Ne podnosim oproštaje, mada ima neka sladunjava gorčina u okretanju novih životnih stranica. Nevoljko promatram odlazak generacije na kraju školske godine. Naročito izbjegavam sprovode, posljednji ispraćaji bude u meni staru uspavanu tjeskobnost, podsjećaju me na smrtnost o kojoj ionako previše razmišljam, pošto se ne mogu podičiti sjajnim zdravstvenim stanjem. “Jedan manje”, promrmljam u sebi kad čujem da je umrla meni bliska osoba, a nešto kasnije pojavi se vrtoglava turobnost i pritisak u prsima. Pojavio se pritisak kada su preminuli moji osobni heroji iz područja dječje književnosti - Ivan Kušan i Ivica Bednjanec, premda sam ih upoznao samo pomoću umjetničkih djela, bez da sam im ikada izravno ugledao. Čuvši da je 17.8.2015. životnu bitku izgubio Arsen Dedić, moj heroj književnosti za odrasle, ponovno se pojavio mukli pritisak u grudima. Mada sam znao da će doći i njegov smrtni čas, ipak me zatekla njegova smrt – nikakve prethodne pripreme ne pomažu kad nastupi gubitak, kobno vrijeme rastanka.

Veliki je to gubitak – izgubili smo vrsnoga glazbenika i književnika, duhovnog prijatelja i oca čije su pjesme obogatile mnoge ruševne i velebne nutrine, autora stihova koji su nam poslužili kao prijeko potrebna snaga u nemoćnim i nesigurnim vremenima. Radijske postaje u znaku su Arsena, čitav dan odaju mu posmrtne počasti tako što puštaju u eter njegove pjesme. A upravo pjesama, hvala bogu, ima sasvim dovoljno – više od 50 godina skladao je meštar Dedić za kazalište, film i scenu. Glazbenim urednicima nije problem pronaći kvalitetnu pjesmu u Dedićevom opusu jer loših pjesama u njegovoj diskografiji nema. Teško je praviti popis omiljenih Dedićevih pjesama jer je takvih naprosto toliko da se čitava diskografija mora nazvati gigantskom pjesmom što se nipošto ne smije cijepati i razdvajati na manje važne i više vrijedne skladbe. Naravno, za očekivati je da će se ponavljati najrazvikanije skladbe kao što su Vraćam se; Ne daj se, Ines; Djevojka iz moga kraja; Amigo; To je moj svijet; Moderato Cantabile; Moj zanat ili Kuća pored mora. Neka! Neka se vrte makar one poznatije skladbe, dobro je da radijsko slušateljstvo bude bombardirano vrhunskom poezijom u zvučnom zapisu! Svojedobno je stripaš Krešimir Zimonić (1957.) nacrtao jednu epizodu Zlatke motiviran Dedićevom skladbom Tvoje nježne godine – osim Zlatke koja je bila glavna protagonistica, u spomenutoj su epizodi gostovali poznati strip-junaci: Conan Simerijanac, Dylan Dog, Ken Parker, Nježni…

Prije gotovo godinu dana bio sam u zagrebačkoj Mimari na koncertu Arsena Dedića kojega je održao u suradnji sa sinom Matijom. Kada ne bi bilo Matije za klavirom, Arsen bi pjevao uz matricu. Taj koncert bio je sasvim dovoljan da mi kantautor ostane u trajnom pamćenju, da potvrdim svoje osobne pretpostavke o njemu, da uvidim da moj heroj iz mladosti zaista postoji i da je riječ o definitivnoj autorskoj ličnosti iz koje osobnost doslovno zrači. Naleti uzbuđenja preplavili su me kada je opreznim korakom stizao pred publiku koja je pretežno bila srednjih godina; našao se tek pokoji tinejdžer ili student. Ispočetka se nije moglo čuti da ga netko iz publike prati pjevanjem, vjerojatno iz poštovanja. Tek se kasnije, na Dedićev zahtjev, publika uključila u koncert, no glasovi publike bili su čitavo vrijeme tihi, puni počasti prema autoru koji je između pjesama ispričao par životnih anegdota.

Ako malo razmislite, vjerojatno ćete primijetiti da se Arsenove skladbe gotovo nikada ne pjevaju na veselicama i većim druženjima. Nije da Arsen nema pjesama uz koje se ljudi mogu zabavljati, stvar je u tome da poznavatelji njegovih pjesama radije čuvaju impresije za sebe. Nerado ih dijele, već ih zadržavaju za sebe. Ne pjevaju ih, pjevuše ih sebi ili eventualno najbližima na uho. Ima i razlog tome - iznimno je teško točno otpjevati Dedićeve pjesme, komplicirani prijelazi čine veliku većinu njegovih otpjevanih stihova što su u stanju stanjiti osobne jade ljubavne ili socijalne prirode. Arsen nas je svojim djelima trajno zadužio, a donekle ćemo mu se odužiti ukoliko ona ostanu živjeti u nama, ako nastavimo potiho pjevušiti i preporučivati njegov opus mlađima koje će također obuzeti misli o kojima pjeva Arsen. Univerzalne su prirode Arsenovi stihovi, nepodložni starenju. Autori poput Arsena umiru u tjelesnom obliku, no duhovni oblik života ne može im se skratiti jer su autori za života svoju unutrašnjost revno i nepovratno utisnuli u djela.

Fotografije: Kad bi svi ljudi na svijetu/omot