se ističe među sličnim internetskim sadržajima organizacijom, vizualnom prezentacijom i odazivom mladih korisnika. Da je interes knjižničara za stvaranje takvih sadržaja za mlade i dalje aktualan, pokazuje nam nedavno objavljena knjiga naše kolegice Alke Stropnik iz KGZ-a, knjižnice Medveščak, naziva Knjižnica za nove generacije : virtualni sadržaji i usluge za mlade. Nema sumnje, knjižničari za djecu i mlade znaju da je važno izaći ususret svojim korisnicima u prostoru u kojem oni puno borave, na netu.

Domaća iskustva

Kod nas u Hrvatskoj primjera stvaranja internerskih sadržaja za mlade korisnike knjižnica nema puno. Pomak u korištenju posebno web 2.0 alata učinila je Gradska knjižnica Zadar u ljeto 2011. godine kada je u skladu s novim društvenim trendovima odlučila izbor knjige ljeta preseliti s oglasne ploče dječjeg odjela u virtualni prostor, na blog (znatiželjni neka potraže na http://www.gkzd.hr/?q=hr/content/idemo-u-potragu-za-knjigom-ljeta). Odaziv korisnika bio je velik pa je izbor za knjigu ljeta prerastao u pravi online čitateljski klub. Potaknuta tim iskustvom, knjižničarka Žozefina Žentil Barić obratila se knjižnicama s tradicijom čitateljskih klubova: Narodnoj knjižnici i čitaonici Petar Preradović Bjelovar i Gradskoj knjižnici Rijeka, i tako su zajedničkim snagama, a zahvaljujući novim tehnologijama koje omogućuju suradnju i  zajedničko stvaranje na daljinu, nastali čitateljski blogovi za djecu i tinejdžere, Tragači (http://traganje.wordpress.com/) i Knjiški frikovi (http://frikovi.wordpress.com/). Blogovi su različiti po koncepciji i načinu stvaranja sadržaja, no zajedničke su im one crte koje ih razlikuju od uobičajenih knjižničnih čitateljskih klubova. Prednost i osnovna razlika je u tome što su blogovi kao online čitateljski klubovi dostupni uvijek, dvadesetičetiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Za razliku od čiteljskog kluba u knjižnici koji je ograničen time što se članovi moraju moći pojaviti u isto vrijeme na istom mjestu, na blogu mogu sudjelovati sva zainteresirana djeca nekog govornog područja uz uvjet da imaju pristup internetu. U online čitateljskom klubu može sudjelovati neograničen broj mladih ljubitelja knjige, a knjižnicama je olakšan posao: u rad online kluba ulažu jednog knjižničara, a njihovi korisnici uživaju u kreativnosti i stvaranju knjižničara iz drugih knjižnica i ostalih mladih sudionika bloga. Na blogu Tragači, upravo zahvaljujući njegovoj lakoj dostupnosti, održano je nekoliko online susreta s piscima pa su tako do sada s djecom putem neta, ukrstili tipkovnice Mladen Kopjar, Darko Macan i Đurđica Stuhlreiter.

Ipak ništa bez knjižnice

Ipak, unatoč takvoj stalnoj  i lakoj dostupnosti i pomalo neočekivano, iskustvo tih dvaju blogova pokazuje da je odaziv djece i mladih veći, trajniji i plodonosniji ako se oni susreću i uživo, u stvarnom životu i u svojoj knjižnici, a ne samo na blogu. Tu pojavu, vezanu uz blogove Tragači i Knjiški frikovi vjerojatno ne možemo generalizirati i pretvarati u opće pravilo, no možemo o njoj razmišljati. Vole li naši mladi čitatelji još uvijek podijeliti dojam o knjizi riječima, uz smijeh, šalu i tjelesnu blizinu, više nego tipkanjem po tastaturi? Je li im još uvijek susret uživo najdraži način druženja (i veseli li nas ta pomisao)? Kako god bilo, mogućnosti korištenja više i ne toliko novih tehnologija u radu s djecom i mladim korisnicima knjižnice su velike. Mogućnosti objavljivanja svojih autorskih radova i dobivanja komentara iz udaljenih mjesta od dalekih i nepoznatih vršnjaka, kolaborativnog stvaranja zajedničkih priča i razmjena dojmova o pročitanoj knjizi na daljinu neosporne su prednosti. Možda je najbolje da ih pridodamo postojećim čitateljskim klubovima i uobičajenim načinima susretanja mladih ljubitelja knjiga u prostoru knjižnice i koristimo prednosti takvog međusobnog dopunjavanja. I možda se trebamo još jednom podsjetiti koliko je (ipak!) stvarni fizički prostor knjižnice kao mjesta susretanja i druženja djece i mladih potreban našim korisnicima. Pogotovo iz naše riječke perspektive, jer primjeren prostor za razvijanje novih i još boljih usluga za djecu od najranije dobi, a osobito za mlade još uvijek (ima li smisla više podsjećati?) nemamo. A s obzirom na sve druge kapacitete koje imamo, uistinu je šteta što još samo taj kotačić nedostaje.